Nakon živahnih i umjetničkih plodonosnih devedesetih, Hrvatska je napravila snažan glazbeni iskorak. Ratne godine bile su iza nas i uvjeti za koncertne aktivnosti bile su sve bolje. Nastupilo je doba festivala, a Hrvatska se ponovno ucrtala na svjetsku glazbenu mapu. U Zagrebu je pokrenut INmusic, a hiperaktivni Mate Škugor organizirao je Žedno uho kao i Terraneo u Šibeniku, pojavilo se još desetak festivala po cijeloj Hrvatskoj, a pozornica u pulskoj Areni također je postala atraktivna svjetskim top izvođačima. Na zagrebačkom Hipodromu svirali su i megapopularni Red Hot Chilli Peppersi ili Metallica, a koncerata je bilo više nego ikada.
Zagreb je bio poznat po tome da je davao prilku i anonimnim bendovima koji tek gradili karijere, ta su danas veliki The National ili Future Island kao anonimci svirali u klubu KSET pred nekoliko stotina ljudi probijajući se do većih pozornica. Tih je godina Zagreb dobio i dva nova kluba – Tvornicu i Vintage industrial bar, koji će postati ključna mjesta za svirke i idealna pozornica za mlade bendove koji traže afirmaciju. No dok su svjetski bendovi vladali pozornicama, domaća pop-rock scena zapala je u krizu. Bendovi iz devedesetih i dalje su bili plodonosni i svirali, ali nove snage nisu se masovnije pojavljivale ili su teško nalazile put do uspjeha i rasprodanih dvorana.
Uz staru gardu Majke, Let 3, Urbana, Pipse... pojavili su se su se, Ramirez, Gatuzo, Radio Luxemburg ili Vatra koja je jedina polučila veći komercijalni uspjeh. Bila je živa i rap scena koju su predvodili Edo Maajka i Dječaci. Pojavilo se i nekoliko sjajnih pop bendova poput Detoura, Pavela i Silentea te Natali Dizdar. No, tek nekoliko bendova približilo se prvoj ligi hrvatskog rocka. Sinjski punk-blues-rock sastav M.O.R.T i sjajni riječki indie rockeri Jonathan jedni su od rijetkih koji su mogli samostalno napuniti zagrebačku Tvornicu kulture. U javnosti su sve širile teze da je hrvatski rock na aparatima i da mu nema pomoći, da su ga pobijedili cajke, narodnjaci i u zadnje vrijeme trap. No zadnjih desetak godina pojavilo se jako puno novih mladih izvođača, mnogo je tu sjajnih bendova, kantautora, albuma i pjesama, no teško nalaze put prema velikim pozornicama, te se ponovno postavlja pitanje ima li stara garda dostojne nasljednike.
Hrvoje Horvat, novinar, rock kritičar i umjetnički direktor nezavisne glazbene novinarske nagrade “Rock&Off” smatra da je rock scena živa i kvalitetna, ali priznaje da se problem slabijeg zanimanja za kvalitetnu kulturu odražava i na glazbu. – Nikad nije bilo bolje pop i rock ili alternativne i art-rock glazbe, a pogotovo jazza i mlađih imena kod nas nego danas, daleko sofisticiranije i stilski različitije nego u osamdesetima i devedesetima. Samo što danas zbog brze distribucije i streaming platformi čujemo i puno loših stvari, koje ranije nismo slušali ako nismo htjeli. Glazba je danas daleko dostupnija, i loša i dobra. To je u suštini dobro, jer glazbenici mogu doći do šire publike putem nekih platformi, bez obzira na ozbiljan problem da ih YouTube i streaming servisi potplaćuju. Dolazak mladih rock sastava s jedne strane, lo-fi kantautorica i kantautora s druge strane ili nova i jaka jazz scena s treće neki su od trendova koji su održali suvremenu hrvatsku glazbu zanimljivom, što je zajedno izmijenilo sliku i zvuk te iste scene. Kreativna budućnost scene je neupitna, jedino je problem ‘poseljačenja’ društva i sve manjeg zanimanja široke publike za kvalitetnu glazbu, ali i ostalo, filmove, knjige – kaže Horvat, koji dodaje da postoje brojni izvođači na hrvatskoj sceni na koje treba obratiti pažnju.
