Knjiga "Izvan stroja" Franje Šarčevića, s podnaslovom "Nacionalno, građansko i druge opsjene" (Synopsis, Zagreb, Sarajevo, 2023.), nezaobilazno je štivo za svakog tko želi bolje upoznati i razumjeti političku i društvenu klimu današnje Bosne i Hercegovine. Najveći dio knjige čini poglavlje "Kronika društvenog urušavanja" u kojem su sabrani tekstovi koje je Franjo Šarčević objavljivao od 2018. do 2023. godine. Mnogi od njih govore o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, ali na način koji je podjednako kritičan i prema hrvatskom, i prema bošnjačkom (ili "probosanskom") nacionalizmu, često skrivenom pod maskom "građanske" opcije.
Druga stvar koju treba istaknuti o Franji Šarčeviću jest da je on živi dokaz kako novinarstvo, novinarsko i ljudsko poštenje, integritet i dosljednost, kritičko mišljenje te vještina lijepog, točnog i istinitog pisanja, nisu stvari koje se (nužno) uče na fakultetima novinarstva ili studijima humanističkog smjera. Franjo Šarčević, sjajan pisac i kolumnist te jedan od osnivača i uz svoju suprugu Lejlu Reko Šarčević urednik izvrsnog portala Prometej (prometej.ba), doktor je matematičkih znanosti. U "Crtici o Franji", na kraju knjige "Izvan stroja", Neven Šimić piše kako je u jednom intervjuu Šarčević izrekao svoj dobro poznati i često ponavljani stav o pogubnosti dvaju nacionalizama i političkih paradigmi koje u BiH personificiraju Dragan Čović i Željko Komšić. Zbog takvih svojih uvijek jasno i bez kalkuliranja izgovaranih i napisanih stavova, Šarčević je postao i do danas ostao redovita meta blaćenja stranačkih botova i trolova s obje strane. "Ako bi se na osnovi njihovih komentara pokušao utvrditi Franjin ideološki profil", piše Šimić, "to bi bila neka egzotična vrsta komunjarskog ustašofila jugobalijskog podtipa i srbo-četničke provenijencije, s izraženim klero-ateističkim stremljenjima. Pa se ti snađi."
Međutim, od oglašavanja takvih nižih bića u rubrikama većinom anonimnih komentara ili društveno-mrežnim kloakama, s kojima se još i mogu zbijati makar gorke šale, mnogo su ozbiljnije i opasnije bjesomučne hajke pokretane od stvarnih ljudi s imenom, prezimenom i funkcijama, potjernice objavljivane u stranački, politički i nacionalno opredijeljenim i kontroliranim medijima. Zbog takvih kampanja mržnje, pokretanih u Sarajevu, gdje je živio i radio, od većinske političke i nacionalne, odnosno nacionalističke bošnjačke opcije, Franjo Šarčević je naposljetku početkom ove godine napustio svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu. Na taj slučaj hrvatsku javnost ljetos je upozorio Miljenko Jergović. Gubitak za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu postao je tako dobitak za Hrvatsku i Rijeku, gdje Šarčevići danas žive, a Franjo predaje na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Bio je to razlog više da ga i ovim razgovorom predstavimo čitateljima Obzora.
Koliko vam se posao u Rijeci razlikuje od onoga koji ste radili u Sarajevu?
U Sarajevu sam dvije godine radio kao docent, prije toga godinama kao asistent i viši asistent na Prirodno-matematičkom fakultetu, na Odsjeku za matematiku. Radio sam kraće vrijeme (2022.) i na Sveučilištu u Sevilli. Poslije dvije godine docenture u Sarajevu, prešao sam ovamo i sad sam opet docent – iz početka.
