Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Toksična zemlja: otpadnici iz Vlade samo se presele na drugu stranu Markova trga

Ozbiljne države imaju kompetentne, dobro oblikovane i opremljene institucije koje prate kretanja novca i imovine pa se ni njihovi ministri ne moraju posebno brinuti da u javnosti ne ispadnu siromašniji, ili manje bogati, nego što stvarno jesu
10. veljače 2020. u 19:06 1 komentara 651 prikaza
Banski dvori
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Dobre države na svom su terenu isto što i dobri suci na nogometnom igralištu – to bolje ako ne sjeckaju igru i puštaju igračima da se natječu u propisanim granicama. Da nastupe kad treba, a da ne nastupaju kad ne treba. U nogometu na licu mjesta sve rješava jedan sudac i par njegovih pomoćnika, a odnedavno i prizivni sud koji s pomoću nepristrane tehnologije uspostavlja konačnu pravdu, ondje gdje je ona narušena, ili pristranošću čovjeka, ili njegovom ograničenom sposobnošću da razlikuje ruku od ramena, ili glavu od lakta.

Jadranka Kosor JADRANKA KOSOR: 'Čudi me da govore kako su u Plenkovićevom timu jaki kandidati s kontinuitetom'

Kako je krenulo, možda se najvažnija sporedna stvar na svijetu zaigra bez sudaca na terenu, samo s aparatima iz kabina koji će mjeriti intenzitet sudara i pravce kretanja lopte i igrača. Budu li se uskoro automobili kretali bez vozača i bude li to smanjilo troškove, možda i žrtve u prometu, o tome se ne govori, zašto se i nogomet ne bi igrao bez sudaca. Tko zna, možda se jednom zaigra i bez igrača; samo da ne bude nogometa i bez publike, to bi bio kraj jedne balade u kojoj je radi zabave i novca dopušteno i ono što je drugdje zabranjeno.

Države su, pak, ozbiljnija stvar od nogometa; zato što imaju stotine tisuća zaposlenika, što imaju mrežu od nekoliko tisuća institucija i što imaju milijune državljana. Tako će ostati, do daljnjega. Nije država samo nekoliko poglavara ili glavešina, koji stalno nastupaju u njezino ime. Nekoć je jedan kralj mogao reći: “Država, to sam ja“, i da to dugo vremena ne izaziva nikakvu revoluciju; ni danas svi ljudi ne mogu govoriti: „Država, to smo mi“, jer ljudska bića još uvijek nisu ravnopravna, usprkos bitkama koje su preci dobivali i gubili, da bi se smanjile socijalne i političke razlike. Ni Hrvatima se nije lako odrediti prema svojoj državi: ne znaju bi li se i dalje radovali što je imaju, kad je tako dugo nisu imali, ili bi plakali, što svaki dan ponovno otkrivaju da su i oni kupovali mačka u vreći, kao i svi drugi narodi prije njih. Postoje razni pogrdni izrazi o tome što je narod bez države, i oni bi se mogli primijeniti i na Hrvate, da je Zvonimirova kletva potrajala dulje od tisuću godinu. Sa svim što se događa s hrvatskom državom, osobito u posljednje vrijeme, kad se i sama pretvara u jednu veliku aferu, ruku na srce, ne može se sasvim isključiti da se kletva ne produljuje.

Ilustracija DAVOR IVANKOVIĆ Može li sijanje afera pokrenuti samouništenje HDZ-a, a ne samo šefa stranke Plenkovića