– Puno sjajnih novih albuma zadnjih godina vrlo jasno svjedoči o tome koliko je jaka domaća glazbena scena. Krajem svake godine na top listama kritičara nađe se po dvadesetak vrhunskih albuma, već i to govori o iznimno visokim dometima. Chui, Mak Murtić i Mimika Orchestra ili J.R. August neki su od novijih imena koja su postala i prilično poznata. Od Mirriam i Mary May, do Nine Romić, Irene Žilić ili Lovely Quinces, tj. Dunje Ercegović te Barbare Munjas i ŽEN dobivali smo izvrsne albume. Ivan Grobenski, Adam Semijalac, Zimzelen ili Gentleman neki su od najtalentiranijih novih autora. IDEM, Porto Morto i M.O.R.T. imaju i jači odaziv publike, a ima još puno imena koja rade vrhunsku glazbu kao i oni u Berlinu ili Amsterdamu, samo kod nas rade u puno težim uvjetima. Zapravo imamo rock glazbu na svjetskoj razini. Kad vidimo koliko je dobra domaća produkcija, nema mjesta zabrinutosti. Osim za same glazbenike, koji zapravo rade daleko bolje nego što su okolnosti u kojima rade. Treba svakako spomenuti i važan projekt Superval u kojem sudjeluju školski bendovi, pa napune Vintage, a upravo se u tim ranim školskim godinama kreće na scenu – mišljenja je Horvat.
No, nesumnjivo je da klinci dosta slušaju i cajke i narodnjake, poprilično i trap i i njegove izvedenice kao i da pop-rock i alternativna glazba imaju žestoku konkurenciju. – Kad si siromašan najmanje ti je do umjetnosti, bolja je banalna zabava, pa će u tom smislu trebati čekati neka bolja vremena. Umjesto kao nekada na koncerte punk prvoboraca, klinci zadnjih godina odlaze na turbofolk sesije po opskurnim klubovima i time najefikasnije nerviraju roditelje i “čistokrvno” društvo u cjelini. Najpopularniji žanrovi poput trapa ili narodnjaka uvijek moraju imati notu banalnosti i prijemčivosti, zato i jesu najmasovniji. Znamo li da kod nas masovna publika najviše ide na koncerte poput Prijovićke, Brene ili Thompsona, nemoguće je da se dio te publike ne preklapa na svim tim koncertima koji imaju narodnjački prizvuk populističke zabave. Čini mi se da ljudi preko tjedna slušaju jedno, a za vikend drugo, ovisi kamo im ide društvo. S druge strane, rock je i nekada u osamdesetima imao manje publike nego Lepa Brena, ona je punila pet Cibona, a Valjak mali Dom sportova. Nedavno smo imali punu Šalatu za rock koncerte, Baby Lasagna je postao friška nova zvijezda, imali smo po nekoliko Arena Zagreb za Psihomodo pop, Prljavo kazalište, Gibonnija ili Nenu Belana. Matija Cvek, Nina Badrić i Josipa Lisac pune dvorane u kojima nastupaju, znači da široka publika voli i pop glazbu. Kao što su puni Tvornica, Vintage ili Močvara za rock izvođače, a takav omjer vladao je kod nas i nekada – pojašnjava Horvat.
Jedna od zagrebačkih kulturnih institucija koja uz likovnu umjetnost popularizira i rock glazbu također je zagrebački Muzej suvremene umjetnosti gdje Branko Kostelnik već 12 godina organizira Ljeto u MSU-u, gdje nastupaju hrvatski i regionalni bendovi. Kostelnik kaže da uspjeh ljeta u Ljeta u MSU-u govori da su u krivu oni koji govore da je rock u nekoj teškoj krizi ili da je na umoru.
