Na ovogodišnjem Prvenstvu Europe u paratekvandou hrvatske boje vrlo uspješno zastupao je 31-godišnji Ivan Mikulić, član splitskog Galeba, u kojem mu trenersku podršku pružaju Mladen Tomić i Goran Orlov. Ivan je u finalu izgubio od Matta Busha i to je bilo prvi put da ga je ovaj Englez uspio pobijediti.
– Bush je trenutačno svjetski, europski i paraolimpijski prvak. U paratekvandou nema udaraca u glavu, pa protiv 20 kilograma težeg suparnika nisam mogao računati na tu mogućnost. Osim toga, prema novom sustavu bodovanja, gotovo svaki njegov udarac nogom donosio je bod. Budući da borci bez ruku ne mogu blokirati udarce u glavu, oni su zabranjeni jer su u prošlosti zabilježeni teški nokauti.
Bio je preko 20 kg teži
Je li (ne)korektno da se, u istoj kategoriji, bore borci među kojima je više od 20 kg razlike?
– Bush je svoju tjelesnu masu pretvorio u prednost. Dobro pokriva oklop i zadaje niske kružne udarce koji su mi nekoliko puta prošli kroz obranu. Frustrirajuće je kada rukom obranite udarac, ali ona pritom udari u oklop i senzori to registriraju kao bod.
Unatoč toj frustraciji zbog nedorađenih pravila, Ivan i Matt su se nakon finala srdačno pozdravili.
– On je dobar i iskren momak, a ja sa svim svojim suparnicima nastojim biti u dobrim odnosima. Matt je baš netko s kime bih otišao na pivo.
Ivan nastupa u kategoriji K44.
– To su borci bez podlaktice, a nama su pridružili i one koji nemaju ruke iznad lakta. Kao dječak sam se znao i potući, nikad nisam dopuštao da me netko ponižava. Bilo je i ruganja, ali iz današnje perspektive to nikome ne mogu uzeti za zlo jer djeca često ne razmišljaju racionalno.
Je li ga taj hendikep dodatno poticao da se bavi i dokazuje sportom?
– Uvijek sam htio dokazati da mogu što i drugi pa sam tako zajedno s vršnjacima učio voziti bicikl, rolati, plivat... Učio sam normalno funkcionirati.
Koristi li u treningu protezu?
- Isključivo kada radim snagu u teretani, radi balansa lijeve i desne strane leđa. No, dižem ja i uteg s jednom rukom, radi eksplozivnosti.
Kako uspijeva ostvariti balans u kretanju s obzirom na to da mu nedostaje podlaktica?
– Ravnoteža je, recimo, najveći problem. Svako to na neki svoj način pokušava balansirati.
Na KIF-u u Splitu Ivan je završio stručni studij za trenera tekvondoa.
– Trenutačno sam pod ugovorom s policijom, u programu sam kao još neki vrhunski sportaši poput karataške braće Kvesić, džudašice Barbare Matić, boksača Pratljačića i kikboksača Veočića.
Najveći Mikulićev uspjeh je srebro koje je izborio na Paraolimpijskim igrama u Tokiju. Tada je u finalu izgubio od Iranca Asghara Aziziaghdama (10:12). Inače u toj istoj dvorani, Makuhari Messe, svoje olimpijsko zlato odnosno broncu osvojili su i Matea Jelić i Toni Kanaet.
– Na tim Paraolimpijskim igrama paratekvando je bio prvi put uvršten u program sportova pa je to bila prva, povijesna, paraolimpijska medalja za hrvatski paratekvando. Osvojio sam puno medalja i o tome sam sanjao. Paraolimpijsko odličje ne može se ni s čim mjeriti, znači mi više od svih mojih zlatnih medalja s europskih i svjetskih prvenstava.
Ivan je, uz osam finala, pet puta bio prvak Europe i ovo mu je deveta europska medalja. A sa svjetskih prvenstava donio je pet odličja – jedno zlato, tri srebra i broncu. Ono za čim žali je paraolimpijska medalja iz Pariza 2024. gdje je, posve neočekivano, izgubio u četvrtfinalu od Rusa Ramazanova (6:21) da bi potom izgubio i repasažnu borbu, i to opet uvjerljivo, ovoga puta od Kazahstanca Omiralija (8:24).
– Pripremio sam se kao nikad, bio sam u vrhunskoj kondiciji, no izgubio sam već prvu borbu, i to od Rusa koji mi inače, po stilu borbe, ne odgovara. Toga dana bioritam mi se okrenuo potpuno naopako, a u tekvondou vam je kao u tenisu. Ako taj dan nisi pravi, ispadaš jer nemaš još pet hitaca kao u atletici, nemaš novu borbu sutradan.
Tragom Bruce Leeja
Ivan se tekvondoom bavi više od 20 godina, a u dvoranu je kročio motiviran scenama iz filmova s borilačkom tematikom.
– Zavolio sam borilačke sportove još kao klinac gledajući filmove s Bruceom Leejem, Jeanom Claudeom Van Dammeom i drugim akcijskim herojima. Prvi trening sam odradio sa šest, sedam godina i od tada nisam stao. Sve one udarce koje sam gledao u filmovima napokon sam mogao i sam isprobati i izvesti.
Kad sve sabere, kazat će, paratekvando mu je donio mnogo dobrobiti za mentalno blagostanje.
– Paratekvando mi je omogućio da nešto postignem, da se zbog toga osjećam bolje, da više vjerujem u sebe.
Kuriozitet je to što Ivan dolazi iz obitelji sa sedmero djece, ima četiri sestre i dva brata. Roditelji su mu, unatoč svemu, bili najveća podrška.
– Kada odrastate, a vaši se prijatelji zabavljaju, ne da vam se ići na svaki trening. No roditelji su me gurali i stalno mi pružali podršku. Bez njih ne bih bio tu gdje jesam.
Otvori KEKS Pay
