Nakon devetomjesečne potrage za "prioritetnom metom broj jedan" američke su snage, u sklopu pomno planirane operacije "Crvena zora", 13. prosinca 2003. godine, točno u 20 sati i 30 minuta, uhitile svrgnutog, iračkog predsjednika. Sklupčan u mračnoj rupi, s dugom kosom i gustom bradom, bio je neprepoznatljiv. "Ja sam Sadam Husein, predsjednik Iraka i spreman sam pregovarati ", rekao je američkim vojnicima, a ostalo je povijest. Nedugo nakon uhićenja Sadama Huseina, Busheva je administracija priznala da argumenti o prisutnosti zaliha kemijskog, biološkog i nuklearnog oružja u Iraku nisu bili utemeljeni. Iako je za zapad i stanovnike Kuvajta Sadam Husein bio najveći diktator 20. stoljeća, za brojne Palestince i Arape on je svearapski idol, spasitelj i heroj koji se usudio suprotstaviti Izraelu i Sjedinjenim Američkim Državama. "Dame i gospodo, imamo ga!" Tim je riječima američki civilni upravitelj u Iraku, L. Paul Bremer, objavio svijetu vijest koja je označila kraj čitave jedne ere. Devet mjeseci ranije, u noći između 19. i 20. ožujka 2003., zbog navodnog posjedovanja oružja za masovno uništenje, koje nikada nije dokazano, koalicija predvođena Sjedinjenim Državama pokrenula je silovitu invaziju na Irak. Iako su koalicijske trupe relativno brzo, za samo tri tjedna, zauzele Bagdad i srušile njegov režim, Sadam Husein je tada uspio pobjeći, a njegov je bijeg pokrenuo jednu od najintenzivnijih potjera modernog doba.
Od samog početka invazije bilo je jasno da je upravo potraga za Sadamom Huseinom američkim snagama apsolutni prioritet. No, inicijalna strategija lova na "visokovrijedne mete", koja se temeljila na popisu 'krupnih riba', odnosno najutjecajnijih dužnosnika režima, pokazala se promašenom i potpuno neuspješnom. Naime, s padom Bagdada raspala se i Sadamova politička struktura moći, a visoki dužnosnici s popisa nisu imali informacije o njegovom daljnjem kretanju. Obavještajni analitičari, posebice oni iz američke 4. pješačke divizije i specijalnih postrojbi, shvatili su tada da ključ uspjeha potrage nije u praćenju političkih veza, nego u duboko ukorijenjenim, plemenskim i obiteljskim mrežama koje su Sadamu osiguravale zaštitu. Fokus se stoga prebacio s vrha piramide, na njezinu bazu. Uslijedila je potpuna prekretnica - istražitelji, predvođeni Ericom Maddoxom iz DIA-a, ključne Obrambene obavještajne agencije Ministarstva obrane Sjedinjenih Država, iz korijena su promijenili prvobitnu taktiku. Umjesto da, kao na početku potrage, love, istražuju i ispituju Sadamove ministre i generale, počeli su sustavno ispitivati stotine niže rangiranih pojedinaca - vozače, kuhare, tjelohranitelje i članove njihovih obitelji.
Na temelju stotina provedenih ispitivanja, američki su analitičari strpljivo skicirali složene dijagrame veza, spajajući točkice te tako mapirajući Sadamovu mrežu podrške. Mjesecima su sklapali mozaik, a svaki uhićeni pojedinac bio je novi komadić te slagalice. Tragovi su ih naposljetku doveli do nekoliko ključnih obitelji iz okolice Tikrita, a posebnu pozornost istražitelja privukla su tada braća Al-Muslit, iz uskog kruga Sadamovih tjelohranitelja. Obruč se počeo zatvarati kada je u raciji u Bagdadu, 12. prosinca 2003., uhićen Muhammed Ibrahim Omar al-Muslit, Sadamov čovjek od najvećeg povjerenja i jedan od vođa pobunjenika. Uslijedilo je dugo, intenzivno ispitivanje, iako situacija nije izgledala obećavajuće, Ibrahim al-Muslit je naposljetku ipak popustio te je istražiteljima otkrio dvije lokacije na kojima bi se Sadam mogao skrivati. No, dobro obaviješteni, libanonski izvor tvrdio je tada kako je točne informacije o lokaciji na kojoj se skriva Sadam Husein dala njegova bivša, druga supruga, Samira Shahbandar, koja je živjela s jedinim, preživjelim Sadamovim sinom, Alijem.