– Toliko je talenata u nas i u regiji da, ono, nema zime! Dakle, ja mislim upravo suprotno od tih nekih zlih jezika. Rock scena nam konačno, nakon novog vala, nije bila življa. Stasali su neki novi klinci, ali nisu krenuli od nule nego su gradili poetiku na ramenima divova: na Rundeku, Štuliću, Stubliću... a fala Bogu krali su ‘voće’ i od regionalnih ikona Pankrta, Laibacha, EKV-a, Idola, Šarla, Orgazma, Brejkersa. Stari prekaljeni rokeri se ne daju, poput Majki, Urbana, Leta 3, Psihića, Pipsa, Hladnog piva, Kojota, Kawasakija, Gustafa. M.O.R.T-a...Tu su i sjajni autori hip-hopa: Edo Maajka, TBF, Vojko V., Elemental... Pa, kako sam ih nazvao, predstavnici smart popa i/ili pop-rocka vođeni duhom neponovljivih Jinxa: Detour, Pavel, Vatra... Ukratko, rock nikada nije i neće odnosno ne može biti mrtav. Jer, toliko je razloga za bunt, za akciju, za pjesmu! Pogledajte samo što se događa u nas i u svijetu – kaže Kostelnik, koji kao voditelj Ljeta u MSU-u daje priliku i mladim snagama i ne igra samo na sigurno te dovodi isključivo etablirane izvođače.
– Mislim da se mora davati prilika mladim snagama. Ja sam počeo s novovalnim herojima, a kada se festival etablirao, svjesno sam se okrenuo najtalentiranijima iz nove generacije. No, sto puta sam rekao, za mene nema starih i mladih igrača već dobrih i loših. Zar Jagger i ekipe nisu najbolji primjer? Dakle, borit ću se i pozivati i stare igrače ako su u formi i još imaju što za reći, ali isto tako i sasvim mlade ako su jak potencijal. Ili nogometnim rječnikom rečeno – i Messija s 38 i Yamala s 18! Na hrvatskoj pop-rock sceni ima jako puno dobrih mladih bendova. Ekipe okupljene oko JeboTona, projekata “Zagreb calling” i “Zvučni zid” te još neki samostalni primjerci daju nadu. Rock u Hrvata i njegova budućnost po meni je neupitna. Ne samo glede tradicije nego i zbog uvijek prisutnog i snažno pulsirajućeg društvenog konteksta. Publike za rock kod nas još ima, ali puno ovisi o logistici same scene: o broju urbanih klubova, o kvalitetnim medijima, o većem broju sposobnih promotera... Po meni su najveći problem mediji. Imate nešto dobrih portala, ali rocka više nema u mainstream medijima. Nekad ste na HTV-u imali nekoliko rock emisija u tjednu – mišljenja je Kostelnik, koji pomno prati što se zbiva na glazbenoj sceni i traži izvođače za nove sezone Ljeta u MSU-u te spremno sipa bendove vrijedne pažnje i slušanja.
– Prije svega Porto Morto koji su se već afirmirali, pa sjajni IDEM, izvrsni Nemeček, pa odlični J.R. August, Ivan Grobenski, Klinika Denisa Kataneca, Dimitrije Dimitrijević... Neki i nisu toliko mladi, ali su pravo osvježenje na sceni. A tu je i nekoliko kvalitetnih, zanimljivih pojava tzv. ženskog rock pisma: ŽEN, Sara Renar, Bad Daughter, Nina Romić, Irena Žilić, Barbara Munjas... A nadiru: Djeca!, Ki klop, Teret, Smrdljivi Martini i brojni drugi. Zanimljivo društvance, zar ne? – kaže Kostelnik, koji smatra da pune Arene na brojnim narodnjačkim koncertima uopće nisu bitne niti smetnja za rock scenu.
