"Pretjerana zabrinutost zbog curenja informacija, nezasitna glad za obavještajnim podacima, sve to u kombinaciji s 'uradi sam' osobljem Bijele kuće koje nije marilo za zakon", tim je riječima bivši savjetnik Richarda Nixona, John Dean, opisao, kako je rekao, opsesivnu i paranoidnu atmosferu koja je vladala u Bijeloj kući tijekom Nixonova mandata. Upravo je Afera Watergate po mnogima bila neizbježna posljedica takve klime koja je kulminirala 1971. godine, kada je vojni analitičar Daniel Ellsberg medijima dostavio "Pentagonske papire". Riječ je o strogo povjerljivoj studiji Ministarstva obrane u čijem je fokusu bila povijest američkog političkog i vojnog angažmana u Vijetnamu, od 1945. do 1967. godine.
To obilno curenje informacija razbjesnilo je tadašnjeg američkog predsjednika Richarda Nixona koji je odmah naredio da se osnuje tajna jedinica za specijalne istrage. Zadatak te jedinice, posprdno nazvane "Vodoinstalateri", bio je zaustaviti curenje informacija, odmah, sada i pod svaku cijenu. Predvođena bivšim agentima CIA-e i FBI-a, E. Howardom Huntom i G. Gordonom Liddyjem, jedinica je svoje djelovanje započela provalom u ured Ellsbergova psihijatra, a cilj je bio pronaći materijal koji će diskreditirati tog vojnog analitičara. No, taj je skandalozan čin bio tek vrh ledene sante bezakonja koje će ubrzo uslijediti.
Vjerovao je da je meta urote Židova i elite
Nixonova paranoja bila je mnogo dublja od puke zabrinutosti za nacionalnu sigurnost. Bio je uvjeren da je on meta široke urote iza koje su, kako je smatrao, stajali Židovi, intelektualci i društvene elite utjecajnih sveučilišta s američke Istočne obale. Ta duboko ukorijenjena fiksacija potaknula ga je da iz predsjedničke fotelje zapovjedi provođenje novih, još bizarnijih i riskantnijih tajnih operacija koje su izlazile iz svih okvira političkog djelovanja, ali i iz okvira zakona. Među tim operacijama bila je planirana i provala u washingtonski think-tank, Brookings Institution, koju je u lipnju 1971. godine Nixon osobno naredio kako bi se domogao dokumenata o Vijetnamskom ratu, ali i kompromitirajućih dokumenata o njegovom prethodniku, Lyndonu B. Johnsonu. Iako ta provala nikada nije realizirana, sama Nixonova ideja savršeno je ilustrirala stanje uma koje je prethodilo Aferi Watergate. U takvom okruženju, gdje je sam predsjednik bio uvjeren da su njegovi protivnici spremni na sve, i predsjednikovi su ljudi, kako bi osigurali njegov reizbor 1972. godine, također postali spremni na apsolutno sve.
U sklopu priprema za te izbore, Odbor za reizbor predsjednika (CRP) angažirao je Gordona Liddyja te ga je zadužio da vodi obavještajne operacije protiv Demokratske stranke. Liddy je tada predložio grandiozan, ali bizaran tajni plan političke špijunaže i sabotaže – „Operaciju Dragulj" (Operation Gemstone), koja je uključivala otmice prosvjednika, unajmljivanje prostitutki s ciljem kompromitiranja demokrata te korištenje špijunskih zrakoplova.
