Kada promotrite ovogodišnje obljetnice Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koje se odnose na važne ličnosti i događaje iz vremena borbe s Turcima, budi se svijest o teškom bremenu tih generacija. Obilježavamo ono za što su se krvavo borile i za što su umirale tisuće Hrvata, slavimo krv mučenika i heroja.
Rodna kuća u Trogiru
Tako smo prošle godine obilježili petsto godina otkad smo dobili naslov „predziđe kršćanstva“, a ove godine to je petstota obljetnica otkako je junački poginuo Petar Berislavić. On je kao hrvatski ban bio vojni zapovjednik i pobjednik u mnogim bitkama protiv Turaka te je najzaslužniji što smo kao narod postali “predziđem kršćanstva”. O koliko velikom hrvatskom sinu je riječ, najbolje svjedoči misao cara Maksimilijana II. iz 1568.: “Slavnom smrću nadvisio je neprijatelja i neslavnima učinio Turke protiv kojih je vojevao”. Petar Berislavić pripadnik je slavnog roda Berislavića, koji su potomci bosanskog bana Borića iz 12. stoljeća.
Petar je pripadao trogirskim Berislavićima, a osim njih poznati su još Berislavići grabarski i vrhrički. Majka Magdalena Stratico također je bila plemkinja. Njihova obiteljska i rodna Petrova kuća u Trogiru, gotička kuća „Berislavić“, nezaobilazna je znamenitost grada. Da biste prema starogrčkim mitološkim shvaćanjima postali heroj ili polubog, trebali ste poginuti na osobito hrabar način, a Berislavić je 20. svibnja 1520. ustao iz bolesničkog kreveta kada mu je stigla vijest da su Turci na juriš osvojili Orlovčićev grad Peć. Već je ova žrtva u suglasnosti s kršćanskim vidicima herojstva, mučeništva i svetosti, a Berislavić je, kako bilježe izvori, spasio dva mlađa vojnika i sam se suprotstavio desecima Turaka. Bitka se odigrala na gori Plješevici.
Berislavić je strateški postavio svoje vojnike tako da je usprkos neprijateljskoj brojčanoj nadmoći nagnao Turke u bijeg, ali je zaostavši u mjestu koje se zove Vražji vrt upao u zasjedu. Uskoro mu je glavnina hrvatske vojske pritekla u pomoć, ali bilo je kasno. Pavao Medošić otpremio je banovo tijelo najprije u Bihać, a zatim u Vesprim, u kojem je Berislavić pokopan s ostalim vesprimskim biskupima. Poslije Krbavske bitke 1493. vijest o njegovoj pogibiji najtužnije je i najbolnije odjeknula po cijeloj kraljevini, sve do Rima i drugih europskih dvorova. Budući da je u međuvremenu Petar Berislavić imenovan kardinalom, trebali bismo ga smatrati jednim od rijetkih hrvatskih kardinala u povijesti. Očito je i iz okolnosti njegove smrti kakav je Petar život živio. Jasno je da je bio heroj i mučenik za vjeru i narod, a zbog boljeg razumijevanja spomenut ću uloge, titule i dužnosti koje je obnašao, kao i najvažnije pobjede.
Cijeli niz crkvenih i dvorskih dužnosti i diplomatske misije po Francuskoj, Italiji, Poljskoj i Njemačkoj (1500. – 1513.) govore o eruditu, renesansnom učenjaku širokog teološkog, govorničkog, diplomatskog i političkog znanja. Treba istaknuti da je 1500. u Rimu odigrao važnu ulogu u imenovanju Tome Bakača kardinalom (on je kasnije bio i ozbiljan kandidat za papu). Razlog zbog kojeg je bio svojevrsno čudo u dvorskim kuloarima diljem Europe leži upravo u tome što se jedan takav dostojanstvenik jednako dobro snalazio u sedlu s mačem u ruci na europskim dvorovima i na biskupskoj katedri s pastirskim štapom. Bez obzira na to što mu je jedna od titula bila prior reda ivanovaca (vitezova-redovnika),
Berislavić nije bio pripadnik reda, ali bio je školovan u ratničkom umijeću onoga vremena. Možemo reći da je kao posljednji prior reda uspješno predao srednjovjekovnu baklju viteških ideala na sljedeće naraštaje, a baklju je preuzeo Petar Kružić, koji će junački poginuti 17 godina kasnije. Od crkvenih dužnosti Berislavić je obnašao dužnost kaločkog kanonika, prepozita crkve sv. Lovre od Haja, priora reda ivanovaca, stolnobiogradskog prepozita te vesprimskog biskupa. U službi kralja Vladislava II. Jagelovića bio je rizničar, tajnik, kancelar koji je vodio diplomatske pregovore u kraljevo ime. Kasnije je postao dubički župan te blagajnik temišvarskih solana. Ban Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije bio je od 1513. do 1520.