– Po mom mišljenju Prijovićka uopće nije bitna za rock scenu. Uostalom, i u doba najvećih tiraža rock perjanica 1970-ih i 1980-ih poput Azre i Bijelog dugmeta vladale su ikone narodnjačke glazbe poput Brene, Tozovca, Miroslava Ilića, Tome Zdravkovića, Hanke Paldum... Oni imaju svoju publiku i svoju scenu. I uvijek je bilo tako na Balkanu, podjela na rokere i narodnjake. Pa i mainstream rokeri pune Arenu. I Gibonni, i Valjak, i Kazalište, i Majke... Ja tu ne vidim problem. Za mlade snage važnije je da postoji jaka scena i sve što uz nju ide: brojni klubovi, sposobni promotori, jaki mediji... I ono – da svaki mladi rock autor koji ima što reći ima ono što je Theodore Roszak u svojoj znamenitoj knjizi Kontrakultura napisao: ‘Hej, mladi čovječe, uradi to sam!’ Drugim riječima: imaj muda – podvlači Kostelnik.
Glazbeni kritičar Aleksandar Dragaš kaže da je rock scena aktivna i živa, da se stalno izbacuju kvalitetni albumi, ali da je njezin glavni problem vidljivost i potencijal za privlačanje već broja publike. – Uz veterane koji su napravili iskorak i punili Arenu te uz nešto već starije poput M.O.R.T.-a i Jonathana ili Denisa Katanca, pojavile su se i pojavili su i mlađi bendovi kao što su IDEM, Djeca, Porto Morto ili odličan synth-pop bend Ki Klop. Događa se tu nešto i Fiju Briju generacija neće ostati posljednja rock generacija. Pojavljuju se nove snage, no pitanje je dokle će oni dobaciti u odnosu na popularnost kakve su ostvarile Majke i Pipsi ili Hladno pivo. Problem je što ipak nemamo izvođače od dvadesetak godina koji će postati popularni poput Fontaines DC ili Wet leg u Irskoj i Velikoj Britaniji. Siguran sam da će Fontaines DC postati novi U2, ali pitanje je tko kod nas i može li itko u statusnom smislu postati nove Majke ili Pipsi – kaže Dragaš, ističući i vrlo aktivnu rockerima suparničku scenu.
– Nisam siguran da mi na konto tri-četiri imena možemo percipirati neki novi rock val, ali trap val je tu. Mislim da je ovo što se događa s trapom neki novi novi val, samo što, naravno, mene to generacijski i tematski ne tangira i o tome imam u čisto estetskom i kvalitativnom smislu izrazito loše mišljenje. Glazbeno i tematski mi je potpuno bez veze, a stihovno često i grozno. Jedino što mi je zanimljivo što on predstavlja neki kakav-takav identifikacijski kôd znatnog dijela mlade publike. Danas je vjerojatno za mlađu generaciju bitniji trap nego neki novi rock. Zagreb je danas za njih ono što je za mene, kad sam ja bio klinac, bio novi val. E sad, pitanje je, naravno, koliko se trap može nadmetati s tim narodnjacima, mogu li i njegovi najbolji izvođači puniti Arenu – kaže Dragaš.
– Preživjet će rock i ovaj trap val, to je sigurno, ali je pitanje hoće li se rock ikad vratiti na nekadašnje razine popularnosti. Zagrebu ne fali prostora za koncerte rocka i srodnih vrsta, ali fali publike i novih bendova koji bi se u nekom kratkom roku etablirali u smislu da postanu ozbiljno popularni i medijski zanimljivi, iako je pitanje što su danas mediji i kako publika dolazi do izvođača – kaže Dragaš i dodaje da je katastrofalno kakav tretman ta urbana alternativna glazba ima na HRT-u, gdje više ne postoje specijalizirane emisije za takvu vrstu glazbe. HRT kao javna televizija morao bi imati emisije o rock, pop ili trap glazbi, a nije ništa bolja situacija ni na radijskim postajama gdje je skoro nemoguće čuti mlade alternativne izvođače – kaže Dragaš i napominje da je i ženska kantautorska scena koju predvodi Nina Romić iznimno brojna i kvalitetna. – Samo kantautorice, ako nisu Taylor Swift ne mogu postati silno popularne – dodaje Dragaš.