Afere štete svima

Nisu Hrvati posebno kažnjeni kod stvaranja svijeta; njima je Stvaratelj, kad se uvjerio da ih je zakinuo, dao naknadno elitni komad zemlje koji je bio namijenio sebi, za odmor. Najbolje, dakle! Možda sve i nije bilo tako, ali su veliki domoljubi dobro smislili cijelu priču, da opravdaju zašto je Hrvatska i danas Lijepa Naša. Da je i nisu otkinuli od zlatnih Božjih rezervi, Hrvati su kod raspodjele dobili lijepi kutak na kome su prvo izgradili Domovinu, a onda i Državu. Ne mogu se, objektivno, nikome tužiti; problem je što su im drugi određivali mjeru, pa Hrvati državu nisu doživljavali svojom; stvorilo je to kod njih jednu pozitivnu crtu, da su pošto-poto htjeli imati svoju državu, i jednu manje pozitivnu, da nisu imali iskustva kako se njome upravlja. Kad su je jednom dobili, trebali su proći državotvornu školu; sve bi bilo u redu, da se školovanje odvijalo u normalnijim prilikama, bez vanjske agresije i bez rata, i da su mogli prolaziti sve demokratske razrede, uredno, bez popravnoga. Stjecali su visoke diplome, dostatne i za ministarske položaje, ali nisu naučili neke praktične vještine upravljanja, recimo, kod popunjavanja imovinskih kartica. Država se zbog toga trese, možda više od srama nego iz straha! Ako ih stvarno ne znadu ispuniti, onda ostavljaju dojam nekompetentnosti; ako ne žele ispuniti kako treba, djeluju neodgovorno; a ako misle da je to nevažno, podcjenjuju građane koji ih plaćaju. Ni u kom slučaju nije dobro, a sasvim je nepotrebno tolikih i takvih psihodrama u državnoj vlasti. Mogli su potpisnici krivim ili nepotpunim podacima zamračivati imovinu, da sami time ništa ne dobiju, a pritom naruše ugled Vlade i države, koliko i vlastiti ugled. Kako će upravljati državom, ako nisu u stanju vladati vlastitom imovinom!

Juričan i Plenković specijalni teret iz Dubaija Juričanovo ljubavno pismo Plenkoviću: 'Dragi Andrej, pratim već duže vrijeme tvoje majstorije'

Trebalo je vremena da se nove vlasti i u Hrvatskoj uvedu u tajne države; učenje, međutim, poslije 30-godišnje prakse prerasta u mučenje. Što se sve neće otkriti u državnoj vlasti, na njezinu štetu i na sveopću žalost? I da visokopozicionirani direktor kupuje bespravno stan po povlaštenoj cijeni, kao da je i sam siromah, i da visokopozicionirani policajac juri cestama kao da je za upravljačem osobno Manuel Fangio, i da visokopozicionirani političar mulja s imovinom kao da su oko njega same budale koje će u to (po)vjerovati. Nisu to više dječje bolesti neiskusne države; to su već ozbiljnije dijagnoze neodgovornih vlasti (u množini) koje nisu u stanju prerezati pupčanu vrpcu koja pravni sustav odvaja od naslijeđenog voluntarizma. Ispada da je sve dopušteno u ovoj zemlji; tko malo zgriješi, može i nastradati; tko zgriješi puno, promijeni radno mjesto i ostane na visokoj državnoj plaći! Iz tog vulkana, pred izbore suklja nova lava, ispod površine izbijaju nečiste podzemne vode, ne zbog klimatskih promjena na planetu, nego zbog hrvatskih političkih zagrijavanja. Ozbiljne državne stvari u takvoj se borbi spuštaju na razinu neozbiljne polujavne borbe. Sve je teže razlikovati koga podzemne vode ugrožavaju više, one koji u njima dobro plivaju ili one koji se u prljavštini utapaju. Afere, objektivno, štete svima, čak i da su stvarne: štete državi, jer narušavaju njezin autoritet; štete vlastima, jer ugrožavaju njezinu vjerodostojnost; štete politici, jer ruše povjerenje građana; štete i samim građanima, jer se i sami moraju kupati u prljavim vodama, da bi, koliko je do njih, sačuvali zdravo dijete. Od svih mogućih otpadaka, stvara se biblijska atmosfera potopa; u borbi za opstanak neće biti dovoljna jedna Noina arka da prebaci svu ugroženu čeljad na sigurniju obalu.

