Dok se njegovo ime desetljećima vezalo uz glamur Premier lige i finala Svjetskih prvenstava, uz krikove oduševljenja nakon Agüerovog gola za titulu ili uzbuđenje Lige prvaka, istinska nogometna duša Martina Tylera stanovala je 25 milja južno od Wembleyja. Na skromnom stadionu Kingfield, domu Woking FC-a, niželigaškog kluba koji je zarobio njegovo srce još davne 1953. godine. Ta je veza, duboka i nepatvorena, doživjela svoj vrhunac ovih dana, kada je trening-centar kluba službeno ponio ime "Martin Tyler". Za 80-godišnjeg komentatora, koji je toga dana simbolično izveo i početni udarac na utakmici, bio je to trenutak koji je zaokružio životni ciklus jedne nevjerojatne ljubavi. Ljubavi koja je započela u godini krunidbe kraljice Elizabete, dok je Winston Churchill još bio premijer, a engleski nogomet proživljavao traumu nakon poraza od mađarske "Lake konjice". To nije bila priča o slavi i novcu, već o dječaku koji se u autobusu broj 437 vozio na svoju prvu utakmicu i pronašao dom.
Sve je počelo kada je osmogodišnji Martin, držeći oca za ruku, sjeo na autobus koji ga je s postaje udaljene svega 200 metara od kuće odveo ravno pred vrata Kingfielda. Igrala se utakmica prvog kola FA amaterskog kupa protiv lokalnih rivala Kingstoniana. Za dječaka koji nikada prije nije vidio nogomet uživo, prizor 3000 navijača činio se poput nepregledne mase ljudi. Njegovo mjesto bilo je blizu centra, otprilike na polovici terena, pozicija koja će mu, gotovo proročanski, obilježiti cijelu profesionalnu karijeru. Tog dana naučio je gledati nogomet, a jedan je trenutak ostao zauvijek urezan u sjećanje.
- Bilo je tu jedno lijevo krilo, zvao se Freddie Pink, i on je zabio gol. Vidim ga i danas kako juri ispred nas, vrlo blizu terena. Tog sam dana naučio gledati utakmicu i, srećom, nakon svih ovih godina, još uvijek gledam - rekao je Tyler.
Woking je pobijedio 4:1, ali ono što je mladog Tylera opčinilo više od rezultata bili su dresovi.
- Bio sam potpuno očaran crveno-bijelim polovicama koje su otad ostale moja najdraža garnitura dresova. Kasnije sam se jako uzrujao kada je Woking prešao na potpuno crvene dresove. Postao sam navijač i želio sam znati sve o klubu, pa sam pohlepno čitao lokalne novine - istaknuo je.
Vratio se na Kingfield nekoliko tjedana kasnije, samo da bi svjedočio bolnom porazu od 4:1 protiv Wimbledona.
- Tako sam u prve dvije utakmice doživio radost pobjede od 4:1 i bol poraza od 4:1. Vrlo brzo sam naučio da biti navijač nije samo radost.
Ta spoznaja nije umanjila njegovu odanost. Pet godina kasnije, 1958., pratio je svaku utakmicu na putu Wokinga do finala FA amaterskog kupa na Wembleyju. Pobjedu od 3:0 protiv Ilforda pred 71.000 gledatelja Tyler pamti po dva razloga: bio je to najveći dan u povijesti kluba, ali i dan kada je nesvjesno započeo svoju buduću karijeru. Njegov prijatelj Andy bio je previše nervozan da bi gledao, pa mu je Martin cijelo vrijeme prepričavao što se događa na terenu. Ipak, veliki dan pokvarila je mala obiteljska anegdota. - Bio sam iscrpljen od cijelog iskustva i otišao sam leći, ali sam rekao ocu: Probudi me za sažetke. No, on me, kao pravi otac, pustio da spavam. Tako da ih nisam vidio sve do ranih devedesetih, nekih 35 godina kasnije.