Razlikuju se poslovi jer se razlikuje i sam fakultet na kojem predajem. U Sarajevu sam kao docent predavao matematičke predmete: Topologiju, Teoriju skupova, Historiju matematike i Geometriju. A ovdje, na Građevinskom fakultetu u Rijeci, a slično je i drugdje na takvim fakultetima, predmeti oko kojih sam angažiran zovu se jednostavno Matematika 1 ili 2, Informatika u inženjerstvu i slično. Matematika koja se tu uči grebe po površini više matematike. Rade se diferencijalni i integralni račun funkcija jedne ili više varijabli, gleda se da se studentima samo prenesu neke tehnike računanja, a koliko se ulazi u suštinu – iskreno, malo. Ali to nije krivica bilo koga od profesora, nego čitavog sustava koji je napravljen tako da se u prvom redu ispoštuje forma i da stvari dobro izgledaju u nekakvim tablicama, PowerPoint prezentacijama i "indeksima zadovoljstva". Puno je tu birokratskog novogovora koji je izumljen da bi zamračio suštinu. A ta suština, kad se malo rastjera ta birokratska magla, po meni nije na zadovoljavajućoj razini.
Nedavno ste na Facebooku objavili status o tome kako se preozbiljno shvaćaju i vrednuju studentske ankete o profesorima...
Da, to sam napisao bez želje da to javno elaboriram u detalje. Ali interesantno je da postoje studentske ankete, anonimne, koje se vrlo ozbiljno shvaćaju, u smislu da studenti, ako žele, mogu "oboriti" profesora. Možda je netko i mislio da će se s time postići dobre stvari, ali u praksi to dovodi do degradacije, jer kriteriji koji su studentima ocjenjivačima bitni tipično se svode na to je li kod dotičnog profesora lako ili nije lako položiti predmet, traži li manje ili više. Na taj način korupcija se strukturno ugrađuje u cijeli sustav zato što će profesori, idući linijom manjeg otpora i u svoju osobnu korist, u najvećem broju slučajeva izabrati da rade na način koji će im osigurati što bolje ocjene u studentskim anketama. A to znači da će rado pristati na to da srozavaju kriterije i da ne inzistiraju na suštinskom razumijevanju bilo čega. Također, sve vrste tih i takvih evaluacija mogu se koristiti i kao oruđe za ucjenjivanje, kažnjavanje i discipliniranje nepoćudnog kadra. To je jedna opća priča koja se tiče cijelog sustava, ne samo jednoga fakulteta, a o detaljima možemo neki drugi put.
U jednom od tekstova u knjizi "Izvan stroja" vi intelektualca od poluintelektualca razlikujete upravo po sposobnosti i volji da uvijek kritički promatra i razmišlja o okruženju u kojem živi i radi, a vi to evo već činite i u novoj sredini i na samom početku ovog razgovora. Kao još jednu odliku intelektualca navodite to da on sam sebi, pa onda i drugima, objašnjava stvari i pojave, a vi to, moj je dojam, činite upravo matematičkom, odnosno matematičarskom preciznošću. Zato vas pitam kako objašnjavate da danas skoro posvuda akademske zajednice i institucije, koje bi trebale u svakoj sredini predstavljati sam vrh ljudske sposobnosti kritičkog razmišljanja, uopće dopuštaju da se u njih ugrade takve anomalije? A i mnoge druge, još ozbiljnije...
Da, ovo je samo jedan primjer. Kad smo već kod kritike akademske zajednice i sustava obrazovanja, mogli bismo dati i druge primjere. Dok sam živio u Sarajevu, posvetio sam toj temi više svojih javnih nastupa i tekstova, pa tako i jedan o tome kako je korupcija strukturno ugrađena u sustav visokog obrazovanja.
Navodio sam primjere iz Bosne i Hercegovine, ali uz male modifikacije to se može glatko preslikati i na Hrvatsku. Naime, u samim kriterijima za napredovanja na radnim mjestima stoje mnoge stvari koje generiraju korupciju. Kad kažem korupcija, ne mislim na kokošarsku, šićarsku, da netko nekome plaća polaganje ispita i slično, nego na nešto mnogo suptilnije, a samim tim čak i opasnije, jer se teže prepoznaje kao pogubno pa i teže iskorjenjuje, jer je dio načina na koji sustav funkcionira, a ne nekakva usputna anomalija ili eksces. Dakle, sama pravila i sistem koji ih postavlja su ono što generira korupciju – ne, još jedanput da kažem, onaj zločinački oblik korupcije kada se ispiti kupuju i prodaju za novac, već ovaj oblik u kome za kupovinom i prodajom nema ni nekoga naročitog interesa: oni su kupljeni i prodani već kroz pravila po kojima se radi i kroz zahtjeve koji se nastavnicima postavljaju.
