"Suprug i brat su mi dan nakon porođaja rekli da imam rak. Bili su sami, bez prisustva liječnika dok sam nepokretna ležala u šok sobi na kisiku. Bila sam šokirana i nesvjesna. Suze su potekle same niz lice", rekla je Nastasja Nedimović, bivša reprezentativka Srbije u vaterpolu, a iza nje je nevjerojatna priča.
S igranjem vaterpola se oprostila kada je imala 20 godina, tada je počela suditi. Aktivno se bavila sportom do prve trudnoće, zatim i fitnesom, ali onda je stigla druga trudnoća. Taj porođaj joj je potpuno promijenio život. Samo dan nakon što je carskim rezom rodila sina Vuka, saznala je da ima rak koštane srži, preko noći ostala je nepokretna, borila se za život, dok je svoju bitku u drugoj bolnici, daleko od mame, vodio i njen sinčić. Sve je ispričala u razgovoru za "Sportfem".
Nastasjina trudnoća utjecala je na to da bolest brzo napreduje, a da joj kosti naglo stradaju.
"S obzirom na to da su mi kosti bile veoma krhke, u toku porođaja koji se nije odvio prirodnim putem već carskim rezom, došlo je do prijeloma rebara i prsne kosti. Sin je odmah po rođenju odvojen je od mene, nisam ga vidjela ni na trenutak, odvezen je u dječju bolnicu. Tamo je proveo 20 dana potpuno sam, uz posjetu mog supruga Nemanje koji ga je mogao vidjeti samo preko stakla. Prvi put sam sina vidjela preko kamere mobitela, a uživo nakon nekoliko mjeseci", prisjetila se.
Period koji je stigao poslije porođaja bio je težak za cijelu obitelj. Dvogodišnja Nia mjesecima nije vidjela mamu, tata Nemanja se brinuo o njoj i tek rođenom sinu, a uz to je pružao podršku i supruzi koja je i dalje bila u bolnici.
“Treniram od svoje četvrte godine i trening mi predstavlja kulturu života. Dio je mene i ne znam kako je ne baviti se bilo kakvom aktivnošću. Sanjala sam sport, vaterpolo. Sanjala sam da opet hodam. A moja djeca i obitelj su mi davala najveću snagu da te snove i ostvarim. S obzirom na to da sam bila nepokretna u trupu, a da sam ekstremitete mogla pomicati, smatrala sam da je neophodno da što prije krenem vježbati kako bih ubrzala proces oporavka."
“Razdvojenost od kćeri mi je strašno teško pala, ali u isto vrijeme sam znala da ukoliko se ne posvetim svom oporavku i ne dam sve od sebe, ona će ostati bez majke. To je nešto što me je konstantno guralo naprijed. Bez mog supruga i njegove podrške i vjere u mene ova borba bila bi puno teža. Bio je razapet između vođenja privatnog posla, dvoje male djece i brige o meni. Sve je podnio stoički, i bio je uvjeren da će sve jednog dana biti iza nas. I kao i uvijek, bio je u pravu", s osmijehom govori Nastasja.
Otkrila je kako joj je bilo prihvatiti da nema kosu.
“Opadanje kose mi nije teško palo, to mi je, u svemu bio najmanji problem. Više sam strahovala od reakcije svoje kćeri i obitelji jer sam znala da će njima biti žao. Brat me je prvi put ošišao u bolnici svojom mašinicom. Nije mu bilo lako, ali uspjeli smo zajedno. Kada me kći vidjela bez kose jako se razveselila, krenula me maziti po glavi i rekla da imam super frizuru.
Nastasja je danas, srećom, bolje. Još uvijek radi na svome oporavku, kosa raste, osmijeh ne silazi s lica.
zar ima vaterpolo - za žene??? O, mili Bože, mili Bože....