Milijan Brkić Kandidirat će se Brkić otkrio koga podržava pa kritizirao Plenkovića i komentirao Anitu Nosić

Za državu bi zdravije bilo da su u prvome planu mogle biti „pozitivnije stvari“: to ne bi odgovaralo samo vlastima, da imaju dokaze o uspješnoj vladavini, odgovaralo bi i građanima, da ne tonu dublje u apatiju, a ne bi škodilo ni javnosti, da se oslobodi pesimizma. I da to ne budu nova Potemkinova sela; ona drže vodu dok vladari ne odu. Ali, dok se afere izvlače jedna iz druge, kao kod ruskih babuški, one bi, po logici javnoga interesa, osvajale politički prostor, čak i da na njemu ima više pozitivnog materijala. Takvi su današnji potrošači: vole skandale, ne samo u Hrvatskoj, gdje su desetljećima bili zakinuti da popu govore pop, a bobu bob, nego i u državama koje svojim državljanima lakše priznaju pravo da traže vlastima dlaku u jajetu. Kao i u mnogim drugim stvarima, Hrvatska se nalazi negdje između država kojima je važno da se može sve reći, i država u kojima nije moguće ništa promijeniti. Nije najbolja, a nije ni najgora: puno se toga još može poboljšati, da se stvari mogu lakše ii brže mijenjati, a mogu se i pogoršati, da se sve ne može ni reći ni promijeniti. Teško je razaznati što je u nezdravom okruženju do klime, a što do ventilacije. Uglavnom, na tekućoj se vrpci proizvode raznorazni slučajevi koji se pripisuju državnim vlastima, a da one ne uspijevaju dokazati uvjerljivije da same u njima nisu ni luk jele ni luk mirisale. Čak i kad joj račune prave „mangupi iz vlastitih redova“, država za sve plaća po zapovjednoj odgovornosti, i to s kamatama.

Tko želi savladati neznanje, pisao je Michel de Montaigne, mora ga priznati. Hrvatski je problem što učeni ljudi ne priznaju svoje neznanje čak i kad se uhvate s prstima u medu, pa retuširaju svoju imovinsku sliku, iako im to stvara očekivane nevolje. Ne žele padati bez borbe; i tako više puta. Ozbiljne države imaju kompetentne, dobro oblikovane i opremljene institucije koje prate kretanja novca i imovine, da se njihovi ministri ne moraju posebno brinuti da u javnosti ne ispadnu siromašniji, ili manje bogati, nego što stvarno jesu. To prati pravna država. Simptomatično je da nitko od grešnih hrvatskih ministara nije pogriješio na svoju štetu pa da je prijavio da ima više stambenog prostora ili novca nego što ima. I to je neki podatak. Psihologe bi mogao zavesti da odu na krivi trag, da ih uzdignu, u trendu današnjih katoličkih poslanica, u moderne Franje asiške, koji bježe od svoga bogatstva. Kad bi se o asketizmu radilo! Koliko se zna, nitko još među nouveaux riches nije pokazao namjeru da za života kandidira za sveca. Sociolozi bi mogli ispravno zaključiti da prikrivanje imovine zapravo otkriva da se pobjednici tranzicijskih utakmica teško oslobađaju svojih pobjeda, da su daleko od duha uravnilovke, kojim su svojedobno tjerali nekonkurentni socijalizam s naših prostora. Romantičari bi mogli aktere u toj igri skrivača proglašavati za Robine Hoode, kad bi to što su od države dobili dijelili sirotinji. Političari nemaju što reći, oni sudjeluju u toj prijevari tako što je prešutno odobravaju. Nije jasno što rade poreznici i pravosudni i drugi žreci; oni imaju u rukama alat da mogu bez osobnih prijava, krnjih ili potpunih, kontrolirati putove novca, da nešto ne zaluta na privatne račune. Tko ne zna s novcem, može se baviti ovcama.

