Kevin Keegan, jedan od najvećih engleskih nogometaša i dvostruki osvajač Zlatne lopte, preminuo je u 75. godini, nakon borbe s rakom. U posljednjim trenucima uz njega su bili supruga i kćeri, objavila je njegova obitelj.Obitelj želi zahvaliti Kevinovu izvanrednom liječničkom timu na svoj podršci koju su mu pružili. Ovo je iznimno teško razdoblje za obitelj te mole za mir i privatnost. Tijekom nastupa u svibnju u kazalištu Tyne Theatre, u sklopu događaja An Evening with Kevin Keegan, čiji je domaćin bio Jimmy Graves, Keegan je o svojoj teškoj borbi s bolešću govorio uz prepoznatljiv smisao za humor. Tada je također obećao da će se "kako treba oprostiti" od svog voljenog Newcastlea na stadionu St James' Park.
Joseph Kevin Keegan rođen je u Armthorpeu, radničkom predgrađu Doncastera. Njegov otac Joe, strastveni navijač Newcastle Uniteda, radio je u rudniku, a priče o nogometnim velikanima poput Hughieja Gallachera i Jackieja Milburna bile su zvučna kulisa Keeganovog djetinjstva. Upravo je otac, nakon dobitka na konjskim utrkama, kupio Kevinu prve, rabljene kopačke. Njegov ujak Frank poklonio mu je prvu nogometnu loptu, a dječja kolica mlađeg brata Michaela često su služila kao vratnice na zelenim površinama Hyde Parka. Iako je odrastao navijajući za lokalni Doncaster Rovers, san o profesionalnoj karijeri činio se dalekim. Sam Keegan kasnije je priznao kako je u to vrijeme u Doncasteru bilo barem tridesetak dječaka boljih od njega, a probe u Coventry Cityju i Doncasteru završile su neuspješno. Nakon završene škole s ocjenama iz povijesti i umjetnosti, sa samo 15 godina počeo je raditi kao uredski službenik, no njegova strast prema nogometu nije jenjavala. Igrao je za lokalne amaterske klubove sve do sudbonosne utakmice 1966. godine, kada ga je primijetio Bob Nellis, stariji igrač protivničke momčadi, i impresioniran njegovom vještinom, osigurao mu probu u četvrtoligašu Scunthorpe Unitedu.
Scunthorpe United bio je skroman klub, toliko skroman da nisu imali novca za mreže na golovima pa su trenirali na ragbijaškom terenu, a vježbe pet na pet odrađivali su na betonskom parkiralištu. No, upravo je u takvim uvjetima iskovan Keeganov borbeni duh. Trening je shvaćao s fanatičnom ozbiljnošću, a trener Jack Brownsword prepoznao je njegovu ključnu osobinu - bio je "stopostotni" radnik i savjetovao mu da to nikada ne izgubi. Ta neutaživa želja da bude prvi u svemu kasnije će iritirati iskusnije suigrače u Liverpoolu, no bila je temelj njegove karijere. U Scunthorpeu je debitirao sa 17 godina i ubrzo postao nezamjenjiv član prve postave, igrajući kao kreativni desni vezni. U 124 nastupa postigao je 18 golova, a njegove su ga izvedbe dovele na radar većih klubova. Godine 1971. stigao je poziv koji se ne odbija. Geoff Twentyman, glavni skaut Liverpoola, preporučio ga je legendarnom menadžeru Billu Shanklyju. Keegan je na pregovore stigao s očevim savjetom da se ne prodaje jeftino i uspio ispregovarati tjednu plaću od 50 funti, umjesto početno ponuđenih 45, na zaprepaštenje svog menadžera iz Scunthorpea. Liverpool ga je platio 33.000 funti, a 20-godišnji Keegan stigao je na Anfield kao vezni igrač.
Međutim, Bill Shankly imao je drugačije planove. Uočivši Keeganov napadački instinkt i nedostatak defenzivne discipline, odlučio ga je prebaciti u sam vrh napada, kao partnera visokom Johnu Toshacku. Ta se odluka pokazala genijalnom. Njih dvojica razvili su gotovo telepatsko razumijevanje na terenu, iako se izvan njega nisu družili. Keegan je debitirao za Liverpool 14. kolovoza 1971. protiv Nottingham Foresta i postigao gol nakon samo 12 minuta. Bio je to početak zlatnog doba. U sezoni 1972./73. osvojio je svoje prve velike trofeje: naslov prvaka Engleske i Kup UEFA, gdje je u finalu protiv Borussije Mönchengladbach postigao dva pogotka. Njegov utjecaj bio je toliki da mu je Shankly posvetio cijelo poglavlje u svojoj autobiografiji. Godinu kasnije, Liverpool je osvojio FA kup, a u finalu su s 3:0 deklasirali Newcastle United. Keegan je postigao dva gola, a ta utakmica, pred 100 000 raspjevanih navijača, ostala mu je urezana u sjećanje kao psihodelično iskustvo. Vrhunac je dostigao u svojoj posljednjoj sezoni, 1976./77., kada je Liverpool osvojio prvenstvo i svoj prvi Europski kup. U finalu u Rimu, ponovno protiv Borussije Mönchengladbach, izborio je jedanaesterac koji je potvrdio pobjedu od 3:1. Nakon 323 nastupa i točno sto golova, napustio je Anfield kao kralj, prodan u Hamburger za tada rekordnih 500.000 funti.