Tražio je da bude strijeljan, kao vojnik
Bilo je to zeleno svjetlo za početak operacije kodnog imena "Crvena zora". Te večeri, 13. prosinca, združene snage elitne jedinice Task Force 121 i 1. brigade borbenog tima pretražile su zabačenu farmu u Ad-Dawru, nedaleko od Sadamovog rodnog Tikrita. Nakon što inicijalna pretraga nije dala rezultate, vojnici su ipak uočili nešto sumnjivo. Bilo je to tajno, kamuflirano sklonište. Kada su uklonili poklopac, koji je bio zatrpan ciglama i smećem, u dva metra dubokoj, mračnoj, podzemnoj rupi, ugledali su sklupčanog, zapuštenog čovjeka. Nekada moćni vođa, koji je gotovo četvrt stoljeća čeličnom rukom vladao Irakom, bio je potpuno neprepoznatljiv. Duge kose i guste brade, izgledao je poput beskućnika. "Ja sam Sadam Husein, predsjednik Iraka i spreman sam pregovarati", rekao je američkim vojnicima, na što mu je jedan od njih navodno odgovorio: "Predsjednik Bush šalje pozdrave!". U trenutku kada su ga vojnici izvukli na svjetlo dana, Sadam nije pružao nikakav otpor. Kod sebe je imao pištolj, ali ga nije niti pokušao upotrijebiti, a u skloništu su pronađena i dva kalašnjikova, pištolj te torba sa 750.000 američkih dolara. Snimka poniženog diktatora brzinom svjetlosti obišla je svijet, kao dokaz konačnog sloma njegove vladavine.
Nakon uhićenja, identitet Sadama Huseina potvrđen je i DNK analizom, ali i prepoznavanjem stare rane od metka i plemenskih tetovaža, koje su trajni znak pripadnosti određenoj obitelji ili klanu. U američkom pritvoru Sadam je proveo više od godinu dana. Konstantno su ga ispitivali agenti FBI-a, a on je tijekom tih razgovora negirao bilo kakvu povezanost s al-Qaidom. Osamu bin Ladena nazivao je "fanatikom", te je tvrdio da Irak, uoči invazije, nije posjedovao oružje za masovno uništenje, čime je ozbiljno potkopao glavne argumente kojima je Bushova administracija opravdala rat. U lipnju 2005. predan je novoj iračkoj vladi, a suđenje pred specijalnim iračkim sudom počelo je u listopadu iste te godine. Sadam Husein optužen je za zločine protiv čovječnosti, prvenstveno zbog masakra nad 148 šijita, u selu Dujail, 1982. godine. Tijekom suđenja osporavao je legitimitet suda, a sudnicu je koristio kao svoju pozornicu za slanje političkih poruka. Dana 5. studenog 2006. proglašen je krivim i osuđen na smrt vješanjem. Iako je tražio da bude strijeljan, kao vojnik, ta mu želja nije bila uslišena. Pogubljen je u Bagdadu, 30. prosinca 2006. godine.
Za jedne diktator, za druge heroj
Sadam Husein postao je vladar Iraka 1979. godine, kada su mu bile 42 godine i vladao je tom zemljom sve do 2003. U prvim godinama vladavine, zahvaljujući velikim prihodima od nafte, pokrenuo je vrlo ambiciozne programe modernizacije zemlje, gradeći infrastrukturu i radeći na poboljšanju zdravstva i obrazovanja. No, usporedo s tim gradio je i golemi vojni aparat, a navodno i programe za razvoj oružja za masovno uništenje, što nikada nije dokazano. Desetljeća na vlasti donijela su mu nepopularne 'etikete' diktatora, tiranina i vladara kojeg se njegov narod bojao više no što se ijedan drugi narod bojao svog vođe. I dok su živjeli pod stalnim nadzorom tajne policije, okruženi njegovim portretima i spomenicima, slavili su Sadama kao zaštitnika nacije. Gotovo četvrt stoljeća Sadamove vladavine, koju opisuju kao brutalnu, obilježenu kultom ličnosti i ratovima, obilježila su tri ključna poteza – prvi je bio napad na Iran, u koji je krenuo godinu dana nakon što je postao predsjednik Iraka. Bio je to iscrpljujući, osmogodišnji rat, koji je trajao od 1980. do 1988., te je odnio stotine tisuća života.