Recimo, ako radite na nekom sveučilištu u, primjerice, Hrvatskoj ili BiH, jedan od uvjeta da prijeđete u više zvanje, pored ostaloga, jest broj znanstvenih radova objavljenih u časopisima s odgovarajućom oznakom. Tu se mnogi dovijaju, među ostalim, tako da koriste časopise u kojima se može platiti za objavljivanje rada, a postoji niz takvih časopisa i izdavača. Ako im platiš koliko zahtijevaju, objavit će tvoj rad. Pa se onda objavljuje sve i svašta, samo kako bi se ispunila jedna birokratska obveza. Onima koji se bave zakonima i propisima takve pojave uopće nisu važne, bitni su im brojevi i statistike.
Njima je jedino važno da su ispunjene sve stavke i obveze u birokratskim tablicama?
Tako je. Ili, recimo, još jedan od uvjeta da na Univerzitetu u Sarajevu od izvanrednog postanete redovni profesor je taj da imate nekoga tko je kod vas, kao mentora, doktorirao. Možda je to zamišljeno lijepo, ali u praksi, čemu sam čak i svjedočio, dovodi do toga da ljudi kojima treba još taj uvjet za izbor u zvanje požuruju da njihov student završi doktorat pod svaku cijenu. U Hrvatskoj je slično. Po novim regulama koje se pripremaju, među ostalim, neće se moći biti izabran u npr. zvanje redovnog profesora u trajnom zvanju ako za neki projekt ne osvojite, odnosno na sveučilište ne privučete određeni iznos novca, nekih 50 tisuća eura. Ako želite više saznati o tamnim stranama tog svijeta, čitajte Antonija Šibera, on to objašnjava ljepše i plastičnije nego ja.
A može li se u takvim sustavima napredovati govoreći o njima iznutra ovako otvoreno i kritički?
Vidjet ćemo po reakcijama koje će uslijediti na ovaj kritički govor (smijeh). Naravno, nisu stvari sasvim loše. Postoji određeni prostor slobode koji je osvojen i trudimo se da ne bude pokoren. Mislim da, sudeći po primjerima drugih, ima mnogo ljudi koji kritički nastupaju prema institucijama, državi i društvu u kojem djeluju, pa nisu bili kažnjavani zbog toga – barem ne na očit ili brutalan način. Evo, recimo, Dejan Jović je nedavno trpio različite političke pritiske od hrvatske desnice koja je – konstruirajući priču na lažima – dovodila u pitanje i njegov status na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, ali sam vidio da je taj fakultet otvoreno stao iza njega i njegova prava na slobodno iznošenje stavova. Dakle, nisu stvari sasvim loše, a mogu biti i bolje. Summa summarum, da se više pažnje posvećuje suštini, a manje formi, to bi bilo bolje i za ljude koji tu rade, i za one koji studiraju, i za društvo u cjelini, i za budućnost ove države.
Čitam još jedan vaš status na Facebooku u kojem kažete: "Ima i tu pametnih, divnih i dobrih ljudi, kao što i u Rumbocima ima divljih i loših, ali kad se sve sabere i oduzme, na pragu 35. godine, što više živim u akademiji, među profesorima, doktorima i ostalim titulama okrunjenim svijetom, sve više cijenim i volim seljake iz Rumboka." Govorite o svom rodnom kraju, to je Rama, to je Prozor u kojem ste završili srednju školu. Koliko vas je taj prostor odredio?
Facebook mi inače služi za zezanciju dok čekam autobus, ne treba ga previše ozbiljno shvaćati. Ali tema zavičaja mi je jako važna. Teško mi je u malo vremena ili prostora opisati što mi znači kraj u kojem sam rođen i odrastao. Živio sam ondje do odlaska na fakultet, dakle do početka 19. godine, u jednom selu koje se nalazi na zapadnom rubu te općine, pod planinom Radušom. To me odredilo u mnogostrukom smislu. Odredilo me najprije obiteljskim i užim zavičajnim okolnostima. Moji roditelji nisu završili škole (nisu imali ni priliku) i nisu bili ni na kakvim pozicijama. Nas četvero djece, i još jednoga brata koji je kao dječak stradao za vrijeme rata, podigli su i školovali radeći prilično teške fizičke poslove, baveći se zemljoradnjom i stočarstvom. Ono što gledam od samog svog rođenja jest ustrajan, marljiv, težak fizički rad, bez slobodnog dana. I sam imam nemali "radni staž" u npr. čuvanju ovaca. Sve to u meni i danas stoji kao važno formativno iskustvo.
