Tog 19. studenog 1992. godine, trećina teritorija mlade hrvatske države bila je još uvijek okupirana, no i unatoč tome, ali i usprkos brojnim apelima stručnjaka koji su upozoravali da nije pravi trenutak, vladajuća politička garnitura odlučila je započeti s jednom od najdubljih, administrativnih reformi u hrvatskoj povijesti. Na sjednici Vlade usvojen je tada nacrt zakona o novom teritorijalnom ustrojstvu koji je značio radikalnu preobrazbu lokalne samouprave. Dotadašnji sustav, naslijeđen iz bivše države, imao je samo 102 općine i 10 zajednica općina, a po novom prijedlogu, umjesto tih 10 zajednica općina, uvedeno je 20 županija. Drastično je povećan i broj općina i gradova pa je tako Hrvatska dobila 23 grada i čak 383 općine. Potezom pera, broj lokalnih jedinica tako je upeterostručen.
Iako je saborska rasprava o Prijedlogu zakona o područjima županija, gradova i općina bila poprilično burna, s brojnim primjedbama i polemikama, već 29. prosinca 1992. godine donesen je i konačni Zakon o područjima županija, gradova i općina, a ustroj je u praksi zaživio u travnju 1993., kada su konstituirane prve županije i izabrani prvi župani. Mlada Hrvatska država dobila je tada 20 županija i Grad Zagreb sa statusom županije, te 70 gradova i čak 419 općina. Tijekom godina, broj jedinica lokalne samouprave nije se smanjivao, nego povećavao, pa je i danas, nakon više od tri desetljeća, Hrvatska i dalje rascjepkana na 555 jedinica lokalne samouprave - 20 županija plus Grad Zagreb, te 428 općina i 127 gradova od čega je njih čak 54 status grada dobilo zbog "posebnih razloga", a ne zato što doista ispunjavaju temeljne zakonske kriterije, poput broja stanovnika. I dok je 1990. godine prosječna hrvatska općina brojila oko 4.700 stanovnika danas je taj broj smanjen na 2.500 stanovnika. U protekla tri desetljeća i gradovi su se prepolovili te su s nekadašnjih 28.000 pali na samo 15.800 stanovnika.
Osim što je u njima sve manje stanovnika, mnoge od tih 'novokomponiranih' općina pate i od kroničnog nedostatka novca, pa iz vlastitih prihoda ne mogu financirati čak niti plaće svoje administracije, a trećina od njih njih nema niti jednu kulturnu ustanovu, poput primjerice doma kulture ili javne knjižnice.
Hrvatska rascjepkanost u europskom ogledalu
Hrvatska je trenutačno podijeljena na ukupno 576 jedinica lokalne i područne samouprave, što je neobjašnjivo veliki broj za malu državu površine 56.594 četvorna kilometra, u kojoj živi samo 3,87 milijuna stanovnika. I dok Hrvatska i dalje 'brani' neslavnu titulu jedne od administrativno najfragmentiranijih država u Europi, površinom znatno veće, mnogoljudnije i mnogo bogatije europske države uglavnom imaju manji broj regija, pa je tako primjerice Njemačka podijeljena na 16 saveznih pokrajina, Francuska na 18 regija, Španjolska na 17 autonomnih zajednica. Jedan od primjera koji bi Lijepa Naša mogla slijediti primjer je Danske koja je po površini i broju stanovnika slična Hrvatskoj, a uspješno je provela reformu kojom je broj općina s 270 smanjila na svega 98, a 13 okruga zamijenila je sa samo pet snažnih regija.
No, iako se u Hrvatskoj već godinama, pa i desetljećima, govori o tome da je potrebno provesti radikalnu reformu kojom bi se broj općina i gradova konačno smanjio na 100 do najviše 130 funkcionalnih jedinica, a sadašnje županije zamijenilo bi četiri do pet velikih, prirodnih i povijesnih regija, sve do sada takve promjene niti jedna vladajuća garnitura nije niti pokrenula, a kamoli provela.
Kome, po vašem mišljenju, najviše pogoduje ovakva rascjepkanost Hrvatske?
Otvori KEKS Pay
Nekad je bilo 5 drugih nogometnih liga: Istok, Zapad, Sjever, Jug i Centar. Po tom principu treba razdjeliti i Hrvatsku, i da svaka ta regija rapolaže sa svojim prihodima. Može se izdvajati izvjesni postotak za pojedine državne službe (vojska, policija...), ali ostatak koristiti za svoje potrebe, a ne ko danas, da npr. Sjever daje lovu za ceste na Jugu i sl...