Kad se čelnici država članica EU sutra okupe na Europskom vijeću kako bi raspravljali o Ukrajini, proračunu i geoekonomiji, na stolu će im biti plan koji Europsku uniju uvodi u presedan s posljedicama daleko izvan ovog rata. Riječ je o odluci da se zamrznuta ruska državna imovina, ponajprije rezerve ruske središnje banke, počne koristiti kao izvor financiranja Ukrajine. To nije tehnička prilagodba sankcija, nego politička odluka koja zadire u jedno od najčvršćih pravila međunarodnog financijskog prava – imunitet državne imovine. Iako je danas najvidljivija u Belgiji, gdje se nalazi najveći dio te imovine, njezini se učinci šire na cijeli europski pravni prostor, uključujući države poput Hrvatske, koje nemaju ključnu ulogu u financijskoj infrastrukturi, ali provode isti sankcijski okvir i time sudjeluju u stvaranju presedana.
EU u taj presedan ne ulazi iz neznanja, nego zato što su joj se sve druge opcije zatvorile, objašnjavaju nam izvori pravne struke koji tehnički bruse taj plan i pokušavaju što više zatvoriti rupe koje zjape u kontekstu međunarodnog pravnog sistema, svjesni da ulaze u rizik. Prvi put govore o njemu i stoga je uvjet njihova anonimnost. Od početka rata Ukrajina se financira kombinacijom nacionalnih proračuna, zajedničkog zaduživanja, makrofinancijske pomoći i izvanrednih G7 instrumenata, no ti su kanali danas politički i fiskalno iscrpljeni. Novo zajedničko zaduživanje blokiraju države koje se protive daljnjoj fiskalnoj integraciji, nacionalni proračuni su pod pritiskom inflacije, socijalnih rashoda i obrane, a javna potpora financiranju rata bez jasnog horizonta slabi. Zamrznuta ruska imovina ostaje jedini izvor dovoljnog volumena koji ne traži novo izravno opterećenje birača.
Smjer je već zadan. Europsko vijeće politički se obvezalo financirati Ukrajinu i u 2026. i 2027., uključujući vojne i obrambene potrebe, nakon što su već osigurane 187,3 milijarde eura pomoći, od čega 66 milijardi za vojsku. U tom se okviru rasprava više ne vodi o tome hoće li se posegnuti za zamrznutom ruskom imovinom, nego kako to učiniti uz najmanji mogući pravni i tržišni udar. Istodobno, Bruxelles ne želi priznati stratešku činjenicu da bez SAD-a ne može: američka potpora više nije automatska ni predvidiva, nego ovisi o političkim ciklusima u Washingtonu. Financijski slom Ukrajine značio bi pregovore pod prisilom i "loš mir", s visokim rizikom ponovne agresije i dugoročno većim sigurnosnim troškom za Europu. Između političkog poraza i pravnog rizika, EU bira ovo drugo.
Europski plan, često opisan kao "reparacijski zajam", zato formalno izbjegava konfiskaciju. Oko 210 milijardi eura ruske državne imovine formalno ostaje u ruskom vlasništvu, ali stavlja se u funkciju financiranja Ukrajine dugoročnim zajmovima, uz pretpostavku povrata iz budućih reparacija ili mirovnog sporazuma. Pravna obrana EU počiva na kombinaciji argumenata: trajnoj agresiji kao međunarodnom protupravnom djelu, dopuštenim protumjerama, kolektivnoj zaštiti međunarodnog poretka i privremenosti mjere. No nijedan od tih elemenata ne uklanja temeljni problem. U međunarodnom pravu nije presudno kako se mjera naziva, nego kakav joj je učinak. Ako država godinama nema pristup vlastitim rezervama, ne može njima raspolagati ni iz njih ostvarivati korist, suština vlasništva prestaje bez obzira na terminologiju. Sudska praksa zato polazi od faktičkog lišavanja kontrole kao ekvivalenta – konfiskaciji.
Presedan se ne provodi apstraktno, nego kroz konkretnu infrastrukturu. Najveći dio imovine nalazi se u Euroclearu, privatnom središnjem depozitoriju pod belgijskim pravom, koji ne uživa suvereni imunitet. Time se politička odluka EU prevodi u mjerljiv pravni i tržišni rizik koncentriran u jednoj jurisdikciji. Euroclear postaje operativni nositelj presedana, izložen tužbama, priznanju presuda izvan EU, mogućim zapljenama i reputacijskim posljedicama koje se ne raspoređuju ravnomjerno među državama članicama. Negativni nadzor Fitcha bio je jasan signal da tržišta taj rizik ne doživljavaju kao teorijski, nego kao konkretan operativni problem. Financijska infrastruktura, zamišljena kao neutralni tehnički sloj, time postaje izravno uključena u geopolitički sukob. Dodatni sloj nesigurnosti proizlazi iz unutarnje pravne asimetrije Unije. Sankcije su zajedničke, ali njihovu zakonitost i razmjernost ocjenjuju nacionalni sudovi prema vlastitim ustavnim standardima, zbog čega se isti presedan istodobno lomi kroz 27 pravnih sustava bez jamstva jedinstvenog ishoda.
Za Hrvatsku se presedan ne očituje kroz devizne rezerve ili ključnu infrastrukturu, nego kroz zamrznutu imovinu pod nacionalnom jurisdikcijom: nekretnine, bankovne račune i vlasničke udjele, uz manji, ali osjetljiv sloj državno povezane imovine. Ta imovina formalno nije oduzeta, ali dugoročno je izvan dosega vlasnika, bez roka i automatizma povrata. Normalizira li se praksa dugotrajnog faktičkog lišavanja kontrole bez međunarodne presude, taj se standard spušta i na hrvatske sudove. Za malu državu to znači više sporova, slabiju obrambenu poziciju i kumulativni trošak pravne nesigurnosti.
Posebno osjetljiv sloj je rizik povratnog udara. Normalizira li se ovakva praksa, Rusija i druge države dobivaju argument za ekvivalentne zapljene zapadne imovine, ignoriranje arbitraža i selektivno priznavanje presuda. Rusija je već donijela zakonodavni okvir koji omogućuje zapljenu imovine država koje je proglasila "neprijateljskima". Međunarodno pravo time gubi normativni karakter i sve više poprima obilježja transakcijskog sustava u kojem pravila vrijede dok su politički održiva.
Najveći dugoročni učinak ove odluke možda se ipak neće mjeriti presudama. Kina i zemlje Globalnog juga reagiraju tiho, ali konkretno – diverzifikacijom rezervi, jačanjem zlata, swap-linija i alternativnih klirinških sustava. Posljedica nije nagli slom eura, nego postupna erozija njegove percepcije kao politički neutralne "sigurne" valute. Ovim potezom EU implicitno priznaje da međunarodnopravni mehanizmi za kažnjavanje agresije i naplatu reparacija ne funkcioniraju u realnom vremenu te da bez političke intervencije ostaju deklarativne. Istodobno priznaje da su pravila poretka koji sama brani – imunitet državne imovine, neutralnost financijske infrastrukture i jasna granica između sankcija i reparacija – uvjetna i podložna suspenziji kada politički i sigurnosni trošak postane previsok.
Otvori KEKS Pay
anamo da su jadni, podkapacitirani, skloni sluganstvu, debelo preplaćeni ali... ova odluka će imati velike konzekvence.... opasan presedan bez obzira o čijoj se imovini radi!!!