Unatoč nizu izostanaka, a nedostajali su Ružić, Jurić, Ljubičić, Bilić i Wolf s kojima bi to bila znatno jača momčad, hrvatska U-20 selekcija s lakoćom se vratila u A diviziju. U šest erevanskih utakmica Eurobasketa B divizije kroz koje je povratak u viši rang ostvaren, naši su mladi košarkaši prosječno pobjeđivali s 22 koša prednosti. Igrački predvođeni Nikom Šareom (članom najbolje petorke Prvenstva) naši su igrali odlično pri čemu su se najviše isticali Torbarina, Mirčeta, Škrobot, Zemljić, Subašić...
Na koncu su izgubili finale od Letonaca (64:74) no to se dogodilo iz zbog veliko pražnjenja u polufinalnoj utakmici s Turskom (109:86) koja je značila "kartu" za povratak među najbolje.
- Meni je žao finala u kojem smo malo izgorjeli no sveukupno su dečki pokazali kako se igra za državni dres - kazuje izbornik Petar Babić kojeg smo pitali za glavno obilježje skupine igrača koju je predvodio:
- Oni su bili škvadra, od prvog dana. Ja sam im objasnio kako se igra za državni grb i da je to uvod u profesionalizmu jer kada si košarci posvećen onda ti ona i vrati.
Dojma smo da se igralo dosta dinamično u oba pravca.
- To je košarka koju trebamo prakticirati. Košarka je sve brža i ako hoćemo pripremati naše mlađe uzraste za to moramo ih pripremati da igraju čvrsto, agresivno i brzo. Pogreške će uvijek biti dio igre no bitno je da pri njihovu prelasku u seniore nema velikih oscilacija. Radna etika i motiviranost koju su iskazali na koncu su nagrađene. Ovo su momci s kojima bih mogao biti dan i noć. Dakako, ima tu stvari na koje nisu naviknuli no u mjesec i pol dana i to smo stvorili. I bez obzira na veći broj izostanaka no se nije osjetilo jer smo stvorili kemiju.
Kad smo već kod izostanaka igrača, koji sve lakše pronalaze razlog zašto to ljeto ne bi trebali igrati za reprezentaciju, kako ih uvjeriti da im se isplati igrati za nacionalnu vrstu.
- Baš smo o tome pričali sportski direktor Kruno Simon i ja složivši se da se svi moramo potruditi da se stvori takav ugođaj u kojem će se ti igrači osjećati ugodno i bitno. Uostalom, po meni je neusporedivo ono što oni mogu dobiti kao dio reprezentacije, igrajući protiv vršnjaka iz drugih zemalja, u odnosu na individualni rad za koji uvijek ima vremena.
Imamo li mi u Hrvatskoj uopće neku prepoznatljivu doktrinu razvoja igrača? Srbi se hvale da ju imaju što se vidi i po tome kako izbacuju igrače i ostvaruju reprezentativne rezultate.
- Po meni nema velike razlike u talentu između nas i Srbije. Ono što po meni nama nedostaje jest više trenerski seminara, onih na kojima će predavati vrsni treneri. Nedostaje nam trenerskih klinika, ona u Opatiji je jedina.
Kako relaksirati klupske trenere koji rade s mlađim uzrastima? Kako učiniti da njihov status ne ovisi toliko o rezultatima umjesto da ovise o tome koliko su igrača stvorili?
- Istina je da se, radi rezultata, često guraju akceleranti ispred talentiranih klinaca čija tijela još ne mogu podnijeti jači kontakt a za tri godine mogu postati dobri igrači.
Dojam je da nam dolaze neki naraštaji u kojima ćemo imati dovoljno talentiranih bekova?
- U našoj momčadi bilo je pola igrača koji će dogodine moći igrati na U-20 Eurobasketu A divizije. Nama sada, zapravo, nedostaje visokih igrača i na nama je da neke od njih u godinu dana dovedemo u red.
Svojim plasmanom u viši rang, Pero je podigao letvicu i za svoje kolege izbornike koje čekaju Prvenstva Europe B divizije do 18 (Luka Kralj) i do 16 godina (Roko Leni Ukić). Čini se da će njima za uspjeh biti priznato jedino ako vrate svoje godište u A diviziju.
- Obojica su kvalitetni treneri, imaju dobre momčadi i ja vjerujem da će uspjeti.
Dečki koje je Babić vodio su u predvorju seniorske košarke i sada je pitanje hoće li u svojim klubovima dobiti priliku pored stare navike kupovine jeftinih Amerikanaca?
- Nakon ovog Prvenstva, na kojem su svi igrali, bio bi veliki problem da oni u nadolazećoj sezoni nose vodu i slažu ručnike na klupi.
Naš sugovornik igrački pripada naraštaju Krune Simona i Marka Tomasa (1985.) s kojima je igrao u mlađeuzrasnim selekcijama ali i u Košarkaškom klubu Zagreb. Trenersku karijeru započeo je, kazat će, sasvim slučajno, nakon pečalbarenja u Rumunjskoj, Slovačkoj, Austriji i Švicarskoj te igranja u Gorici.
- U jednoj prilici mi je prišao trener Jenkač i predložio da odem na kamp kojeg organizira Pepi Dujmović. Nakon toga sam u Boscu bio igrač i trener a s Boscovim kadetima sam osvojio Prvenstvo Hrvatske. No, više nisam moga izdržati taj ritam. Srećom, tada me nazvao Mulaomerović i stavio za svog pomoćnika u Cedeviti Junior gdje sam odradio i prošlu sezonu kao pomoćnik Dinu Repeši. Preko ljeta sam bio pomoćnik Subotiću na juniorskom Prvenstvu Europe a radio sam i s Kunceom s mlađim uzrastima i tu ne neka moja trenerske priča i počela.
A nastavit će se na mjestu prvog trenera novog premijerligaša Samobora.
- Još prošle sezone, kada je Mula otišao iz Cedevite Junior, krenula je ta priča. Već tada me zvao tadašnji trener Đuro Simon no ja sam odlučio ostati s Repešom, da se još malo isprofiliram. Na koncu sam prihvatio ponudu i postao trener premijerligaša u kojem će mi tata Simon biti pomoćnik mentorske prirode.
Je li u nagovaranju da se primi posla u Samoboru sudjelovao i njegov bivši suigrač, danas sportski direktor Saveza, Kruno Simon?
- Otkako je otišao u HKS Kruno više ne djeluje klupski. No, kako sam ga, još dok je igrao, odlazio prošle sezone gledati, upoznao sam dosta ljudi iz tog kluba i osjetio neku pozitivu. A kada su mi oni predložili posao trenera nisam puno razmišljao.
Otvori KEKS Pay