Krešo Blažević, vlasnik i osnivač knjižare Rockmark, specijalizirane za knjige o glazbi i pop kulturi te direktor nagrade “Rock&Off” smatra da je zadnjih godina situacija ipak znatno bolja nego prije desetak godina. – U jednom je trenutku bilo uspjeh ako netko proda pola Tvornice ili ako su istu večer u gradu tri koncerta svi su imali problem s prodajom karata, a danas se rasproda i po pet koncerta istu večer. Sada Majke, Psihomodo i Urban idu u Arenu, Silente i Baby Lasagna na Šalatu, a IDEM u Tvornicu. Scena je jako aktivna i živahna, što pokazuju i bendovi koji su se pojavili. Priča se samo o velikim koncertima u Areni i tko ju je napunio koliko dana, a imate i IDEM te M.O.R.T. i Jonathan od nešto starije garde koji bez problema napune Tvornicu, ali to nije u fokusu javnosti. Od mlađih izvođača tu su još Djeca, Porto Morto, J.R. August, Nemeček, Ki Klop... Ima i nove publike što vidimo u Rockmarku gdje dolazi mlada publika kupiti ulaznice upravo za rock koncerte po klubovima – kaže Blažević i dodaje kako mladi danas na drukčiji način pristupaju glazbi i zabavi.
– Mlada publika nije žanrovski podijeljena. Vidimo da ista osoba kupi kartu za rock i trap. Za Buč Kesidi i za Hiljsona Mandelu. Njima to ne smeta i nije suprotstavljeno. Oni slušaju i jedno i drugo. Njima je bitna dobra zabava – kaže Blažević i dodaje da polako dolazi i do smjene generacija među publikom. Do jučer je koncerte pohodila generacija samih izvođača, a sada to čine nove generacije.
– Ljudi mjere sve po nekoj Prijovićki i sličnima, da je šest šuta rasprodala Arenu, ali nitko do jučer nije vjerovao da Urban ili Psihomodo mogu rasprodati Arenu. Klubovi su također puni. Događa se nešto i ljudi idu na koncerte. Gledajući komercijalno, možda to nije na razini na kojoj bi izvođači htjeli, ali kvaliteta će isplivati i naći svoj put – rekao je Blažević, koji kaže da je za nagradu “Rock&Off” važna i mladost i iskustvo.
– Željeli smo pokazati da ne ignoriramo starije izvođače niti favoriziramo mlađe snage. Sjajno je kada su u konkurenciji za istu nagradu recimo Urban i Ki Klop i nije sigurno tko će pobijediti – kaže Blažević. Glazbenik, snimatelj i producent Vedran Peternel zaslužan je za buđenje pop-rock scene zadnjih desetak godina. Peternel je bio idejni začetnik i producent kompilacijskog albuma “Zagreb Calling” koji je dobio Porin 2022. te dvostrukog kompilacijskog albuma “Zvučni zid” koji je također nagrađen Porinom 2024. Bilo je tu zastupljeno 25 bendova, a među njima Nemeček, Sara Renar, Klinika Denisa Kataneca, Porto Morto, ŽEN, Ivan Grobenski, Rolo, Skotni vrag... Iako nagrade nisu presudne, važne su za vidljivost.
– Od tih 25 bendova s kompilacija, s iznimkom samo jednog, svi su i danas aktivni. Iz jednostavnog razloga – što je velika većina tih izvođača u doba izdavanja jedne i druge kompilacije bila na sceni već pozamašan broj godina, nepoznati su samo široj publici. Cilj obje kompilacije bio je pokušati povećati njihovu vidljivost, kod publike i medija. Neki od njih tu su vidljivost i povećali, ali to nije samo rezultat navedenih kompilacija, već njihove kreativne i izvođačke kvalitete te upornog rada – kaže skromno Peternel.