Rama je kontradiktorna sredina. Tu zaista možete sresti i najbolje i najgore ljude. Mnogo je intelektualnog svijeta poteklo iz tih ramskih sela i tu ćete naći ljude vrlo širokih pogleda i shvaćanja. Ali ipak, to je kraj u kojem je dominantna patrijarhalna, konzervativna svijest, vrlo izraženo nacionalna i religijska. Ukratko, volim Ramu, volim svoj zavičaj, volim o njemu razmišljati. Vrlo često, ako želim zaspati s mirom, zamislim da sam tamo, zamišljam staze kojima sam prolazio i kojima prolazim još uvijek kad imam priliku otići. Ali to nije mjesto gdje bih mogao trajno živjeti i podizati djecu.
Što se tiče te kratke crtice koju spominjete, i to bih mogao sagledati iz više kutova. Ali, sve u svemu, davno sam sebi razjasnio da ljudi koji su "obični seljaci", taj jednostavniji, elementarni svijet, ne mogu biti loši i zli kao što to mogu biti ljudi koji su obrazovani i školovani. Obrazovaniji sloj ljudi u akademiji, u najširem značenju tog pojma, ima mnogo više mehanizama da racionalizira svoj hinjaluk, kukavičluk, nedosljednost ili konformizam. Ono što najviše zamjeram akademskoj zajednici jest njezina prijetvornost, neiskrenost velikog broja ljudi koji u njoj obitavaju, sklonost konformizmu i čuvanju pozicije pod svaku cijenu – pa makar i pod cijenu gubitka elementarnog dostojanstva i svoga "ja". To je nešto što ljudi koji žive, primjerice, u Rumbocima, nisu u stanju postići. Oni jednostavno nemaju mehanizme ni intelektualni aparat s kojim bi mogli tako daleko otići u činjenju loših stvari. Kod njih se to, manje-više, zadržava na nekim grubljim ili primitivnijim oblicima lošeg djelovanja, dok su ovi suptilniji, a samim time i gori i teže iskorjenjivi oblici zla, rezervirani za one koji imaju više talenta i znanja.
Kao što je Mirko Kovač sažeo u naslovu jedne svoje knjige – "Elita gora od rulje".
Ili što je prije nekoliko godina u jednom intervjuu rekao teolog Drago Bojić, jedna od važnih osoba u mom životu: "Uz rijetke iznimke, intelektualci su najgori dio našega društva." Naravno, tu se opet vraćamo na pitanje što definira intelektualca. Zato volim razlikovati, kako ste spomenuli, poluintelektualca od intelektualca, kojeg je svojim činom definirao Émile Zola. Pod poluintelektualcem smatram pojavu koju je opisao Slobodan Jovanović: kao čovjeka koji je "uredno, pa možda, čak, i s vrlo dobrim uspjehom svršio školu, ali u pogledu kulturnog obrazovanja i moralnog odgoja nije stekao skoro ništa", kao osobu koja "sve cijeni prema tome koliko što pridonosi uspjehu u životu, a uspjeh uzima u 'čaršijskom' smislu, dakle sasvim materijalistički." Zato poluintelektualci, pored ostaloga, najbolje znaju prepoznati većinu kojoj se korisno dodvoravati.
U Rijeci ste od kraja veljače ove godine. Diše li se lakše, živi li se mirnije?
