Uza sve interese koji su obilježili život ovoga hrvatskog velikana, nemjerljiv sa svim drugima bio je onaj politički, zbog čega možemo reći da je Marko Marulić jedan od najangažiranijih hrvatskih pisaca u našoj povijesti. Nije to nimalo čudno kada znamo da je nakon Krbavske bitke 1493. osmanska vojska, preko poražene sjeverne Hrvatske, nadirala na zapad i jug. Mlečani s Osmanlijama ulaze u otvoreni sukob tek Mletačko-osmanskim ratom koji je trajao od 1499. do 1502., a u kojem su Osmanlije osvojili makarsko primorje i prodrli nadomak Splitu.
Mjera je svjetski ugled
Marko je Marulić jako dobro znao da se težina piščeva djela mjeri svjetskim ugledom pa je stvorio trojezičan opus u kojem će upravo njegova latinska djela, između ostaloga, biti i priprema za najveću patriotsku gestu: za ep Juditu kojim će, kako sam kaže, hrvatski jezik dobiti svojega Dantea i temeljno književno djelo kojim će potvrditi važno sudioništvo u književnostima zapadnoeuropskoga kruga. Znao je Marulić ono što ne znaju ni naši suvremenici, a to je da svaki narod mora njegovati svoj jezik i da su kultura i učenost najveće oružje u borbi za opstojnost vlastitoga identiteta. Ta inače donekle humanistička maksima nije bila strana ni glagoljašu Martincu iz Grobnika u Zapisu o Krbavskoj bitci iz Drugoga novaljskoga brevijara datiranog u 1493., u kojem na margini Knjige o Juditi koju prepisuje domeće, između ostaloga, slavnu sentencu: Turci nalegoše na jazik hrvacki… Još je ugledni hrvatski medievalist Eduard Hercigonja uočio da je Martinac aktualizirao tekst Knjige o Juditi dok ju je prepisivao pa je za Holofernove časnike uveo turske nazive, a sami su sukobljeni vojnici odjeveni u tursku i kršćansku odjeću. Tako će i Marko Marulić u ovoj starozavjetnoj fabulaciji o udovici Juditi koja spašava svoj narod od asirske vojske predvođene Holofernom vidjeti najprikladniju alegoriju za osmanlijsko-kršćanske sukobe koji se vode u njegovoj domovini, koja je postala predziđem kršćanstva, tj. antemurale christianitatis, kako će je papa Lav X., kao i nekoć južnohrvatski plemići, imenovati 1519. u pismu hrvatskome banu Petru Berislaviću.
Upravo zbog nedovoljne zainteresiranosti zapadnoeuropskih vladara i mlakoga odaziva iz papinske kurije Marulić, kao i prije njega Martinac, rješenje sukoba vidi u nadmudrivanju mnogo jačega neprijatelja. Još davne 1901. godine piše Petar Kasandrić: Dakako mi ne možemo pomisliti da je on slučajno uzeo da pjesnički obradi ovaj predmet iz Svetoga Pisma, već da ga je promišljeno izabrao. A cijenimo da se ne varamo misleći: da se je nakanio na ovu rabotu, u namjeri da pruži narodu svome, na koga je turska sila kidisala, razgovora i utjehe u onim teškim nevoljama, i da ga hrabri i sokoli pouzdanjem u Boga. Bog, koji je u mišice nejake, ali pobožne žene ulio snagu da pogubi Holoferna i tijem oslobodi zemlju od silnijeh asirskijeh četa, koje bijahu zemlju pritisnule, dati će i hrvatskome narodu, bude li bogobojazan, dobar i pošten, da odbije tursku vojsku, da oslobodi Dalmaciju od nekrsta.