Među top tri ključna poteza je i sukob s Kuvajtom oko cijene nafte, koji je Sadam odlučio riješiti okupacijom te zemlje. Invazija na Kuvajt, 1990., bila je okidač za Zaljevski rat i nametanje teških, međunarodnih sankcija Iraku, koje su osiromašile tamošnji narod. Po mišljenju nekih analitičara, njegova treća, a ujedno i posljednja, kobna odluka bila je suprotstavljanje tadašnjem američkom predsjedniku, George W. Bushu. Nakon uhićenjem Sadama Huseina mnogi su osjetili olakšanje, slavilo se tada u Bagdadu, Kirkuku i Basri no, reakcije na Bliskom istoku bile su duboko podijeljene - od oduševljenja Izraela, do tuge i nevjerice u Jordanu i na palestinskim područjima. Sadam je, naime, za brojne Palestince bio heroj, koji se protivio Izraelu i Sjedinjenim Američkim Državama. Sa šokom, nevjericom i ljutnjom vijest o njegovu uhićenju primili su i Jordanci, jer je većina tamošnjeg stanovništva Sadama doživljavala kao svearapskog idola i spasitelja Palestine.
Nakon rata, priznanje da su argumenti bili neutemeljeni
Tvrdnju o navodnom iračkim posjedovanju i proizvodnji oružja za masovno uništenje Bush je 'lansirao' nakon terorističkog napada, 11. rujna 2001. Poručio je kako su "Irak, Iran i Sjeverna Koreja osovine zla", te je tvrdio da Irak daje potporu terorističkim skupinama, uključujući Al-Qaidu. Iako je službeni Bagdad demantirao optužbe o oružju za masovno uništenje, u veljači 2002. CIA je na teren poslala Josepha Wilsona, kako bi na licu mjesta istražio da li Irak pokušava nabaviti uran od Nigera, što je on ubrzo opovrgnuo, istaknuvši da su izvještaji o prodaji urana Iraku "potpuno pogrešni". U studenom iste te 2002. godine Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo je rezoluciju 1441 kojom se od Iraka zahtijevalo da surađuje po pitanju obaveza o razoružanju. Iako su Iračani i to odmah prihvatili, došli su pod povećalo UN-ovih inspektora, no već u veljači 2003. njihov čelni čovjek, Hans Blix, izvijestio je da u Iraku nije pronašao nikakve tragove zabranjenih oružja, niti "bilo kakav dokaz da Irak skriva, ili posjeduje oružje za masovno uništenje". Unatoč svemu tome, George W. Bush je ocijenio da su daljnji, diplomatski pokušaji Vijeća sigurnosti uzaludni te je iračkom predsjedniku dao ultimatum da u roku od 48 sati napusti zemlju.
Ubrzo nakon toga SAD i Velika Britanija počele su napad na Irak, odnosno na režim Sadama Huseina na koga je i bio usmjeren prvi napad. Nakon što su američki i britanski obavještajci dobili podatke o tome gdje bi se Sadam mogao nalaziti, 19. ožujka 2003. godine počeo je ograničeni, zračni i raketni napad, kojemu je cilj bio obezglaviti iračko vodstvo te ubiti Sadama Huseina i njegove sinove, Udaja i Kusaja. Nakon zračnih napada, već drugog dana počela je i kopnena invazija. Američki i britanski vojnici su iz Kuvajta, ušli na teritorij Iraka. Iako je taj napad izazvao lavinu kritika lidera zemalja koje su se protivile ratu, napredovanje vojnika bilo je nezaustavljivo. Britanske su snage napredovale prema Basri i luci Um Qasr, a američke su krenule na sjever, prema Bagdadu. U prvih desetak dana rata Sadam Husein se redovito pojavljivao na iračkoj televiziji. Pozivao je na sveti rat protiv Amerikanaca te upozoravao da će njihova vojska, pod Bagdadom, doživjeti veliku katastrofu. Posljednja snimka njegove poruke na televiziji Al-Arabiya pojavila se početkom studenog.