Tijekom godina, dok je njegov glas postajao zvučna kulisa engleskog nogometa, gledatelji su se neprestano pitali za koji klub Tyler zapravo navija. Ta ga je znatiželja zabavljala, ali i pomalo iritirala. Odgovor je, međutim, bio jednostavan i dosljedan.
- Istina je da nemam nikakvu povezanost s bilo kojim klubom u, ne samo u Premier ligi, već i u Football Leagueu. Moja momčad je Woking u National Leagueu - izjavio je jednom prilikom, prekinuvši sva nagađanja.
Njegovo odrastanje uz niželigaški nogomet ostalo je s njim cijeli život, čak i dok je s komentatorske pozicije svjedočio najvećim trenucima modernog nogometa. Odbijao je ideju da kao profesionalac mora imati "svoj" klub u eliti.
- Ta priča da morate imati premierligaški klub je smeće. To je stvar slučajnosti rođenja. To je jedna stvar koja me iritira kada ljudi kažu da sigurno imam neku momčad u Premier ligi. Apsolutno, kategorički nemam. Kako mogu biti navijač Manchester Uniteda kad sam se onako uzbudio zbog Agüerovog gola? Sve što radim jest reagiranje na utakmicu. Veliki je bonus nemati premierligaški klub. Vjerojatno sam jedini komentator koji ga nema. - istaknuo je.
Tyler je započeo kao "ghostwriter" za kolumnu legendarnog Jimmyja Hilla u The Timesu. Upravo ga je Hill nagovorio da prihvati posao iza scene na LWT-ovoj emisiji "The Big Match". Iako je njegova uloga bila produkcijska, na jednoj je utakmici snimio vlastiti komentar na kasetofon i predao ga šefovima. Prilika se ukazala 28. prosinca 1974., kada je redoviti komentator bio spriječen, pa je Tyler debitirao prenoseći drugoligaški okršaj Southamptona i Sheffield Wednesdaya. Ubrzo je postao stalni glas, selio se po regionalnim televizijama, a 1982. već je vodio tim ITV-a na Svjetskom prvenstvu. Ipak, frustracija statusom "broja dva" iza legendarnog Briana Moorea natjerala ga je da 1990. potpiše za British Satellite Broadcasting. Nakon spajanja sa Skyjem, Tyler je postao vodeći glas njihova sportskog kanala, a od 1992. i formiranja Premier lige, njegov je glas postao neraskidivo vezan za modernu eru engleskog nogometa. Njegov utjecaj proširio se i na globalnu scenu, prenoseći Svjetska prvenstva za australski SBS, a njegov je glas postao poznat i mlađim generacijama kao zadani komentator u popularnoj videoigri FIFA od 2005. do 2020. godine.
No, strast prema igranju nikada ga nije napustila. Još kao mladić, igrajući za amaterski Corinthian Casuals, sudbina ga je spojila s njegovim voljenim klubom na terenu.
- Igrao sam za Casualse protiv Wokinga. Ja sam bio broj devet, a moj izravni suparnik bio je Geoff Chapple - prisjetio se Tyler, misleći na čovjeka koji će kasnije postati najuspješniji menadžer u povijesti Wokinga.
Puno godina kasnije, kada je klub vodio Glenn Cockerill, ukazala se prilika za nešto još nevjerojatnije.
- Glenn je cijenio koliko mi Woking znači, pa me pitao želim li biti zamjena za prvu momčad. Rekao sam mu: 'Posljednja stvar koju bih kao navijač Wokinga želio vidjeti jest da netko poput mene ulazi u igru, makar i kao fora. Ne želim imati ništa s tim, to je očito smiješno.
Ipak, menadžer je imao drugu ideju. Rekao je: Malo nam nedostaje igrača za rezerve, kraj je sezone, jesi li za to?
Tyler je pristao. Morao je potpisati službeni formular za registraciju i tako je, u dobi od 58 godina, zaigrao u posljednjoj utakmici sezone za rezervnu momčad Wokinga protiv Harrow Borougha. Dva stopera koja su ga čuvala imala su 18 i 19 godina i, kako kaže, "gledali su me pomalo zapanjeno". Woking je pobijedio 3:0, a mjesec dana kasnije, na večeri za igrače, Tyler je doživio jedno od najvećih iznenađenja.
