U najnovijoj epizodi Podcasta projekta SNOVI, u razgovoru s dr. sc. Wollfyjem Krašićem, izvanrednim profesorom s Fakulteta Hrvatskih studija, razgovaralo se o složenoj i često pogrešno shvaćenoj povijesti koncepta hrvatske pomirbe. Iako je kao ideja nastala puno ranije od 1990. godine, s vremenom je postala misaona, politička i moralna preokupacija dijela hrvatske emigracije i intelektualaca unutar domovine.
Što je zapravo značila pomirba?
Dr. Krašić je odmah na početku objasnio kako je koncept hrvatske pomirbe predviđao suradnju nekada zaraćenih hrvatskih strana iz razdoblja Drugoga svjetskog rata. No, nije se radilo o jednoj stvari već o puno širem pitanju, a to je pokušaj okupljanja potomaka tih suprotstavljenih skupina oko zajedničkog cilja kojem su svi težili, stvaranja samostalne, demokratske Hrvatske.
Danas modernu Hrvatsku povezujemo s početkom 1990-ih i Franjom Tuđmanom, no korijeni ideje sežu ranije u prošlost. Već u godinama nakon Drugog svjetskog rata, u emigraciji se javila ideja da Hrvatska, ako se ikada želi politički obnoviti, mora pronaći način da prevlada unutarnje rascjepe. Povijesna figura kardinala blaženog Alojzija Stepinca, njegov moralni autoritet i otpor svim totalitarizmima, čak je percipiran kao prva točka na kojoj bi se mogao graditi budući hrvatski dijalog.
Spektar razmišljanja hrvatske političke emigracije
Najkontroverzniji akter u emigraciji bio je Vjekoslav „Maks“ Luburić. Upravo je njegov zaokret od rigidnog antikomunizma prema ideji stvaranja jednog, zajedničkog hrvatskog otpora protiv jugoslavenskog centralizma otvorio pitanje je li za njega pomirba bila realpolitika ili pokušaj bijega od vlastite prošlosti? Dr. Krašić smatra kako nema dokaza o iskrenom kajanju, ali postoji jasna promjena političke kalkulacije i uvjerenje da se hrvatsko pitanje može riješiti samo suradnjom najširih slojeva naroda, pa makar to značilo i uključivanje bivših komunista.
No, Luburić nije bio jedini. Na drugom kraju djelovao je krug oko časopisa Nova Hrvatska i Jakše Kušana, koji su u hrvatskim komunistima vidjeli potencijalne saveznike u dugoročnom procesu transformacije Jugoslavije. Iako su bile dvije posve različite vizije, obje su težile istome cilju.
Trenutak u kojem se sve počinje ubrzavati
S pojavom hrvatskog proljeća ideja pomirbe dobiva nove obrise, često razjedinjena emigracija u velikoj mjeri počinje prepoznavati potrebu da se mostovi ne ruše nego grade te da su upravo intelektualci u domovini, makar i dio njih hrvatskih komunista, važan dio budućeg procesa.
U tom razdoblju rađaju se i prve ozbiljne veze koje će kasnije odigrati ključnu ulogu u stvaranju HDZ-a i političkoj mobilizaciji 1990. godine.
Čovjek koji je spajao nespojivo
Posebno mjesto u ovoj priči zauzima mladi intelektualac Bruno Bušić. Progonjen već od srednjoškolskih dana, u emigraciji je razvio radikalan, ali duboko inkluzivan pristup hrvatskom pitanju. Njegova studija Hrvatski ustaše i komunisti pokušala je na određeni način pokazati da su povijesno postojali trenuci kada su hrvatski politički protivnici ipak dijelili iste ciljeve. To je bila strateški važna poruka, iako u tom trenutku možda naivna i preoptimistična, da Hrvati moraju tražiti ono što ih spaja, a ne ono što ih dijeli.
Upravo ga je ta sposobnost povezivanja, smatra dr. Krašić, najvjerojatnije i dovela na metu jugoslavenskih tajnih službi.
Izlazak iz sjene prvog predsjednika
Dokumentacija i svjedočanstva emigranata onog vremena pokazuju kako je Franjo Tuđman već od druge polovice 60-ih godina bio percipiran kao potencijalni lider jednog novog hrvatskog pokreta. Njegovi susreti s emigracijom, spremnost na dijalog i sposobnost da istovremeno govori jezikom marksista i jezikom nacionalnih interesa doveli su do toga da ga mnogi vide kao most između neistomišljenika.
Kada je početkom 80-ih ponovno završio u zatvoru, veliki dio emigracije pokrenuo je kampanju za njegovo oslobađanje, što je bio prvi znak da se politička dijaspora nakon mnogo godina okuplja oko jedne osobe.
Jedna jednostavna misao iza pomirbe
Kroz cijeli podcast provlačila se poanta da ideja hrvatske pomirbe nikada nije bila jednostavna, nikada linearna, nikada potpuno čista. Dapače, bila je puna proturječja, osobnih motiva, povijesnih tereta i političkih kalkulacija, ali njezina ključna ambicija bila je vrlo jednostavna, a to je stvoriti uvjete u kojima se narod može okrenuti budućnosti, a ne beskrajnim ponavljanjima vlastitih trauma.
Upravo zato je ova tema aktualna i danas, kada mnogi često zaboravljaju da stabilnost, mir i demokracija nisu posljedica slučaja, nego hrabrosti da se u teškim trenucima naprave koraci koji su se tada činili nemogućima.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.
Otvori KEKS Pay