S obrazloženjem da su te ideje preskupe i nerealne, državni odvjetnik John Mitchell ih je odbacio, no odobrio je "jednostavniju" verziju koja je uključivala provalu te postavljanje prislušnih uređaja u sjedište Demokratskog nacionalnog odbora (DNC), u kompleksu Watergate. Nakon jednog neuspješnog pokušaja, krajem svibnja 1972., Liddyjev operativni tim ponovno se, pod okriljem mraka, 17. lipnja vratio u kompleks. U 2 i 30 sati ujutro petorica muškaraca provalila su u urede središnjice Demokratske stranke, u hotelsko-poslovnom kompleksu Watergate u Washingtonu. No, zbog naizgled sitne pogreške njihov je plan propao. Naime, pri rutinskoj ophodnji zaštitar Frank Wills je u podrumu kompleksa, na bravi vrata, primijetio komad ljepljive trake, koji su provalnici neoprezno ostavili kako bi spriječili automatsko zaključavanje vrata. Wills je odmah pozvao policiju, a na mjestu događaja policajci su, s prstima u pekmezu, uhvatili petoricu provalnika. Kod njih je tada pronađena oprema za prisluškivanje te radiouređaj za slušanje policijskih frekvencija. Ispostavilo se da je jedan od petorice provalnika bivši agent CIA-e, J. McCord, koji je u to vrijeme bio koordinator za sigurnost Nixonove izborne kampanje, što ga je direktno povezivalo s Bijelom kućom, pa je situacija postala vrlo nezgodna za tadašnjeg američkog predsjednika Richarda Nixona. Sumnje da je provalu u prostorije konkurentske Demokratske stranke, s ciljem krađe dokumenata, naredila upravo Nixonova administracija bile su sve glasnije. Unatoč grozničavim naporima da sve zataškaju, ni Nixon ni njegovi najbliži suradnici nisu uspjeli zaustaviti lančanu reakciju događaja koji su uslijedili nakon uhićenja provalnika.
Samo šest dana nakon provale, 23. lipnja 1972., ključna magnetofonska snimka iz Ovalnog ureda Bijele kuće zabilježila je kako Nixon šefu osoblja H. R. Haldemanom odobrava plan da se, pod lažnom izlikom nacionalne sigurnosti, kako bi se zaustavila istraga FBI-a, iskoristi CIA. Činilo se tada da su stvari pod kontrolom - većina medija nije incidentu pridavala veliku važnost, a Nixon je u studenom 1972. ostvario jednu od najuvjerljivijih pobjeda u povijesti američkih predsjedničkih izbora. No, iako se misija zataškavanja doimala uspješnom, klupko se ipak počelo odmotavati.
Briljantno istraživačko novinarstvo
Iza zida šutnje koji je Bijela kuća pomno gradila, dvojica mladih novinara Washington Posta, Bob Woodward i Carl Bernstein, ustrajno su istraživala slučaj. Polako ali sigurno hvatali su konce i slagali mozaik, pri čemu im je pomagao tajni izvor iz samog vrha vlasti, a tek desetljećima kasnije javnost je saznala da je iza pseudonima "Duboko grlo " bio tadašnji zamjenik direktora FBI-a, Mark Felt.
Iscrpni, istraživački članci dvojice novinara sustavno su raspetljavali zamršene tragove novca koji su vodili od uhićenih provalnika do tajnih i netransparentnih fondova Nixonove kampanje za reizbor, što je bila potvrda da postoji mnogo šira i duboko ukorijenjena politička zavjera koja seže do samog vrha vlasti.
S druge strane, uvjeren da provalnici na suđenju ne govore cijelu istinu, sudac John Sirica im je zaprijetio maksimalnim zatvorskim kaznama, čime je jednog od njih uspio slomilo. Brana je potpuno popustila u ožujku 1973., kada je bivši agent CIA-e i koordinator osiguranja u Odboru za reizbor predsjednika (CRP), James McCord, sucu poslao pismo u kojem je tvrdio da su svjedoci lagali pod prisegom te da su u zavjeru uključeni visoki dužnosnici Bijele kuće. To McCordovo priznanje pokrenulo je nezaustavljivu lavinu, a shvativši da bi mogao postati žrtveni jarac, savjetnik u Bijeloj kući, John Dean, počeo je aktivno surađivati s tužiteljima.
U međuvremenu, Senat je formirao poseban istražni odbor te su u svibnju 1973. započela javna saslušanja koja je uživo prenosila televizija, što je čitavu naciju prikovalo uz male ekrane. Svjedočenja Johna Deana, te bivšeg državnog odvjetnika Johna Mitchella i Nixonovih najbližih suradnika, H. R. Haldemana i Johna Ehrlichmana, otkrila su šokantne detalje o političkoj špijunaži, prljavim igrama i opasnoj opstrukciji pravde.
Istraga je u konačnici pokazala da je Nixon, 1969. godine, navodno, kako bi zbog državne sigurnosti spriječio curenje informacija, bez sudskog naloga odobrio prisluškivanje telefona vladinih dužnosnika i novinara. Dvije godine kasnije, 1971., odobrio je i operaciju u sklopu koje je 'dao svoj blagoslov' i za provale te otvaranje pošte, a onda je osobno odobrio plan da se zataška umiješanost Bijele kuće u te skandalozne aktivnosti, o čemu je posvjedočio Nixonov savjetnik, John Dean.
