Nakon što su hrvatski vaterpolisti pobjedom nad Mađarskom (13:7) osvojili pripremni turnir u Rotterdamu, čuli smo se s kapetanom reprezentacije Markom Bijačem. A on je ovako prokomentirao nastup u Nizozemskoj.
– Još uvijek radimo naporno, i u Rotterdamu smo nekoliko puta radili u teretani, i oscilacije su očekivane. Na turniru smo pokazali dva lica, mekano i neodlučno protiv Nizozemske i pravo lice protiv Mađarske. Nizozemska nam je pokazala da ako nismo pravi, možemo biti kažnjeni i od reprezentacije koja nije u svjetskom vrhu.
Barakude će nastaviti pripreme za Prvenstvo Europe s dvije prosinačke pobjede nad Mađarskom. Koliko pozornosti kapetan pridaje ishodima prijateljskih utakmica?
– Ishodi su nebitni, kako nama tako i Mađarima. Ono što je važno jest da smo dobro reagirali nakon slabije predstave, nakon lošijeg dana, kakav nam se može dogoditi i na velikom natjecanju. Doduše, i pobjede u pripremnim utakmicama uvijek bolje djeluju na raspoloženje nego porazi.
Nakon što ste morali propustiti finale domaćeg kupa, vaša leđa su sada očito u dobrom stanju? Nešto slično dogodilo se i prije Olimpijskih igara u Parizu pa je na kraju hrvatska s vašim obranama došla do olimpijskog srebra.
– Ukočilo me ovaj put prije finala hrvatskog kupa, no to je riješeno uz pomoć našeg medicinskog tima. Zna se to dogoditi kada pojačam treninge, no sada sam pripazio i nema nikakvih bolova.
Kako kao vratar doživljavate ovaj brži vaterpolo, koji podrazumijeva i više udaraca na vrata?
– Koliko god udaraca bilo upućeno, mi vratari moramo ostati mirni. Stabilnost u igri jako je važna. U vaterpolu se rezultat brzo okrene. Eto, nama su Mađari poveli s 2:0 i 5:3, a na kraju smo mi slavili uvjerljivu pobjedu. Tako smo i sebi i drugima dali do znanja da ćemo biti spremni za izazove Prvenstva Europe.
Što kažete na ždrijeb koji vam omogućava da se s domaćinom Srbijom te s finalistima posljednjeg Svjetskog prvenstva Španjolskom i Mađarskom ne možete sresti prije polufinala? Dakako, ako do tamo dospijete.
– Nakon Slovenije u skupini imamo Gruziju, koja je reprezentacija razine Nizozemske, ako ne i bolja. Potom slijedi utakmica s Grčkom, koja je osvojila broncu na posljednjem SP-u, a neki je dan sa sedam-osam pogodaka pobijedila Srbiju. U drugom krugu skupina nas pak čeka Italija, koja je puna energije jer je znatno podmladila reprezentaciju i koja je ovih dana pobijedila Crnu Goru.
Na prvenstvima Europe u Beogradu Hrvatskoj nije išlo najbolje: 2006. bili smo sedmi, baš kao i deset godina poslije.
– Imao sam priliku 2016. igrati protiv Srbije, isto u Areni, i sjećam se da smo u četvrtfinalu ispali od Mađarske.
Ispadanje od istog protivnika u istoj fazi natjecanja dogodilo se i ove godine na Svjetskom prvenstvu u Singapuru. Odgovara li vam ovaj novi sustav natjecanja kojim se, nakon dva kruga utakmica po skupinama, zaobilazi četvrtfinalna utakmica?
– Rekao bih da je ovo pravedniji sustav. Svaka utakmica u skupinama je važna, ali vam se ne može dogoditi isto što i nama u Singapuru, da izgubimo samo jednu utakmicu, nažalost tu četvrtfinalnu, i da budemo peti.
Je li veći stres igrati četvrtfinale ili polufinale, za koji znate, ako i ne završi dobro, da postoji još jedna prilika za medalju?
– Četvrtfinale je utakmica s najvećim ulogom jer vas u slučaju poraza odvaja od zone medalja, no sve eliminacijske utakmice su posebne. Ali nama je i te četvrtfinalne utakmice užitak igrati. Ne bih rekao da su one velik stres, ali doista imaju dodatnu težinu.
Kako tumačite to da Hrvatska na svjetskim prvenstvima ima više osvojenih medalja (8) nego na prvenstvima Europe?
– Mislim da je to slučajnost jer ne znam je li se ikada dogodilo da je neka zemlja izvan Europe osvojila medalju na Svjetskom prvenstvu. Većinom se borba za odličje vodi među europskim reprezentacijama.
Nakon što su se u prvih 15 godina nacionalne vrste izbornici češće mijenjali (bilo ih je pet), u posljednjih 20 godina samo su dvojica za kormilom: Ratko Rudić, a sada Ivica Tucak. Koliko je i ta trenerska stabilnost važna za uspješnost barakuda?
– Sigurno da je važna. Najveći pokazatelj izborničke uspješnosti su trofeji, a mi ih, Bogu hvala, s Ivicom Tuckom imamo napretek. Ja sam u reprezentaciji doslovno od njegova početka i kako smo svi dugo zajedno, kada idem na pripreme reprezentacije, kao da idem doma. Nemam što drugo, nego poželjeti Tucku da ostane što dulje s nama i da nastavi s osvajanjem odličja.
Nakon dugo vremena ovo je prvi put da u reprezentaciji imamo samo jednoga "gastarbajtera", Rina Burića, koji igra za Pro Recco, i da svi ostali reprezentativci igraju u hrvatskim klubovima.
– To vam govori i o kvaliteti naše lige i klubova.
Otvori KEKS Pay