- Obično bih dobio kravatu, ali nakon što sam održao svoj govor, Glenn mi je uručio plaketu za osvajanje lige jer sam igrao u toj jednoj utakmici. Mislim da je bila jedna viška, ali svakako zauzima počasno mjesto na mojoj polici. Osvojiti trofej za Woking kao igrač nakon jedne utakmice... Bio je to poseban trenutak - priča Tyler.
Taj se angažman pokazao samo kao uvertira za ono što je uslijedilo. U svibnju 2018., u dobi od 72 godine, Martin Tyler se službeno pridružio stručnom stožeru Wokinga kao pomoćni trener, slijedeći menadžera Alana Dowsona s kojim je surađivao više od desetljeća u raznim niželigaškim klubovima. Njegova uloga nije bila počasna; Tyler je postao neplaćeni, ali punopravni član tima.
- Dowse je kao vatra koja zagrije hladnu sobu zimi. Svi gravitiraju prema njemu. A izlazak na trening-teren održava me mladim - dodao je.
Njegovo enciklopedijsko znanje stečeno desetljećima komentarisanja na najvišoj razini postalo je neprocjenjiv resurs. Kulminacija je stigla u siječnju 2019., kada je Woking, tada najniže rangirani klub u natjecanju, izvukao premierligaša Watford u trećem kolu FA kupa. Bio je to trenutak u kojem su se Tylerova dva paralelna života konačno sudarila. Dok je menadžer Dowson priznao da ne prati nogomet izvan niželigaškog svijeta, Tyler je bio taj koji je prenosio informacije o protivniku, timu koji je komentirao samo nekoliko tjedana ranije.
- Imamo utakmicu života za Woking i biti uključen u nju kao jedan od svojih, kao netko tko je ovdje došao s osam godina, to je nevjerojatan osjećaj. Imam dva paralelna života - jedan o kojem svi znate i jedan o kojem ne znate. Sada se ti paralelni životi sudaraju u jednom nedjeljnom poslijepodnevu i jedva čekam - rekao je Tyler.
Njegov dolazak u klub izazvao je euforiju. Jedan je navijač rekao da je to "vjerojatno najuzbudljivija stvar koja mu se ikad dogodila", dok je drugi u nevjerici priznao:
- Prvo sam se ošamario. Mislio sam: 'Ovo ne može biti stvarno'. Onda sam se ošamario ponovno. Pomislio sam: 'Čekaj malo. Zar ja ne sanjam?
Broj pratitelja kluba na Instagramu udvostručio se gotovo preko noći. Čak je i legenda snukera, Jimmy White, koji Woking smatra svojim drugim najdražim klubom, imenovanje nazvao "čudesnim".
- Kada dovedete takvu zvijezdu u klub, dobit ćete nove navijače, a ako Woking počne igrati dobro, a siguran sam da hoće, mislim da će postajati sve veći i veći - prokomentirao je.
Tylerova prisutnost nije donijela samo medijsku pažnju, već i osjećaj ponosa i vjerodostojnosti. Njegova priča postala je simbolom da u nogometu, unatoč komercijalizaciji, još uvijek postoji mjesto za istinsku, cjeloživotnu strast koja se ne može kupiti. Kroz svoju karijeru, Tyler je opisivao povijest koju su pisali drugi; u Wokingu je dobio priliku postati njezinim aktivnim sudionikom. Na bočnoj strani tribine na Kingfieldu ispisani su najveći trenuci iz klupske povijesti, poput slavne pobjede protiv West Bromwich Albiona u FA kupu 1991. godine. Iako je Woking na kraju izgubio, sama činjenica da je "glas nogometa" sjedio na njihovoj klupi, ispisala je novo, nezaboravno poglavlje u povijesti kluba i života čovjeka čiji glas znaju milijuni, a čije srce pripada samo jednom, malenom klubu iz Surreyja.
Otvori KEKS Pay