Ustavna kriza bez presedana
Najdramatičniji trenutak saslušanja bio je 16. srpnja 1973., kada je pomoćnik Bijele kuće Alexander Butterfield posve neočekivano razotkrio strogo čuvanu tajnu o postojanju sofisticiranog sustava za automatsko snimanje svih razgovora u Ovalnom uredu. Postalo je tada jasno da postoje čvrsti dokazi koji mogu ili potvrditi ili opovrgnuti Deanove optužbe. Istražitelji su stoga odmah zatražili pristup vrpcama sa snimkama, no Nixon je to odbio, pozivajući se na povlasticu povjerljivosti i tvrdeći da razgovori predsjednika moraju ostati tajni. Bio je to početak ustavne kriza bez presedana. Predaju spornih vrpci sudskim je putem potom zatražio specijalni tužitelj za Watergate, Archibald Cox, koji je istraživao korupcijsku aferu. Borba je kulminirala 20. listopada 1973. tzv. "Masakrom subotnje večeri" - državnom odvjetniku Elliotu Richardsonu Nixon je tada naredio da otpusti Coxa, no Richardson je to odbio te je podnio ostavku, a isto je učinio i njegov zamjenik. Tek treći čovjek u hijerarhiji Ministarstva pravosuđa, Robert Bork, pristao je izvršiti Nixonovu naredbu, no taj je njegov potez izazvao golem bijes i javnosti i Kongresa, nakon čega su se po prvi put glasno čuli pozivi na Nixonov opoziv (impeachment).
Našavši se pod golemim pritiskom, Nixon je na mjesto novog specijalnog tužitelja imenovao Leona Jaworskog, te je pristao predati neke od zatraženih vrpci. No, na jednoj od ključnih snimki na kojoj je bio audio zapis razgovora Nixona s bliskim suradnikom Haldemanom od 20. lipnja 1972., otkrivena je praznina od čak 18 i pol minuta. Odgovornost je na sebe odmah preuzela Nixonova odana tajnica, Rose Mary Woods, koja je tvrdila da je dio snimke slučajno izbrisala dok se javljala na telefon, no to njeno priznanje postalo je predmet sprdnje. Nakon iscrpne i detaljne forenzičke analize, neovisni tim stručnjaka nedvojbeno je utvrdio da famozna praznina na snimci nikako nije bila posljedica slučajnosti, nego rezultat namjernog i precizno izvedenog brisanja zvučnog zapisa i to u više navrata i na različitim mjestima unutar spornog segmenta snimke, što je dodatno rasplamsalo sumnje u plansko i namjerno uništavanje dokaza.
"Nacionalna noćna mora je gotova!"
Početkom 1974. godine Zastupnički dom službeno je pokrenuo postupak Nixonova opoziva. U travnju te godine specijalni tužitelj Jaworski uputio je Bijeloj kući službeni i pravno obvezujući zahtjev za predaju dodatne 64 magnetofonske vrpce s ključnim dokazima o razgovorima. Utvrđeno je da je, u periodu između veljače 1971. i srpnja 1973. godine, tajno snimljeno čak 3000 sati telefonskih razgovora.
Nixon je na taj zahtjev tužitelja odgovorio objavljivanjem uređenih transkripata, koji su bili prepuni cenzuriranih dijelova i oznaka "psovka izbrisana". No, čak i nakon 'make overa', takvi su transkripti bili itekako inkriminirajući, te su, osim cinične i vulgarne strane predsjednika, otkrili i njegovu duboku upletenost u zataškavanje. Konačni udarac stigao je 24. srpnja 1974. - u slučaju 'Sjedinjene Države protiv Nixona' Vrhovni sud je tada jednoglasno presudio da predsjednik mora predati tražene vrpce.
Nekoliko dana kasnije, optuživši Nixona za opstrukciju pravde i zlouporabu ovlasti, Odbor za pravosuđe Zastupničkog doma izglasao je prve točke opoziva predsjednika.
Među vrpcama koje je morao predati bila je i ona snimljena 23. lipnja 1972., samo nekoliko dana nakon provale. Ta snimka, na kojoj se jasno čuje kako Nixon odobrava plan da se iskoristi CIA kako bi se blokirala istraga FBI-a, bila je neoboriv, krunski dokaz da je predsjednik lagao američkoj javnosti te da je, praktički od samog početka, bio aktivan sudionik u pomno planiranoj zavjeri zataškavanja istine.