Plenković u Bruxellesu RADILI NA DORUČKU Europski moćni bankar snimio Plenkovića na važnom sastanku za budućnost EU

Povjerenstvo kao pročistač

Hrvatska se država od samih početaka muči s korupcijom, ili zato što pušta da se koruptivno ponašanje isplati, ili zato što se sistem s njome sporo obračunava; imovinska kartica dođe, s jedne strane, vlastima kao legitimacija da nešto poduzimaju da stvari s imovinom dovedu u zakonsku normalu, a s druge strane, kao smokvin list koji prikriva sramna mjesta u državi iz kojih korupcija izlazi na svjetlo dana. Izvorno, imovinske su kartice trebale imati alibi funkciju – da služe u javnosti kao pokriće da nema šale s onima koji koriste javne funkcije da se (o)bogate; s vremenom su postale kost koju glođu građani, gladni pravde u pitanjima koja zadiru u njihovu jednakost pred zakonima. Ne može se korupcija detektirati samo tako da se prate sukobi interesa državnih dužnosnika; i tim se putem, kao što pokazuju neki eklatantni slučajevi, može ući pod kožu nekim sumnjivim bogatstvima i spornim bogaćenjima. U nekim je predodžbama, Povjerenstvo trebalo služiti kao filtar ili kao pročistač prljavih voda u kanalima kroz koje curi javni novac. Izgleda da su i Dalija Orešković i Nataša Novaković svoju funkciju shvaćale puno odgovornije i ambicioznije nego što su bile projektirane da budu fikus na državnim dvorima: funkcionirale su kao pit buli, dok su se najviši državni funkcionari odnosili prema njima ležernije, kao da nisu dužni davati dokumentaciju o trošenju javnoga novca.

Čak i da ih zakon nije na to obvezivao, mogli su i Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković iskrenijom suradnjom podignuti moralnu stepenicu tako visoko da nitko ne može prolaziti ispod nje, a da ne aktivira alarmne uređaje. Pravnici su na toj straži čuvari zakona, ali u moralnoj funkciji zaštite građanske pravde i pravednosti, prije svega. Postoje i druge institucije, pozvanije da štite zakon. Kad bi u Povjerenstvu sjedili Periklo do Perikla, padali bi i oni na ispitima ako bi gledali kroz prste vlastima i njihovim stranačkim prijateljima, rodijacima, zavičajnim susjedima ili sitnim i krupnim uhljebima koji su u stanju prolaziti i kroz ušicu igle, da dođu do nekog bogatstva. Ako nisu neovisne o političkim vlastima, takve institucije ne mogu opravdati svoje postojanje. Zbunjuje to da se otpadnici iz Vlade i dalje samo sele na drugu stranu Markova trga, i da još nema nikakve karantene. Otkako su u časni Hrvatski sabor uselili „žetončići“, uz podatke što se iznose o nekim ljudima koji se međusobno oslovljavaju s „uvaženi“, kod javne bi upotrebe trebalo stavljati upozorenje da se koriste na vlastiti rizik. Toliko su toksični.

Miro Kovač, Ivan Penava i Davor Ivo Stier najavili kandidature Unutarstranački izbori Miro Kovač optužuje vrh HDZ-a za nepoštenu pretkampanju

Država bi upadala u veliku grešku kad bi kažnjavala (svako) bogatstvo, i kad bi nagrađivala svaki asketizam. Kardinalu Richelieuu, dok je vodio vladu Luja XIII., bilo je „normalno da ministri brinu o svome bogatstvu“, ali da „istodobno brinu o imovini države“. Bilo je to prije četiri stoljeća. Osnivač moderne državne administracije brinuo je i o tome što će građani misliti o vlasti, pa je osnovao ured za odnose s javnošću, prvi u političkoj povijesti. Bilo mu je važno da državna politika ne bude u neskladu s raspoloženjem ljudi. I danas to nije nevažno: može netko u hrvatskoj državi biti na minimalnoj plaći, i da je ne opravdava, a može netko zasluživati i 100 tisuća kuna, kad bi mu to itko mogao dati. U siromaštvu se lako raspiruju opasni refleksi uravnilovke i lova na vještice; ni jedno ni drugo nije poticajno. Umjesto uravnilovke, valja razvijati solidarnost, a umjesto lova na vještice poticati institucije pravne države da stvarno rade svoj posao. Država će biti u svojoj ulozi ako kažnjava kriminal, a ne bogatstvo, ako je zakonito stečeno.