No najljepšim će slikama univerzalnost Marulićeve Judite i Marulićev patriotizam utkan u stihove ovoga epa, iskazati Vladimir Nazor:
Vele da je ’libar o Juditi’ bio od Marulića sastavljen da tješi i jača splitske građane i građanke kad je Turčin bio dopro do Klisa, pa je Split strepio kao negda Betulija već prije dolaska Holoferna. Ja – kada sam, još dječak, čitao Marulićevu Juditu – nisam se bojao ni Nabukodonozorovih satrapa ni Abdulhamidovih vezira, no sam strepio od one dvoglave grdosije od koje se u čadoru nalazila onda i najjadnija između svih udovica, naša Croatia. Sjećam se da sam Marulićevu Juditu čitao kao rodoljubivu pjesmu drhćući nad sudbinom ideje koja je morala svladati grdnu fizičku, gotovo životinjsku snagu, Judite i Holoferna.
Ne samo da je alegoričnost Judite u borbi protiv jačega neprijatelja iskazana u Martinčevu zapisu i prijepisu Knjige o Juditi, ne samo da je Donatellova skulptura bila simbolom pobjede u jednom trenutku Medičejaca protiv stranih neprijatelja, a u drugom trenutku Savonaroline pobjede protiv istih tih Medičejaca, nego je još zanimljivije da su se stihovi iz Knjige o Juditi pjevali na blagdan Najsvetijega dana Blažene Djevice Marije koji se štovao u 16. stoljeću, a da je 1683. datum blagdana i čitanja stihova o Juditi promijenjen na 12. rujna, odnosno na dan pobjede poljskoga kralja Jana Sobijeskoga u Beču nad Osmanlijama. I ovoga je puta poraženi Holoferno postao simbolom slomljenoga osmanlijskoga nasilja i oholosti.
Snažna privlačnost priče o Juditi vidljiva je u činjenici da nadahnjuje pjesnike, romanopisce, dramatičare, skladatelje, slikare i kipare više od dva tisućljeća. Povodom jedne pariške izložbe suvremenih slikara iz 1978., koji su slikali Juditu inspirirani slavnom slikom Judita ubija Holoferna barokne slikarice Artemisije Gentileschi, francuski filozof i teoretičar književnosti Roland Barthes napisao je kako je ta priča eksplodirala u ovom tisućljeću u svakom mogućem obliku: od pjesama, drama, balada i pripovijesti na talijanskom, engleskom, njemačkom i hrvatskom jeziku do oratorija pa sve do slikarstva i figuralne umjetnosti. Nije li onda neobično da je samo u hrvatskom obrazovnom sustavu ova priča o Juditi retrogradna? Inače, eksplicitnu političku angažiranost iskazao je Marko Marulić u nekoliko svojih što hrvatskih, što latinskih tekstova. U antiturskom su duhu napisane dvije njegove odulje pjesme na hrvatskome jeziku Molitva suprotiva Turkom i Tužen’je grada Hjerozolima, jednako kao i predsmrtna latinska poslanica papi Hadrijanu IV.
U jeremijadi Tužen’je grada Hjerozolima sublimirali su se svi oni vapaji nad opustošenim šibenskim i splitskim poljima, svi oni glasovi od Jurja Šižgorića u slavnoj elegiji preko onih koji će doći kasnije u poslanica prelata Bernarda Zane, Šimuna Kožičića Benje, ninskoga biskupa Jurja Divnića u pismu papi Aleksandru VI. Borgiji, u rimskom potresnom govoru biskupa Tome Nigera pred papom Leonom X. i kardinalskim skupom, u poslanicama, predsmrtnim vapajima i pogibelji hrvatskoga bana Trogiranina Petra Berislavića. Svi su ti glasovi u Marulićevoj ogorčenoj tužaljci utkani u mitski grad Jeruzalem, koji se obraća aktualnom papi moleći ga da zajedno sa svim europskim vladarima povede vojnu protiv Osmanlija.