Unatoč tehnološkom napretku i novim kanalima za promociju, alternativni bendovi, čini se, teško dolaze do publike, a koje su pritom poteškoće pojašnjava Peternel. – Kao prvo, ako govorimo o izvedbenim prostorima, osim Zagreba, gdje je situacija relativno dobra, diljem zemlje postoji veliki problem za koncertne programe koji spadaju pod alternativnu scenu. Koncertnih prostora je malo, ako uopće, i to čak i po većim gradovima kao što su Split, Rijeka ili Osijek, a da ne spominjem manje gradove. Čak i kad izvedbeni prostori u manjim sredinama postoje, njima dirigira tržište, u smislu da zovu i ugošćuju one izvođače za koje su sigurni da će donekle napuniti dvoranu, naplatiti karte i prodati piće. Pa se izbor radi po onome što netko misli ili zna da je u toj sredini popularno. To je sasvim razumljivo, ali ne ostavlja prostor za razvoj publike ni scene.
U nekoj mjeri tome parira inicijativa Ajmo!, koju su pokrenuli We Move Music, uz financiranje Ministarstva kulture, koja subvencionira određeni broj klubova diljem zemlje za četiri koncerta godišnje, pa time izabrani organizatori u manjim sredinama nemaju financijski rizik za te nastupe, koje biraju iz popisa prijavljenih izvođača. Drugi je veliki problem kultura u mainstream medijima. Koliko god mlađa publika nije nužno ‘uštekana’ u te medije, prisutnost u novinama, na radiju ili televiziji stvarno čini veliku razliku. Sramotno je da HRT, osim dvije iznimke koje potvrđuju pravilo, a to su jazz te odnedavno glazbeni dio Art a la carte, nema nijednu emisiju posvećenu glazbi. I ne govorim tu samo o alternativi... U radijskom eteru na prste jedne ruke mogu se nabrojiti stanice na kojima se može čuti išta drugo osim mainstream izvođača – kaže Peternel.
Na hrvatskoj pop-rock, alternativnoj sceni pojavilo se u zadnjih pet-šest godina dosta novih bendova, može li se govoriti o nekom valu? – Prvi veliki, novi val došao je prije desetak godina. Svjedočili smo eksploziji iznimno kvalitetne, kreativne, šarene i originalne alternativne scene koja je na neki način izvanžanrovska. Taj dio scene pokušao sam zvučno fotografirati na kompilacijama ‘Zagreb Calling’ i ‘Zvučni zid’. Sada imamo i novu generaciju, onu srednjoškolskih bendova, koje bi se moglo svrstati pod etiketu Superval, koju je inicirala Ana Bajo. Izdana je i prva kompilacija Superval, vjerujem da će ih biti još. Redovito se, u Vintageu u Zagrebu, održavaju Superval koncerti koji svaki put predstavljaju po desetak takvih bendova, a neki iz tog pokreta polako počinju imati i samostalne koncerte – kaže Peternel te dodaje da još jedna njegova kompilacija za sada nije na stolu. Ako je jednog dana i bude, zamišlja je regionalno, a što se tiče hrvatske scene, Superval jako dobro pokriva teren.
Provlačenje teza u crnoj budućnosti rocka ne prihvaća i smatra da su potpuno promašene.
– Rock je mrtav, punk je mrtav, jazz je mrtav itd. – to su besmislene floskule. Ne vjerujem u etikete, to je izmišljotina tržišta i tadašnje glazbene industrije. Živimo u potpuno drukčijem vremenu. U svaki od navedenih pojmova oduvijek su spadali jako stilski različiti bendovi, čak i unutar njihovih individualnih opusa i perioda. Glazba, kao i sve ostalo, konstantno se transformira i inkorporira nove elemente – kaže Peternel.