Kad su htjeli rušiti socijalizam, Hrvati su morali znati da ni u kapitalizmu neće svi biti bogati. Tržište i u Kini proizvodi milijardere; tamošnje su vlasti nedavno strogo, dugogodišnjim zatvorom, kaznile bivšeg direktora Interpola: je li posrijedi bila špijunaža ili korupcija? Pravnu državu ne može se tražiti ondje gdje vlada jednopartijski sistem. Hrvatska je demokratska država, ona je, s nekim lokalnim izuzecima, provodila volju birača i poštovala načela alternative. Lakoća s kojom se provode izbori i uspostavlja pobjednička vlast govore o zrelosti građana i o odgovornosti državnih institucija. Između izbora, instalacije državne vlasti pucaju i puštaju vodu na sve strane; čini se da je filozof Régis Debray u pravu kad govori, ne misleći posebno na Hrvatsku, da današnja država gubi autoritet zato što nije pravedna i jednaka prema svima; dok država pada, rastu bankari, a mafija se bogati!

Zoran Milanović, Andrej Plenković CRODEMOSKOP SDP učvrstio vodstvo pred HDZ-om, Plenković i Bandić najnegativniji

Regrutacija na krivi način

Mogu se ministri mijenjati i više nego što su se mijenjali u Hrvatskoj posljednjih godina, a da se u državi ništa ne promijeni. Riječ je o sistemu, koji se, u pravilu, opire promjenama, a riječ je i o ljudima; oni drže, ili ruše, svaki sistem, kao što svaki sistem brani svoju nomenklaturu. Ne moraju na vrhu državne piramide biti najbolji i najsposobniji; filozofi nisu zavladali svijetom, iako su htjeli prije 2000 godina, u politiku ne idu najdarovitiji, kako to zaključuje Peter Sloterdijk, i sam filozof, nego najambiciozniji. Problem piramide vlasti nije toliko u njezinu vrhu, osim da su ondje diktatori, problem je u onim slojevima ispod vrha, koji servisiraju vladare ili provode njihovu volju. Koliko je kompetentan, profesionalan i neovisan, da se država može oslanjati na taj složeni i moćni aparat? Sluša li da bi opstao ili misli da bi uspio? Ne bi u nas „kadrovi“ bili u pitanju ništa više nego u drugim državama, vladali bi iz pozadine, kad sistem regrutacije i napredovanja ne bi prakticirali na krivi način, da stvara stranačku državu i odgaja poslušnike. Prvo je stranka preuzela mjesto nacije, a onda je zavladala državom; ta se matrica nije radikalno promijenila u 30 godina hrvatske države, sa svim promjenama ljudi i okolnosti. Različitim kanalima podobnosti i bliskosti produžava se sistem vlasti koja vlada iz pozadine, koja radi za sebe pa onda za druge, koja sebe poistovjećuje sa sistemom.

Državna je administracija troma sama po sebi; kad osjeti da je (pre)sigurna, da joj nitko ništa ne može, prerasta u vlast bez odgovornosti. Hrvati se u to mogu uvjeriti ako bolje pročitaju što sve ne piše u imovinskim karticama njihovih vladara.

Video: Raspisani unutarstranački izbori u HDZ-u

Potres koji je pogodio Zagreb uzrokovao veliku štetu u Đorđićevoj ulici
10 PITANJA O POTRESIMA
Što znači kad je dva dana mirno, a onda cijelu noć tutnje mali potresi?
Imunitet – snaga svakog organizma
PROMO
Imunitet – snaga svakog organizma
  • Avatar komunikolog
    komunikolog:

    Ima li smisla komentirati? Svejedno će biti 404 i crveni karton.