Svijet je, kažu, globalno selo. Danas za cijenu jedne kave u zagrebačkom kafiću možete primjerice, odletjeti do Frankfurta, Pariza, Londona ili Malte. Ono što su generacije naših predaka sanjale, mi ostvarujemo bez previše nerviranja. Za pola sata si u Dubrovniku, za 45 minuta u Bratislavi, za sat vremena negdje drugdje. S tim i takvim mogućnostima, jasno je, osim mobilnosti, pojačava se i prisutnost pojedinca na onim krajevima svijeta u koje pripadnici nešto starijih generacija nisu mogli biti. Nije važno zašto - nisu imali novca, nije im se dalo, imali su pametnijeg posla kod kuće... Sasvim nevažno. Ljudi su putovali iz drugačijih navika no što putuju današnji naraštaji.
Osim putovanja, promijenio se i koncept rada. Nekad se išlo u tvornice, za mašine, pokretne trake i - narodski rečeno - sredstva za proizvodnju, a danas se, mnogima starijim to i dalje nije jasno kako - radi od doma. Mediji, reklo bi se, prednjače upravo u takvom stilu, a napose portali, pa i ovaj kojeg čitate. Autor ovoga teksta, sasvim slučajno, može biti bilo gdje na svijetu i pisati ovaj tekst. Ne mora doći u redakciju, ne mora čak niti vidjeti ikoga od svojih urednika. Može ih putem širokodostupnih kanala komunikacije upitati smije li napisati i objaviti ovaj članak. I u svega par dodatnih klikova dogodi se magija. Nevjerojatno, zar ne?
Možda bi, samo možda, netko poštovanom predsjedniku Hajduka, gospodinu Ivanu Biliću, mogao objasniti da danas u medijima, raznim medijima, rade ljudi raznih profila. Večernji list je, u svoj svojoj slavi i vjekovnoj tradiciji, do danas također promijenio neke postavke. Jasno je, kao stup zagrebačke medijske scene, naš je medij nekoć "hranio" pretežito zagrebačke ljude i obitelji. Oni su uz široku mrežu dopisnika po cijelom svijetu, činili bazu i okosnicu medija koji se do dan-danas održao kao vodeći u Hrvatskoj i šire. Večernjak. Kažeš tu jednu riječ od Pirana do Budve, od Umaga do Dimitrovgrada, svi znaju što je.
Ta mala promjena dogodila se upravo pojavom širokopojasnog Interneta. Sada tako, primjerice, jedan riječki novinar, može za Večernji list raditi kao da je "fetivi Zagrepčanec". Čini li ga to zagrebačkim novinarom? Čini li ga to, još usto i navijačem Dinama? Je li uopće za širu javnost bitno išta iz njegovog osobnog profila? Po predsjedniku Hajduka, barem ako je suditi po njegovom namontiranom video-obraćanju u utorak popodne, jako je bitno.
Kao što je jučer napisao cijenjeni kolega Hrvoje Delač, Večernji list nikada nije pisao ni po čijem diktatu. Budite uvjereni, prvo bi se moja malenkost, bunovna i lajava kakva jest čitav život, pobunila na to. Nikada nismo drukali ni za Dinamo ni za Hajduk, niti će se to iz bilo kojeg našeg teksta moći prepoznati. Novinari? Pa i to su ljudi, zar ne? Svi mi privatno imamo svoje živote, klubove za koje navijamo, nogometaše i sportaše koje volimo gledati i njima se diviti. Siguran sam, gospodine Biliću, da se oko toga možemo složiti.
Kao novinar ove kuće, i ja se s vaše strane osjećam napadnuto. Spominjanjem Večernjeg lista taknuli ste u žilu profesije koju jednostavno, moramo obraniti. Dok se novinarstvo u novome vijeku trudi biti profesionalno, objektivno i što je neovisnije moguće, dok nailazi na brojne prepreke, jednu od kojih ste upravo Vi u Vašem izlaganju postavili, nećemo se dati. Pisat ćemo i hrvatskoj javnosti davati ono što je bit medijskog posla. Izvijestiti, ali i ukazati na nešto što jasno vidimo, dati u to naš originalni uvid s jasnim, profesionalnim autorskim pečatom Večernjeg lista.
A predsjedniku Hajduka jedan je sitan detalj sigurno promaknuo. Večernji list je puno veći od onoga što on o nama misli. Daleko veći od klubaškh natjeravanja Dinama i Hajduka, daleko iznad njegovih ili tkoznačijih teorija urota o "navlačenju" za ove ili one. Ne zamjeram mu, očito je da zaobilazi Večernjak iz dana u dan. Da ga koji put, barem ovlaš pročita, znao bi o čemu pišem...
Ajme, od Vardara pa do Triglava! Znali smo i bez ovog članka.