Dolazak u Njemačku 1977. godine bio je kulturološki šok. Keegan je postao najplaćeniji igrač Bundeslige, ali i svojevrsni autsajder. Suigrači ga isprva nisu prihvatili, zamjerajući mu što je njegov dolazak neizravno istisnuo iz kluba popularnog Horsta Blankenburga. Osjećao se izolirano, a jezična barijera samo je pogoršavala stvari, što ilustrira anegdota kada je u trgovini umjesto osigurača kupio božićne lampice. Njegova nova "pudlica" frizura postala je trend, ali u svlačionici je teško pronalazio svoje mjesto. Prijelomni trenutak dogodio se tijekom zimske pauze kada je, isfrustriran, udario protivničkog igrača u prijateljskoj utakmici i zaradio crveni karton. Taj incident bio je njegovo dno, ali i prekretnica. Odlučio je savladati njemački jezik kako bi se integrirao, a momčad je konačno počela prepoznavati njegovu predanost. Iako je HSV završio tek deseti u ligi, Keegan je osvojio svoju prvu Zlatnu loptu 1978. godine. Dolaskom strogog hrvatskog trenera Branka Zebeca, čiji su treninzi bili brutalni, momčad se transformirala. Sljedeće sezone, 1978./79., HSV je osvojio svoj prvi naslov prvaka nakon 19 godina, a Keegan je ponovno proglašen najboljim igračem Europe, osvojivši drugu uzastopnu Zlatnu loptu. Navijači su mu nadjenuli nadimak "Mighty Mouse" (Moćni Miš).
Unatoč golemom uspjehu, Keegan je 1980. odlučio napustiti Hamburg, smatrajući Zebecov režim treninga neodrživim. Potpisao je za relativno mali klub, Southampton, što je iznenadilo nogometni svijet. Tamo je proveo dvije fantastične sezone. U sezoni 1981./82., Southampton je u jednom trenutku bio na vrhu ljestvice, a Keegan je postigao 26 prvenstvenih golova, osvojio Zlatnu kopačku i bio proglašen igračem godine u Engleskoj. Ipak, sukob s menadžerom Lawriejem McMenemyjem oko nedostatka ulaganja u obranu doveo je do novog transfera. Godine 1982. ispunio je san svog oca i potpisao za drugoligaša Newcastle United. Njegov dolazak na sjever Engleske izazvao je euforiju neviđenih razmjera. Za Keegana je to bio povratak kući. Na debiju protiv Queens Park Rangersa postigao je gol i instinktivno skočio u zagrljaj navijača na tribini. U dvije sezone postao je božanstvo, postigavši 48 golova u 78 utakmica i uvevši klub u prvu ligu. No, 14. veljače 1984., na svoj 33. rođendan, objavio je kraj karijere. Prijelomni trenutak dogodio se u utakmici protiv Liverpoola, kada je shvatio da ga je u punom trku sustigao branič Mark Lawrenson. Izgubio je svoju najveću prednost - brzinu. Nije se želio povući u vezni red, već je odlučio otići na vrhuncu. Svoju igračku karijeru opisao je riječima: Bio sam mješanac koji je uspio na izložbi rasnih pasa, i to mi je bilo sasvim u redu.
Nakon gotovo osam godina izbivanja iz nogometa, Keegan se u veljači 1992. vratio kao menadžer Newcastlea, kluba koji je bio na rubu ispadanja u treću ligu. Zatekao je klub u rasulu, s oronulim trening-centrom koji je osobno financirao očistiti. Njegov dolazak pokrenuo je revoluciju. S momčadi koju su mediji prozvali "zabavljači", igrao je uzbudljiv, napadački nogomet. U prvoj punoj sezoni osvojio je drugu ligu s jedanaest uzastopnih pobjeda na startu. U Premier ligi, Newcastle je postao senzacija. U sezoni 1995./96. imali su 12 bodova prednosti ispred Manchester Uniteda, no na kraju su posustali i izgubili titulu u jednom od najdramatičnijih prvenstava ikad. Tijekom te sezone nastala je i njegova legendarna izjava usmjerena prema Alexu Fergusonu: Volio bih to, volio bih kad bismo ih pobijedili!.
Nakon što je srušio svjetski rekord dovevši Alana Shearera, Keegan je u siječnju 1997. iznenada podnio ostavku, rekavši da je odveo klub koliko je mogao. Kasnije je uspješno vodio Fulham i Manchester City do promocija, a kratko je bio i izbornik Engleske.
Njegov drugi, emotivni povratak u Newcastle 2008. godine završio je gorkim razočaranjem i sukobom s vlasnikom Mikeom Ashleyjem. Ostavku je podnio nakon samo osam mjeseci, tvrdeći da mu se uprava miješala u posao. U svojoj autobiografiji My Life in Football detaljno je opisao te događaje. "Menadžer mora imati pravo upravljati, a klubovi ne bi smjeli nametati igrače koje menadžer ne želi", poručio je.
Kasnije je na sudu dobio odštetu od dva milijuna funti nakon što je dokazano da je klub obmanjivao javnost i da mu je tadašnji sportski direktor Dennis Wise naredio da potpiše igrača kojeg je vidio samo na YouTubeu. Taj slučaj potvrdio je njegov status čovjeka od principa. Na izborničkoj klupi Engleske bio je od 1999. do 2000. godine. Reprezentaciju je vodio kroz kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2002., no nakon poraza od Njemačke na posljednjoj utakmici starog Wembleyja podnio je ostavku. Izvan terena, Keegan je od 1974. bio u braku sa suprugom Jean, s kojom ima dvije kćeri, a obitelj je uvijek držao podalje od očiju javnosti.
Otvori KEKS Pay