Iako je 5. kolovoza Nixon konačno priznao da je sudjelovao u prikrivanju afere Watergate, već sljedećeg dana priopćio je da ne namjerava podnijeti ostavku. Zabrinuti zbog negativnih posljedica koje bi takva njegova odluka mogla imati po čitavu Republikansku stranku, vođe te stranke odlučile su Nixonu uskratiti podršku. Senator Barry Goldwater obavijestio je Nixona da u gornjem domu Kongresa uživa potporu tek desetak senatora, što nije bilo niti izbliza dovoljno da se spasi od smjene. Bio je to prijelomni trenutak u kom je 37. američki predsjednik, republikanac Richard Nixon, suočen s neizbježnim opozivom i potpunim gubitkom političkog legitimiteta, u noći, s četvrtka na petak, 9. kolovoza 1974. bio primoran odstupiti s dužnosti. U 21 sat, po američkom, odnosno 2 sata ujutro po srednjoeuropskom vremenu, Nixon se iz Ovalnog ureda, putem radija i televizije, emotivnim, ali suzdržanim govorom, obratio američkoj naciji, a njegovu javnu ostavku prenosile su i TV kuće iz 13 zapadnoeuropskih zemalja. U govoru koji je trajao 17 minuta Nixon je priznao da je činio pogreške te je najavio da njegova ostavka stupa na snagu točno u podne, kada dužnost predsjednika SAD-a preuzima Gerald Ford.
"Naša duga nacionalna noćna mora je gotova", rekao je Gerald Ford, koji je već slijedećeg dana položio zakletvu. Tog dana, točno u podne, Richard Nixon postao je prvi predsjednik koji je, u posljednjih 185 godina američke povijesti, bio prisiljen, prije isteka mandata, odstupiti s dužnosti čelnog čovjeka SAD-a.
Kontroverzna odluka Forda je skupo stajala
Točno mjesec dana nakon što je Nixon podnio neopozivu ostavku na mjesto predsjednika i dramatično napustio Bijelu kuću, novi predsjednik Ford je 8. rujna 1974. godine donio kontroverznu odluku o potpunom i bezuvjetnom pomilovanju Richarda Nixona za sve zločine koje je počinio dok je obnašao dužnost predsjednika. Taj svoj potez Ford je pravdao namjerom da zemlju poštedi daljnjih podjela koje bi uzrokovalo suđenje bivšem predsjedniku, no i unatoč tome njegova je odluka izazvala bijes javnosti. Mnogi su bili uvjereni da je Fordov potez dio tajnog dogovora, što je vrlo vjerojatno odigralo ključnu ulogu u njegovom porazu na izborima 1976. godine.
Richard Nixon izbjegao je suđenje, no njegovi najbliži suradnici nisu bili te sreće - za zločine povezane s aferom bilo je optuženo ukupno 69 osoba, a 48 ih je osuđeno ili je priznalo krivnju. Među osuđenima za urotu, opstrukciju pravde i krivokletstvo bili su i bivši šef osoblja Bijele kuće, H. R. Haldeman, nekadašnji glavni savjetnik za unutarnju politiku John Ehrlichman te bivši državni odvjetnik John Mitchell. Svi su oni proglašeni krivima te su odslužili zatvorske kazne, no, najdalekosežnija posljedica skandala bila je dramatičan pad povjerenja američkih građana u institucije vlasti i u integritet same države.
Kao odgovor na sustavnu zlouporabu moći, Kongres je donio niz ključnih reformskih zakona. Zakonom o etici u vladi iz 1978. za sve državne dužnosnike uspostavljena su znatno stroža i rigoroznija pravila o transparentnosti i odgovornosti te je uveden mehanizam imenovanja neovisnih istražitelja. Zakonom o predsjedničkim zapisima sva dokumentacija Bijele kuće proglašena je javnim vlasništvom. U tom paketu reformskih zakona došao je i Zakon o nadzoru stranih obavještajnih službi (FISA), koji je ograničio nadzor nad američkim građanima, kao i amandmani na Zakon o financiranju kampanja. Osim što je istraživačko novinarstvo podigla na potpuno novu razinu, afera Watergate je sufiks "-gate" uklesala u globalni politički rječnik kao sinonim za skandal.
*uz korištenje AI-ja
Otvori KEKS Pay