Nakon što su petog travnja počela žestoka bombardiranja glavnoga grada, za dva dana Bagdad se našao u gotovo potpunom okruženju. Samo 22 dana od početka invazije, 10. travnja, američke su trupe ušle i preuzele kontrolu nad gradom, dok je kompletno iračko vodstvo, sa Sadamom na čelu, nestalo iz Bagdada. Tek nekoliko tjedana kasnije, prvog svibnja, na nosaču aviona Abraham Lincoln, tadašnji američki predsjednik, George W. Bush, objavio je da je 'misija obavljena' te je proglasio 'kraj velikih borbenih operacija'. Nakon što su u srpnju, prilikom napada na jednu vilu u Mosulu, ubijeni Sadamovi sinovi, Udaj i Kusaj, pokrenula se lavina terorističkih napada na američke vojnike. Ispred sjedišta UN-a, u Bagdadu, 19. kolovoza 2003. godine, auto-bomba je ubila 22 osobe - bio je to početak pobunjeničkog pokreta i dugogodišnjeg građanskog rata. Nedugo nakon uhićenja Sadama Huseina, Busheva je administracija, konačno priznala da argumenti o prisutnosti zaliha kemijskog, biološkog i nuklearnog oružja u Iraku nisu bili utemeljeni.
Kada se ratna prašina slegla, dva desetljeća nakon američke invazije i okupacije Iraka, Amnesty International podsjetio je kako je koalicija, predvođena Sjedinjenim Američkim Državama, počinila teška kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava. O tome su svjedočile i fotografije, objavljene 28. travnja 2004. Na tim je fotografijama bilo vidljivo kako američki vojnici zlostavljaju zatvorenike u Abu Ghraibu, tridesetak kilometara od Bagdada, te se iživljavaju na Iračanima, vežu ih i tuku. To je pokrenulo lavinu reakcija i osuda američkih ratnih zločina u Iraku. Izbio je skandal, koji su Američki dužnosnici pokušali umanjiti, tvrdeći da je riječ tek o izoliranom incidentu. No, ispostavilo se da se iste te 2004. godine dogodio i masakr u Mukaradeebu, malom selu blizu sirijske granice, gdje su u američkom napadu, u svatovima, ubijena 42 civila. Godinu dana kasnije, 19. studenog 2005., dogodio se masakr u Hadithi, pri čemu su ubijene 24 osobe, iračke žene i djece. U javnost je isplivao i slučaj iz Mahmadiye, iz 2006. godine, kada su petorica vojnika 502. pješačke pukovnije američke vojske, silovala i ubila 14-godišnju, iračku djevojčicu, Abeer Qassim Hamza al-Janabi te njenu majku, oca i sestru. Od čitave obitelji preživjela su dvojica njene braće, koji su, u vrijeme zločina, bili u školi. Iako je Amnesty International apelirao na američku Vladu da osnuje neovisno, istražno povjerenstvo o američkoj politici, tajnim pritvaranjima i ispitivanjima, nestancima te mučenju i ponižavanju civila u Iraku, američka administracija to nije učinila. Zbog zločina počinjene u Iraku od 2003. godine niti jedan visoki, američki dužnosnik nikada nije izveden pred lice pravde.
Otvori KEKS Pay
Sta reci, koju poruku poslati? Jedino oruzje za masovno unistenje Sadam je dobio od USA, i to kemijsko da ga koristi protiv Irana 1980. Vjerovali su da ce naci nesto ostataka kojim bi ga optuzili, ali nisu. Potrosio je sve za 8 godina. Sada isto slijedi i Venecueli, onda slijedi Kuba i krug se zatvara. To im je plan prije nego sto se 100% koncentriraju na Kinu.