Zaista mogu reći da ovdje mirnije živim i lakše dišem nego dok sam živio u Sarajevu, ne samo zato što je čišći zrak. Dosta je situacija relaksiranija, i to nije zato što smo u Hrvatskoj, već upravo zato što smo u Rijeci. Bez obzira na to što i ovdje ima zlogukih pojava koje djeluju iz mržnje (pa nije primjerice Marin Miletić pao s neba, nekoliko tisuća Riječana za njega glasuje), Rijeka je ipak grad u kojem dominantnu društvenu klimu generiraju ljudi koji razmišljaju progresivnije i koji je čine otvorenom. Nadam se da se stvari koje su ove godine, posebno nakon koncerata Thompsona, okupirale Hrvatsku, neće preliti na ove dijelove zemlje. Hoće li, ne znam, jer ne postoji naravno nikakva fizička prepreka između ovih i onih dijelova Hrvatske, ljudi i ideje se gibaju, ali se nadam da thompsonizam i drugi oblici ekstremne desnice neće nikada pobijediti u Rijeci.
Koliko je trajalo od odluke da odete iz Sarajeva do izbora Rijeke i pronalaženja posla?
Teško mi se vraćati na temu koja je dio traumatičnog iskustva i najradije više ne bih spominjao što nas je motiviralo da odemo iz Sarajeva, o čemu je svakako rečeno i više nego dovoljno, niti loše stvari koje su se ondje događale i društvenu klimu isključivosti, nacionalizma koji se često naziva "građanskom opcijom". Taj sekularni nacionalizam u tamošnjem je slučaju, zapravo, mnogo veći problem od vjerskog, s kojim se inače često prožima i u ključnim pitanjima surađuje. Ukratko, kad me već pitate, htjeli smo otići odmah nakon zadnje brutalne hajke koja je bila vođena protiv mene – a koja se temeljila na lažima, falsifikatima i etiketiranjima i u kojoj su sudjelovali zastupnici većeg broja političkih stranaka s bošnjačke desnice i brojni utjecajni mediji Sarajeva, da izljeve mržnje i prijetnje "običnih građana" koji su u hajci sudjelovali o vlastitom trošku i ne spominjem. Naravno, bilo je i onih intelektualaca i medija koji su stali u moju obranu i time pokazali onu drugu, pozitivnu stranu grada.
Ali su se stvari smirile pa smo s mirom pronašli novo mjesto za život. Takva i druga iskustva bila su mi jasan znak da to nije sredina u kojoj vrijedi nastaviti boriti se, ni u kojoj vrijedi odgajati djecu. Ovdje je zaista relaksiranije. Danas BiH i njezin glavni grad volim gledati u pozitivnijem svjetlu, kao mjesto kamo mogu navratiti, popiti kavu s dragim prijateljima, i želim da tako i ostane. U nekoj mjeri ću i dalje pratiti političku i društvenu situaciju u BiH, to nije prestala biti moja zemlja.
U autobiografskom eseju na početku svoje knjige pišete kako ste kao mladić, srednjoškolac, i sami fetišizirali ideju ili ideal Bosne kao mjesta suživota različitih naroda, kultura i religija, sve dok niste na vlastitoj koži iskusili i shvatili da tako mjesto niti postoji niti je njegovo postojanje uopće moguće...
Stvari su, osim elementarnih činjenica koje se ponašaju po binarnoj logici, uvijek višeslojne i multidimenzionalne. Odbacivanje mitova vezanih uz Bosnu, uz njezin navodni višestoljetni suživot i dobrotu, kao i mitova bilo koje od triju zaraćenih strana u BiH, ne znači da trebamo odbaciti činjenicu da znatan broj ljudi u BiH još uvijek pokazuje elementarnu gostoljubivost, susretljivost i moć prihvaćanja drukčijeg i različitog – naravno, do određene linije. Moje dosadašnje iskustvo pokazuje da i među ljudima koji u politici podržavaju najgore opcije, koji su, politički gledano, ekstremni nacionalisti i glasaju za takve stranke, bilo sa srpske, bošnjačke ili hrvatske strane, možete pronaći one s kojima možete surađivati, razgovarati, koji će vam priteći u pomoć ako vam nešto zatreba. Veliki je problem među bosanskohercegovačkim stanovništvom "kognitivna disonanca". Jedan dio ljudi nije u stanju svoj unutarnji moralni poredak i sustav vrijednosti, iz kojeg neposredno komunicira s najbližom okolinom, povezati s političkim sustavom vrijednosti koji iskazuje glasanjem ili javnim angažmanom.
