Neka nam te samouvjerene cure ne zamjere, no od tri hrvatske medalje na 56. Prvenstvu Europe njihova je najmanje očekivana. Jer, muška borbena vrsta je već na prošloj kontinentalnoj smotri broncom najavila svoj uzlet do finala i prve prilike za zlato, a za Enesa Garibovića (75 kg) je bilo samo pitanje natjecanja na kojem će osvojiti svoju prvu veliku seniorsku medalju.
Nije da smo mi sumnjali u borbeni moral naših djevojaka već smo bili svjesni njihova neiskustva. Naime, 30-godišnja kapetanica Ana Lenard je ta koja znatno podiže starosni prosjek ekipe koji bez nje iznosi 19 i pol godina. Jer, Lucija Lesjak ima 21, Lea Vukoja 19 a Mia Greta Zorko 18 godina. No, ovim curama godine očito nisu bile prepreka.
>> Pogledajte video
- Unatoč tome što su Francuskinje, naše protivnice u borbi za broncu, odreda osvajačice pojedinačnih svjetskih medalja mi smo vjerovali da možemo. Naše cure jesu neiskusne ali su vrlo kvalitetne i od njih sljedeće tri-četiri godine možemo očekivati jako puno. Prije dvije godine smo bili peti s dvije debitantice, a sada smo ponovo imali dvije debitantice i osvojili smo broncu - kazao je Davor Mrzak, trener koji je cure vodio do medalje, negirajući našu tezu da je Lea Vukoja veliko otkriće.
- Ona jest otkriće za vas, za one koji s njom ne rade izravno, no mi znamo što ona može.
A pokazala je da može u posljednjoj minuti posljednje borbe za medalju plasirati dva atraktivna udarca nogom u glavu (ura-mavashi) i dovesti do delirija kolege i kolegice iz reprezentacije koji su navijali s galerije porečke dvorane Žatika.
- Ja sam njoj cijelo vrijeme govorio da se ide potući. Ona ne zna kalkulirati, a znam da ima širi repertoar tehnika od njene Francuskinje pa sam znao da u takvoj jednoj razmjeni može uvaliti nogu što donosi tri boda. A to se dogodilo dva puta - ispričao je Mrzak.
A što je na sve to pak imala za reći sama Lea, simpatična studentica iz Rijeke? Pitali smo ju otkud joj hrabrosti, ali i dovoljno opuštenosti, da u presudnim trenucima izvede takva dva spektakularna udarca nogom u glavu?
- Meni je to specijalka i ja se najsigurnije osjećam kada radim s nogom. To sam odmalena radila.
Lea nije "no name" u hrvatskom karateu jer je svojedobno bila i europska kadetska prvakinja, a ovo je bio iznimno atraktivan ulazak u seniorski karate. Znamo da je, premda Riječanka, članica splitskog Sokola, no ne znamo kakvi su njeni planovi izvan sporta.
- Studiram trenutno na učiteljskom fakultetu, no u planu imam ponoviti maturu i pokušati upisati psihologiju i logopediju. A da bih u tome uspjela, moram ponovo maturirati, moram malo dignuti prosjek.
Matura je sljedeća "borba" i za Miu Gretu Zorko.
- Upravo završavam srednju školu i namjera mi je upisati poslovnu ekonomiju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Čim mi se malo slegnu ovi dojmovi, posvetit ću se pripremama za maturu.
Premda je članica brončane ekipe, borbu za broncu gledala je s tribina jer je ovaj put ona ostala u statusu zlatne rezerve.
- Bila sam visoko gore, na galeriji, i nije mi bilo lako gledati tako uzbudljiv meč. Skoro sam skočila dolje, preko tribina - kazala je Mia.
Treća školarka u sastavu je Lucija Lesjak, studentica treće godine medicine. Pitali smo ju, kako li se samo uspijeva trenirati karate i studirati na tako teškom fakultetu?
- Nema tu puno filozofije. I na medicini je kao i svugdje, treba posložiti prioritete i učiti. Iskrena da budem, u tom smislu meni je čak ovo s koronom na neki način išlo i na ruku. Jer, nisam morala baš svaki dan odlaziti na Šalatu za što mi treba, od mog studentskog doma i natrag, po dva sata dnevno. A to meni znači jedan trening više.
Kao kasnonoćni šetač, ovaj je novinar znao vidjeti Luciju kako trči po Savskom nasipu i u kasni sat.
- Ja vam najviše volim trčati iza 23 sata, kada nema ljudi i kada nikoga ne moram zaobilaziti, a još bolje mi je kada je magla.
Ova članica Hrvatskog dragovoljca, u meču za broncu, imala je tu (ne)sreću da se bori sa Leylom Heurtault, dvostrukom ekipnom prvakinjom svijeta. Izgubila jest, ali je i ona odradila svoj posao, ističe kapetanica Ana Lenard.
- Meni je ovo neopisivo draga medalja jer su se mlade cure borile kao lavice. Lucija je teškašica, a morala je raditi sa jako brzom curom iz moje kategorije i borila se odlično. Ja sam znala da na drugoj ploči moram pobijediti jer bi s mojim remijem Lea trebala stizati veliku bodovnu razliku. Bez obzira na iskustvo, i ja sam osjećala pritisak jer nisam smjela izgubiti.
I nije izgubila već je Lei priredila teren za eksploziju njenog talenta. A ona je oduševila i negdašnjeg svjetskog prvaka Danila Domđonija, člana stručnog stožera zaduženog za ženski dio reprezentacije.
- Meni je zadovoljstvo bilo vidjeti da presudna borba za Leu nije predstavljala pritisak. Čini se da ona voli pozornicu i reflektore, da u tim situacijama izvlači najbolje, a njeni potezi su bili spektakularni. Ona ne preza niti malo, nije joj problem pofajtati se s bilo kim.
Ipak, ovakav rasplet bilo je teško predvidjeti .prije Prvenstva, na koju temu Domđoni dodaje:
- Uoči ovog Prvenstva rekao sam da nam treba puno strpljenja što nije značilo da istovremeno ne možemo napraviti i nešto veliko i to smo već na ovoj stanici i pokazali. Na osnovu ovoga možete pretpostaviti što od ovih cura možemo očekivati u budućnosti.
A u prošlosti je Hrvatska, trenerski predvođena Dragom Galinom (koji je i sada tu, član stožera) dvaput bila prvak Europe pa zašto to ne bi i ponovila. Jer, čini se da su Anamarija Čelan, Maša Martinović, Ivona Tubić, Azra Saleš, Ivana Bebek... dobile optimizma vrijedne nasljednice.
Iz tog trofejnog naraštaja tu je još uvijek Ana Lenard, diplomirana kineziologinja, koja je na svojoj godini proglašavana najboljom studenticom KIF-a ali još uvijek u svom Samoboru ne uspijeva pronaći posao školskog učitelja tjelovježbe. Ako je već tako, zar takovo raskošno natjecateljsko iskustvo - ovo joj je deveta medalja, šesta ekipna - ne bi trebao iskoristiti hrvatski karate!?
Otvori KEKS Pay
