Na današnji dan dogodila su se burna zbivanja u Maksimiru 13. svibnja 1990. godine, kada zbog navijačkih nereda nije bila odigrana prvenstvena utakmica Dinamo – Crvena zvezda. Kujtimu Shali ne treba puno da mu na spomen Dinama iz onoga vremena ponovno prorade emocije.
– Taj 13. svibnja 1990., dan kada smo rekli zbogom Jugoslaviji, nikada neću zaboraviti – počeo je svoju priču Shala pa nastavio:
– Na toj neodigranoj utakmici s Crvenom zvezdom nisam imao pravo nastupa jer sam bio suspendiran, te sam, dok je trajalo zagrijavanje momčadi, bio na zapadnoj tribini s pokojnim radijskim komentatorom Ivom Tomićem. Trebao sam mu biti sukomentator te utakmice, međutim, kada sam vidio kako su se tribine uskomešale, kako Boysi probijaju ogradu ispred sjeverne tribine, odmah sam kazao Tomiću: "Gospon Ivo, ova utakmica neće biti odigrana!"
Shalin 13. svibnja 1990. nije bio dramatičan samo na stadionu. Toga je dana doslovno strahovao za život nekoliko sati prije dolaska u Maksimir.
– Toga jutra izveo sam u šetnju tada jednoipolgodišnjega sina Andisa u park Maksimir, a pokraj nas je prošla skupina od pedesetak navijača Crvene zvezde, Delija, naoružani palicama kretali su se prema stadionu. Bili su jako opasni i spremni na sve, a sam Bog me tada sačuvao, jer da su me tada bili prepoznali, ne znam kako bi to završilo – kaže Shala.
A kako je bilo na stadionu?
– Prije utakmice susreo sam Džajića i Arkana, vidio sam da on ima pištolj, uvijek je bio naoružan. A neredi? Čujte, možda je moja najveća sreća toga dana bila što sam bio suspendiran i nisam bio dolje na terenu, jer da jesam, možda bih toga dana bio pokojni! Ja sigurno ne bih mogao mirno gledati kako milicajci tuku naše igrače, Škrinjara i Zvonu, sigurno bi ih išao braniti! Poslije, kada su se igrači povukli u svlačionice, spustio sam se dolje ispod južne tribine. Tamo ispred svlačionica vidio sam kako leži jedan Delija, sav isprebijan, i psuje nam "majku ustašku", sipa najgnjusnije uvrede na naš račun. A ja ga dok sam prolazio pokraj njega, nisam mogao to otrpjeti, i udario sam ga nogom u glavu! Nakon toga srpski su mediji pisali kako "Kujtim Shala tuče srpsku decu". Na izlasku sa stadiona moj BMW zaustavili su Bad Blue Boysi, počeli su mi se penjati na auto, skoro su ga prevrnuli od oduševljenja. Za njih sam bio kralj! – dodaje Shala.
Neredi u Maksimiru iz 13. svibnja 1990. – sukob BBB-a s Delijama i jugoslavenskom milicijom – spadaju među najvažnije događaje u novijoj Dinamovoj povijesti. Bobanovo udaranje milicajca Refika Ahmetovića, kao simbol otpora tadašnjem režimu, slavnom je nogometašu priskrbilo kultni status među Dinamovim navijačima. Boban je zbog toga čina bio suspendiran i propustio je odlazak na Svjetsko prvenstvo u Italiju, dok je Dinamo sezonu završio kao doprvak, iza Crvene zvezde.
Dinamo je u zapisniku neodigrane utakmice s Crvenom zvezdom imao ove igrače:
1 – Miralem Ibrahimović, 2 – Željko Cupan, 3 – Muhamed Preljević, 4 – Andrej Panadić, 5 – Zvonko Lipovac, 6 – Draženko Prskalo, 7 – Vjekoslav Škrinjar, 8 – Mladen Mladenović, 9 – Davor Šuker, 10 – Zvonimir Boban, 11 – Alen Peternac, 12 – Zdenko Miletić, 13 – Damir Lesjak, 14 – Dražen Boban, 15 – Dževad Turković, 16 – Igor Cvitanović (kojemu je pogreškom delegata bilo navedeno ime Ibrahim).
Trener je bio Josip Kuže, pomoćni Rudolf Belin, predstavnik kluba Josip Brezni, liječnik Tugomir Krmpotić, a fizioterapeut Josip Čačković.
Još od kraja domovinskog rata "oni koji ne mrze" pokušavaju organizirati nekakvu regionalnu nogometnu ligu , kao košarkašku ili vaterpolo. To nije ništa drugo nego pokušaj vraćanja na staro a vidjeli smo toliko puta kako sve to završava , -- u krvi. Zato komunizam regija i srbija što dalje od Hrvatske.