Nije li mit o takvoj Bosni, za razliku od isključujućih i međusobno još uvijek suprotstavljenih, neprijateljskih i zaraćenih pojedinačnih nacionalnih mitova, zapravo jedan dobar i koristan mit, jedna poželjna utopija?
Možda. Nije loše imati utopije. Kako se lijepo izrazio Eduardo Galeano, "utopija se vidi na horizontu. Ja hodam deset koraka, a ona odlazi deset koraka dalje. Čemu služi utopija? Tome da nam da razlog da hodamo." Samo što je i taj utopijski koncept posljednjih godina jako kompromitiran činjenicom da je jedan od triju vladajućih nacionalizama u BiH preuzeo dominaciju nad bosanskim ili probosanskim narativom. E, to je kompromitacija od koje se "utopijska Bosna" teško može spasiti.
Koliko su u BiH Hrvati koji razmišljaju poput vas u nemogućoj situaciji opredjeljivanja i biranja između Dragana Čovića i Željka Komšića? Postoji li na pomolu ikakva nova treća opcija, taj famozni treći put?
Nažalost, ja ne vidim taj treći put. Postoji, naravno, u glavama pojedinaca, i sam sam bio jedan od takvih, ali u smislu bilo kakve organizirane političke moći, stranke koja bi bila na bilo kojem nivou parlamentarna, takvo što nažalost ne postoji. Ugrubo rečeno, u smislu političkih opredjeljenja i pozicija, izostavljajući pojedince koji ne razmišljaju u takvim okvirima, u BiH zapravo postoje dvije vrste Hrvata. Jedna, većinska i dominantna, čini preko 90 posto. To su Hrvati koji su na ovaj ili onaj način HDZ-ovci. Ne moraju nužno biti u stranci Dragana Čovića jer ima još stranaka koje su izišle iz HDZ-a zbog određenih internih neslaganja, ali svi oni djeluju unutar hrvatske nacionalističke paradigme.
A ta je paradigma nešto što se već ranije pokazalo pogubnim za Hrvate u BiH, i što se i danas pokazuje pogubnim. S druge strane, postoji jedna manjina etničkih Hrvata koji za dobru plaću odrađuju posao za bošnjački nacionalizam. Najistaknutiji predstavnik tih i takvih Hrvata je, naravno, Željko Komšić, koji je, politički gledano, bošnjački nacionalist. Mnoge njegove pozicije ekstremnije su, radikalnije, vulgarnije antihrvatske od onih iza kojih stoji, na primjer, SDA Bakira Izetbegovića.
Trenutačno nema nijedne relevantne politički strukturirane skupine koja bi ponudila izlaz iz tog kolopleta. Jer ni hrvatska nacionalistička priča, koja se ovako ili onako svodi na inzistiranje na teritorijalnoj autonomiji, odnosno na trećem entitetu, nije dobra za Hrvate u BiH, niti je, jasno, za Hrvate dobra pozicija u kojoj jedna skupinica pojedinaca igra ulogu ukrasnog cvijeta bošnjačkog nacionalizma i spram kojih su svi drugi Hrvati, pa i ja, ni manje ni više nego "ustaše" i "UZP-ovci".
Nadao sam se da će i Hrvati i Bosna i Hercegovina, a za početak Federacija BiH, uspjeti nekako izaći iz tog začaranog kruga, prevladati tu dihotomiju između čovićizma i komšićizma. Zapravo, Hrvati i Bošnjaci zajedno, jer su vezani jedni uz druge zbog izbornog zakona i činjenice da većinski žive u istom entitetu. Nadao sam se da će uspjeti nadići te paradigme, ali nažalost, ne da ih nisu nadišli, nego su se i jedni i drugi samo još više u njima učvrstili.
Što će biti dalje, ovisit će dobrim dijelom o međunarodnoj zajednici i o američkom raspoloženju, koje se, čini se, počelo mijenjati na način da malo više favorizira ovu hrvatsku nacionalnu opciju nauštrb bošnjačke, odnosno takozvane probosanske opcije.
Što bi to moglo značiti konkretno u razvoju događaja u budućnosti?