Najljepša antiturska molitva
Molitva suprotiva Turkom donosi slike već ustaljene u antiturskoj literaturi 15. stoljeća, one stereotipe koji su se ponavljali u latinskim poslanicama i govorima koji su u našoj kulturnoj memoriji zabilježeni od Ivana Česmičkoga. Tako se na početku Marulićeve molitve nabrajaju zlodjela Osmanlija osvajača:
Luge, sela, grade popliniv sážegoše, / muže, žene, mlade svezav povedoše. / Ubiše junake koji se arvihu, / a ine nejake u sinžir vedihu. / Sinke porubiše od krila materam / i jošće činiše vašćine njih hćeram. / Daleč rastavljaju od draga miloga, / tih tamo prodaju, a simo inoga. / Eno još oltari tvoji raskidaju / i sve svete stvari tlačiti ne haju. / U temple tve svete konje uvajaju, / prilike propete pod noge metaju. / Svite, u kih tebi služba se činjaše, / razkrajati sebi u kavadih jaše. / Pehare kovaše od kaležev tvojih / i još pokovaše pase sabalj svojih. / Oto, ča je gore, divstvo odckvar(n)iše / divic ke, pokore čineć ti, služiše; / ter ditcu neumiću obrizav, tiskoše / u veću nesriću ner kih posikoše!
Turci u Marulićevoj Molitvi, jednako kao i u ostalim antiturskim tekstovima, razaraju gradove i sela, pale polja, zarobljavaju kršćane i siluju ih bez obzira na dob i spol, pretvaraju crkve u štale i obezvrjeđuju kršćanske relikvije što se ističe kao simbol krajnjeg neprijateljstva spram kršćana. Zbog toga i ova najljepša antiturska molitva završava stihovima koji vape za jedinstvom kršćanskoga svijeta u borbi protiv nevjernika.
Zanimljivo je da Marulićeva Molitva napisana u 172 dvostruko rimovana dvanaesterca sadrži kriptični latinski akrostih: SOLUS DEUS POTEST NOS LIBERARE DE TRIBULATIONE INIMICORUM NOSTRORUM TURCORUM SUA POTENTIA INFINITA (Samo Bog nas može spasiti od nevolja neprijatelja naših Turaka svojom bezgraničnom moći), što je 1975. godine otkrio Luko Paljetak. Još je davno uočeno da je latinski akrostih upućen onima koji vjeruju i govore u ime Boga, a služe se latinskim jezikom te se od njih očekuje pomoć kao akt kršćanskog milosrđa. Vidljivo je da je Marulić, u duhu svojega vremena, ali i patrističke literature, pišući svoja djela uvijek računao na više razina čitanja tekstova. Naime, kao dobar znalac skolastike njemu je bila vrlo dobro poznata srednjovjekovna hermeneutika, koja je podrazumijevala četiri razine razumijevanja biblijskoga teksta: doslovno, alegorijsko, moralno i anagogijsko, a koju je uspostavio ranokršćanski teolog Ivan Kasijan.
Poznavao je Marulić i trodijelnu značenjsku podjelu svetoga Augustina koju je ovaj uspostavio prema povijesti (secundum historiam), a što nije nevažno u tumačenju Marulićeve Judite. Sveti je Augustin razlikovao alegorijsko (allegoria), analoško (analogia) i etiološko (aetiologia) značenje. Judita se stoga veoma lako tumači na svim ovim razinama, kako u doslovnom smislu tako i alegorijski kao kršćansko-osmanlijski sukob, potom analoški gdje je Judita zapravo prefiguracija Bogorodice, odnosno Crkve, do etiološkoga značenja prema kojemu su sumnjičavost prema Bogu i grešnost izraelskog naroda doveli do krvavih pokolja, a Juditina molitva i poniznost do njihova kasnijega oslobođenja. Iz svega toga jasna je i moralna poduka.
No postoji još jedna razina tumačenja Marulićeve Judite koja će joj priskrbiti mnogo sretniju fortunu kada bude tiskana, ali i kasnije. I to ne samo tome epu nego i njegovoj latinskoj knjizi Institucija, u kojoj Marulić piše o biblijskoj Juditi: Pa ipak, tko bi se usudio optužiti udovicu Juditu za lukavštine, varke i čiste laži kojima je oslobodila svoj kraj od opsade, a cijelu Judeju, tj. narod Božji, od pogibelji ropstva? Upravo su ovo mjesto i njemu slična u Marulićevoj Instituciji naveli španjolskog inkvizitora Bernarda de Sandovala y de Rojasa da u knjizi cenzurira tzv. heretičke rečenice. I ne samo to: ta je latinska knjiga 1565. spaljena u Sieni.