U ovom tekstu, a i u javnosti često “prozivani” IDEM istican je kao jedan od predvodnika nove generacije. IDEM je projekt Antuna Alekse koji, iako mlad, na sceni je već godinama. Prvi bend Lobotomiju osnovao je još u osnovnoj školi. Potom je pokrenuo i bend Trophy Jump, u kojem pjeva na engleskom, a često su nastupali u Hrvatskoj i inozemstvu. Čak su imali turneju u SAD-u. Član je i sada već poznatog benda Porto Morto gdje svira trombon, te kolekriva JeboTon, inkubatora zagrebačkih glazbenika i bendova. No sve je eksplodiralo kada je Antun pokrenuo projekt odnosno bend IDEM, u kojem svira gitaru i pjeva. Izdao je prvi album 2023., odmah iduće godine i drugi i na brzinu skupio Porin i nekoliko “Rock&Off” nagrada te u dvije godine od osnutka u dva dana rasprodao dva najveća zagrebačka kluba, Tvornicu i Boogaloo.
Treba li se naoružati strpljenjem da bi se došlo do uspjeha? Što je važnije – talent ili upornost? – Najvažnije je željeti i voljeti. Meni glazba nikada nije bila ni karijera ni posao. O mjuzi razmišljam od 0 do 24 i uvijek sam je doživljavao kao poziv. Rekao bih da je to ispalo ključno za moj tzv. uspjeh, ali u stvarnosti mislim da zbilja nema strogih pravila – kaže Antun koji poznaje većinu bendova, posebice onih zagrebačkih, te kaže da manje sjajnih bendova.
– Regija zadnjih pet do deset godina dobiva prepoznatljiva imena naše generacije. To je iznimno bitno jer smo odmalena često slušali kako nikad neće biti dobro kao što je nekad bilo. Formirala se scena koju prati puno ljudi raznih generacija. Dosta je žanrovski fragmentirana, a opet se može čitati kao cjelina. Po meni je svakako zanimljivije, šarenije i bolje nego što je ikad bilo – kaže Antun, dodajući da mjesta za svirku ima u Zagrebu i ostalim regionalnim prijestolnicama uz još nekoliko iznimki, ali ih definitivno nedostaje u svim drugim mjestima. Publike ima i žanrovski se miješa.
– Mladi slušaju svašta, a i ukus im se s godinama često više puta mijenja. Meni je drago dok god im glazba nešto predstavlja u životu i dok imaju interesa. U tom bazenu ljudi na kraju je dana svačija prava publika, neovisno o žanru. Nedavno sam nastupao na festivalu Beat na Moru koji je super primjer koegzistiranja trapa i rocka. Organizira ga yem label koji pretežito zastupa trap izvođače. Na festivalu su uz većinski trap repertoar nastupali i Porto Morto, IDEM, Buč Kesidi i još nekoliko izvođača koji ne spadaju u taj žanr, a sve ispraća ista publika. Preklapanje publike nije stopostotno, ali postoji – kaže Antun i dodaje da je iz njegove perspektive najveći izazov za mladi bend da se ne raspadne te da odnosi i ideja kojom je sve krenulo ostanu zdravi i neiskvareni.
Antun je završio FER i neko je vrijeme imao i stalni posao. No može li se u Hrvatskoj živjeti od glazbe i je li potpuna posvećenost put do uspjeha? – Nije lako sjediti na dvije stolice, ali mislim da pravila nema. Svakako je za živjeti od glazbe bolja potpuna posvećenost, ali velika glazba može nastati iz malog hobija, dok isto tako šund može nastati iz potpune posvećenosti. Mislim da su iskrenost i dobra namjera svakako najvažniji – otkriva svoj pristup kako životu tako i glazbi Antun iz grupe IDEM dok gura svoja tri projekta i novu hrvatsku glazbenu scenu.
* U idućem nastavku - Ana Bajo: Kako je nastao Superval, festival školskih bendova, i zašto je važan za djecu i glazbenu scenu
* Tekst objavljen u sklopu projekta "Poticanje novinarske izvrsnosti" uz potporu Agencije za elektroničke medije
Otvori KEKS Pay
Gospodine izostavili ste LUZERE na kojima je bilo oko 4000 ljudi prvi dan Beata na moru i napravili su kaos, Mort nije predvodnik nove generacije mozda je bio 2013. Pobrkali ste loncice i ocito ne znate sta mi mladi slusamo 🙂