Moglo bi značiti svašta. Ne možemo to prognozirati, zato što je već mnogo puta bilo nekakvih signala da bi se stvari mogle radikalnije mijenjati pa se nije dogodilo ništa. Moglo bi značiti, a ja se iskreno nadam da neće, da BiH bude podijeljena po nacionalno-teritorijalnom principu na tri teritorijalne jedinice. E, to bi za mene bila prava antiutopijska vizija Bosne i Hercegovine podijeljene u tri vjerski fundamentalističke državice, kakvu je u svom romanu "O zlatu, ljudima i psima" opisao Josip Mlakić. Iskreno se nadam da do toga neće doći.
Ja sam protivnik teritorijalne isključivosti unutar BiH, protivnik ideje o trećem entitetu. A istovremeno sam zagovornik ideje o čuvanju konstitutivnosti naroda u BiH. Kao takav, bio bih sretan da se pronađe rješenje koje će eliminirati mogućnost da se ponavljaju slučajevi poput Komšića, koji je zaista uvreda za Hrvate – osim što je u prvom redu uvreda za zdravu pamet. Ali da to rješenje ne bude na bilo čiju štetu.
S obzirom na to kakvo je vladajuće raspoloženje među Hrvatima u BiH, s obzirom na to da je dominantna nacionalistička, klerikalistička ideologija, prilično sam siguran da, ako bi se ostvario treći entitet, to ne bi bilo dobro ni za koga. S obzirom na to da se dominantna HDZ-ova hrvatska politika u BiH – osim što je kriminalna – nije uspjela distancirati od zločinačkog nasljeđa Praljka i ekipe, ne vjerujem da bi ta ista politika taj entitet bila u stanju izgraditi kao mjesto u kojem je lijepo i poželjno živjeti svim građanima, bez obzira na nacionalnost i na njihova uvjerenja. Bojim se da bi se to u praksi pretvorilo u vjersko-nacionalističku strahovladu. Osim toga, takva koncepcija trodijelne teritorijalne autonomije smjesta bi isključila znatan dio Hrvata koji žive u prostorima u kojima nisu većina i koji ni u kakvoj kalkulaciji ne bi potpali pod hrvatski entitet.
Narodi ne mogu doslovno misliti kolektivno, ali "misle" kroz ljude koji ih posredno reprezentiraju, koje biraju na izborima. U tom smislu možemo reći da narodi "misle". E, kada bi ti, na taj način "misleći", narodi shvatili da su bliži jedni drugima nego bilo kome drugome na svijetu i kada bi osvijestili činjenicu da onaj "tko neće brata za brata, on će tuđina za gospodara", onda bi se mogla napraviti funkcionalna zajednica u BiH i mogao bi se naći dogovor koji bi riješio mnoge probleme i trzavice.
Ali, nažalost, nijedan od naroda ne razmišlja u smislu integracije i suradnje, nego nastavljaju rat političkim sredstvima. Sve što svaki od njih triju želi od svijeta jest da se njemu da prednost u odnosu na druge narode i da uz pomoć nekog stranog gospodara ostvari prevlast nad susjedom. Dok je takva politička kultura i takav "mindset" među ljudima u BiH, ja nisam naročito optimističan spram njezine budućnosti. Ali, ako vam je tako lakše, nisam naročito optimističan ni spram budućnosti Hrvatske.
Jedna spona između Hrvatske i BiH, a i simptomatična pojava u kontekstu "vjersko-nacionalnog" koje spominjete, ovih je dana rasprava o Ivanu Evanđelisti Šariću u povodu prijedloga da mu se oduzme ulica koju je svojedobno dobio u Zagrebu. U raspravu se uključio i kardinal Vinko Puljić...
Ne volim koristiti teške riječi bez prijeke potrebe, ali kardinal Vinko Puljić, donedavni sarajevski vrhbosanski nadbiskup, imao je reagiranje koje je zaista primjer apologije proustaškog djelovanja tadašnjeg sarajevskog nadbiskupa Ivana Evanđeliste Šarića i samim time apologije ustaštva. Jer ako je taj Šarić propagirao ustaštvo, a jest, ako je davao otvorenu podršku i Anti Paveliću i rasnim zakonima Nezavisne Države Hrvatske, a jest, i ako Vinko Puljić sve to podvodi pod tezu da je "krimen nadbiskupa Šarića to što je hrvatski mislio", onda tu nemamo ništa drugo nego jednu apologiju ustaštva. Kamo sreće da je Šarić, umjesto da je hrvatski mislio, samo mislio. I bolje bi bilo i za kardinala Puljića i za medij preko kojeg se obraća, a to je tjednik Vrhbosanske nadbiskupije, da malo misle, umjesto da samo "hrvatski misle".
