Poziv je to koji se živi 24 sata na dan. Tim riječima Biserka Matok Glavaš, glavna sestra rađaone u Kliničkoj bolnici Merkur, ukratko sažima svoj i posao kolegica. S kojim se problemima i teškim situacijama suočavaju, ali i koji su to lijepi, ponekad čak i zabavni trenuci zbog kojih se primalje zaljubljuju u svoj posao, otkrila nam je ova dugogodišnja primalja u povodu Međunarodnog dana primalja koji se jučer obilježio.
– Kao primalja radim 34 godine i bez obzira na sve poteškoće s kojim sam se susretala kroz sve te godine mogu reći da je to najljepši posao na svijetu. Zanimanje je to koje se uvuče u svaku poru života i doista biti primalja neusporedivo je s bilo čim. Biti svjedok rađanja novog života privilegij je koji imaju primalje. Primiti novi život u ruke svaki dan iznova neprocjenjiv je osjećaj koji mi daje snage prebroditi sve probleme koji se pojave – započinje priču Matok Glavaš.
Ono što im predstavlja najveći problem jest nedostatak studija zbog čega se Hrvatska bori s nedovoljnim brojem primalja.
– Preddiplomski studij primaljstva imamo u Rijeci i Splitu, a od prošle akademske godine i diplomski studij primaljstva u Rijeci. Kako nismo imali vertikalu u obrazovanju, velik broj kolegica nakon završene srednje škole upisivao je studij sestrinstva, što je potpuno različita profesija. Unatoč višegodišnjem trudu i zalaganju Hrvatske komore primalja, u glavnom gradu Zagrebu do danas još nije otvoren studij primaljstva. Obrazovanje je temelj za razvoj profesije i upravo nedostatak studija predstavlja ključni problem u razvoju samostalnosti – pojašnjava Matok Glavaš.
Napominje da unatoč Zakonu o primaljstvu i Direktivi 2005/36/EZ koji primaljama jamče samostalnost, u Hrvatskoj primalje još uvijek ne mogu samostalno odlučivati o tijeku porođaja.
– Trudnoća i porođaj bez komplikacija kod kojih nema potrebe za intervencijama trebaju skrb visoko obrazovane primalje. Tako bi se liječnike oslobodilo za sva patološka stanja i liječenje onih kojima je to neophodno – dodaje.
Posebno im je teško i izazovno bilo u proteklih godinu dana zbog novonastalih okolnosti vezanih uz pandemiju. Zbog nemogućnosti pratnje u rađaonicama, povezanost žena i primalja sada je još jača.
– Primalja je i majka i sestra, partner, prijateljica i tješiteljica. Primalja je ona koja će pružiti ruku da umiri, dohvatiti vodu, fotografirati nakon poroda, i tiho i nenametljivo paziti i čuvati majku i dijete – opisuje ova primalja.
Primalje sve proživljavaju s majkama, pa tako i one tragične slučajeve. Suze je tada, kaže, nemoguće sakriti.
– Najteža situacija s kojom se susrećemo jest smrt novorođenčeta, bilo da se radi o smrti tijekom trudnoće bilo neposredno nakon rođenja. Gubitak dijeta predstavlja posebno težak emocionalni šok za svakog roditelja. Koliko god nastojimo profesionalno odraditi sve što je potrebno, nemoguće je isključiti emocije. Suze je nemoguće sakriti, proživljavamo zajedno s majkom ali i ocem bol zbog gubitka djeteta. U takvoj situaciji važno je potaknuti majku da verbalizira svoje emocije, da se oprosti od djeteta i da zna da nije sama u tim teškim trenucima – govori Matok Glavaš.
Nasreću, puno češće s roditeljima dijele suze radosnice i ponos zbog rođenja novog života.
– Kroz godine rada svjedok ste brojnih anegdota pa tako mogu izdvojiti jednu situaciju od prije desetak godina kada je žena koja je nakon desetak sati trudova pred sam kraj poroda počela zapomagati i plakati da ne može više. Njezin partner, koji je bio pratnja na porodu, samo je odmahnuo glavom i odgovorio: ''A što bih ja tek rekao? Od jutra sjedim s tobom tu. Ni ručao još nisam'' – prisjetila se Matok Glavaš.
Sva sreća da ste od tisuća dobrih i pažljivih očeva vi našli jednu budaletinu, pa sad izvodite tu neke generalizacije.