Svake prve subote u mjesecu Hrvatska na trenutak izgleda kao zemlja u kojoj je sve jasno: muškarci na trgu, krunica u ruci, isti ritam molitve, ista uvjerenost da se time "spašava" nešto veće od vlastitog života. Nakon toga slijedi drugi dio obreda: zabrane, kontra-zabrane, moralni alarmi i političko navijanje. Izvana to izgleda kao spor o vjeri, iznutra o moći.
U toj izmjeni zabrane i inata prepoznaje se duh postfaktičnog doba: jedni grade sliku "naroda" kao savršeno homogene cjeline, drugi uzvraćaju kultom "čistih činjenica", kao da su emocije i strahovi nedopuštena roba u politici. Obje strane opstaju proizvodeći "druge" i iz javnosti izbacujući ono što im kvari identitet. Najtiša, a često najutjecajnija, jest tzv. pristojna sredina: ona svoj stil života proglašava neutralnim i samorazumljivim, nalik buržujskom juste milieu koje je u 19. i na početku 20. stoljeća mirno prespavalo političke potrese, pa se uvijek iznova čudi kad se povijest vrati po svoje.
Svake prve subote nasilnici ljevice divljaju po trgovima..