Takav odnos većinske današnje hrvatske Katoličke crkve prema prošlosti, prema sadašnjosti, prema hrvatskoj državi, nešto je što i kratkoročno i dugoročno šteti budućnosti ovoga društva. Evidentno je jačanje desnice s proustaškim sentimentom u Hrvatskoj, posebno ohrabrene nakon Thompsonovih koncerata, a upravo je Crkva, zajedno sa šutačima lopte, godinama podgrijavala taj kult i davala mu infrastrukturnu podršku. To vidim i ovdje u Rijeci. Istina, postoji riječki nadbiskup Mate Uzinić, koji je zaista, kako se u nekim krajevima kaže, čovjek "o sebi i pri sebi" i koji zaista razmišlja i nastupa iz evanđeoske, a ne uskogrudne nacionalne perspektive, kao i još ljudi poput njega. Ali vidim da se u nekim crkvama u Rijeci otvoreno propagira nacionalistički govor. Iznenadilo me vidjeti proljetos – oblijepili su i grad plakatima – kakve sve teme i kakvi tipovi dobivaju prostor u svetištu na Trsatu. Čast iznimkama, ali "Crkva u Hrvata" zaista ima ozbiljan problem sa shvaćanjem svoga poslanja. A taj se problem prelama preko sadašnjosti i budućnosti društva.
Što vas to još zabrinjava u Hrvatskoj? Uočavate li možda, na temelju svog iskustva u BiH, neke opomene pokraj puta koje mi ovdje ne vidimo?
Svi vi koji kritički promišljate stanje u Hrvatskoj već ste i bez mene dovoljno shvatili. Mogu ponoviti samo svoje zaključke za koje sam već vidio da ih dijelim s dosta ljudi u Hrvatskoj. A to je da se propagira jedna verzija primitivnog domoljublja, koji isključuje sve koji se ne uklapaju u agresivnu verziju hrvatstva. A to je znatan dio građana Hrvatske.
Domoljublje koje se iskazuje u omatanju zastavama, u pjevanju ili urlikanju pozdrava iz NDH, u hodočašćenju na Thompsonove koncerte, u antisrpstvu i antijugoslavenstvu i slično, nešto je što zaista izaziva alergiju kod svakoga tko imalo razmišlja svojom glavom. I što uopće određuje nekoga "domoljubom"? Ako obavljaš pošteno svoj posao, ne bacaš smeće uokolo, lijepo pozdravljaš susjede i vozača u autobusu, ako si npr. dobrovoljni davatelj krvi... zašto te to ne bi definiralo kao domoljuba, a ne zborsko urlikanje ustaškog pozdrava, negiranje genocidnog karaktera NDH, mržnja prema Srbima i slično?
Filozofski se slažem s Tolstojem u tome da je domoljublje ropstvo, odnosno da je patriotizam oblik moralnog porobljavanja, ali da ne širimo priču, narativ o domoljublju – pojam koji bi najprije valjalo zamijeniti nekim sretnijim pojmom koji bi izrazio odgovornost prema zajednici i općem dobru – valjalo bi oteti od ljudi s krajnje desnice koji u ime domoljublja uništavaju društvo iznutra dok ga istovremeno moralno ucjenjuju. Ukratko, snižavanje kriterija u obrazovanju, sve rjeđe pojave ljudi koji žele promišljati i tražiti dublje razloge svega oko sebe, demografska kriza, u kombinaciji s već opisanim sve agresivnijim "domoljubljem", nije nešto što mi ulijeva veliku nadu u zdravu i održivu budućnost države i društva. Naravno, volio bih da moj pesimizam (pesimizam uma, ali optimizam volje!) bude promašen, jer bih želio da i moja djeca imaju budućnost u Hrvatskoj.
Otvori KEKS Pay