Kada naši osnovnoškolci uče o borbi s Turcima, uče da ban Petar Berislavić u ratovanju s Turcima nije izgubio ni pedlja hrvatske zemlje. I to u srazu sa silom koja je vladala na tri kontinenta (Europom, Azijom i Afrikom). Postavlja se pitanje kakva je to strategija i kakvi su to ratnici stajali iza Petra Berislavića. Kada splitski svećenik Toma Niger traži pomoć od pape, naziva ih „najljepšim i najjačim braniteljima kršćanstva“, što potvrđuju i njihove pobjede. Znamo da su i Petar Berislavić, a poslije i Petar Kružić odolijevali Turcima na rubu iscrpljenosti kako ljudskih resursa tako i materijalnih sredstava. Kada uzmemo u obzir da je Venecija strogo zabranila Splićanima da pomažu Petru Kružiću u obrani Klisa, naziremo u kakvom su se škripcu nalazila ova dva junaka. Sasvim je razumljiva Berislavićeva odbojnost prema Veneciji i njegova težnja da diplomatskim, pa čak i vojnim putem vrati dalmatinske gradove u okvir Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije.
Izdaja Venecije
Kada se sagleda uloga Venecije, treba reći da je jedina bitka, ona kod Novigrada 1515., koja se navodi kao težak poraz Petra Berislavića, najvjerojatnije rezultat venecijanske zavjere. Naime, Petar Berislavić u venecijanskoj je diplomaciji ocrtan kao onaj koji nikad „nije sustao niti sustaje“ da Veneciji otme Dalmaciju. Kao takav bio je posebno omražen, a pojava njegove vojske u Dalmaciji alarmirala je mletačku diplomaciju. Prema svemu sudeći, turski paša u Bosni je dobio vrijedne informacije od Venecije te uspio iznenaditi i poraziti Berislavićevu vojsku. Među brojnim ratnim naporima i zaslugama za obnovu krajiških utvrda te obnavljanje sloge među hrvatskim velikašima, Berislavićev je najveći uspjeh bitka kod Dubice te pomoć opkoljenom Jajcu dvije zime zaredom pri čemu je u bici 1517. tako potukao Turke da je stradao i sam bosanski paša. Bitka kod Dubice (16. kolovoza 1513.) slovi kao jedna od mnogih hrvatsko-turskih bitaka u kojima je David svladao Golijata. U onodobnim svjedočanstvima piše da su mnogi Turci izginuli na bojnom polju ili su potisnuti u rijeke Unu i Savu u kojima su se utopili.
Različiti su podaci o broju poginulih Turaka (od 3 do 7 tisuća), a povjesničar Joško Zaninović tvrdi da datum ove bitke treba uzeti kao početak razdoblja u kojem je Hrvatska postala „predziđe kršćanstva“. Da je riječ o pobjedi koja je imala težinu povijesne prekretnice koja je pružila nadu cijeloj Europi, svjedoči i podatak da su neki gradovi urezali datum bitke na gradska vrata, a papa Lav X. Berislaviću je tada poslao blagoslovljeni mač i šešir, znamenja koja je darivao samo najslavnijim ratnicima svoga vremena. Radi boljeg shvaćanja treba naglasiti da su pape kao nasljednici sv. Petra u Rimu imali razumijevanja za položaj Hrvata, ali pomoć je bila nedovoljna. Naime, dok su Berislavić i Kružić rasprodavali svoja imanja da bi namaknuli sredstva za obranu od Turaka, pape su u Rimu gradili raskošnu crkvu sv. Petra. Dok su dva hrvatska Petra ginula za svoje stado, Rim se brinuo više o svjetovnim nego o životnim brigama katolika na ovim prostorima.
U pismu iz 1517. papa Lav X. obraća se Petru Berislaviću obećanjem da će ga imenovati kardinalom Svete Rimske Crkve. Iako je imenovanje stiglo tek u svibnju 1520., ostala je zlatna papina misao o razlogu imenovanja kardinalom:„… budući da su tvoja djela iznad svakog odlikovanja“. Ovime je papa priznao da bi svaka zemaljska čast bila ispod njegovih zasluga. U tom povijesno najtežem vremenu za Hrvatsku, između tursko-mletačkog čekića i nakovnja, Hrvatska je opstala zahvaljujući velikoj žrtvi, vjeri i ljubavi naroda koji je vodio mudri i hrabri ban Berislavić.
