Niti Marko Perković Thompson može srušiti vlast zagrebačkog gradonačelnika, niti Tomislav Tomašević kao glazbeni cenzor može nauditi karijeri osobe godine na izmaku. Štoviše, iako je to zadnje što bi učinili, njih dvojica zapravo se uzajamno potpomažu. "Zabrana" trećeg zagrebačkog koncerta dodatni je stimulans Thompsonovoj turneji, u inat "ekstremnim ljevičarima i ostacima jugokomunista", a Thompsonov poziv na rušenje vlasti u Zagrebu za Možemo ima ljekoviti učinak.
To ih može samo ojačati i odagnati sva ona ljevičarska propitivanja "mogu li oni to", a nebitan je i pad povjerenja izazvan koruptivnim aferama, načet i radikalnim idejama te sumnjivim i/ili pretjerano ideološki motiviranim raspodjelama javnih sredstava. Neizravna, nepisana i nikad izgovorena "zabrana" treće izvedbe Bojne Čavoglave u Zagrebu na ljevici se doživljava kao čin političke hrabrosti, premda Tomašević nije baš ništa učinio nakon odluke gradske Skupštine, osim što je zauzeo "domobranski stav". Ali, nakon doživljaja "ustaškog derneka" svjetskih razmjera na Hipodromu, pa "skrnavljenja" i Arene, to što je Thompsonu onemogućeno da održi i treći koncert u Zagrebu, na ljevici je doživljeno kao čin duhovnog pročišćenja, nešto kao ZAVNOH u Ustavu RH, plamičak koji po potrebi može postati krijes. A ima li trenutačno veće potrebe na ljevici, zaprijeti li netko rušenjem Tomaševića, i demokratski put, preko izvanrednih izbora, k tome zbog ZDS-a, bio bi percipiran kao čin političkog nasilja kojem se mora oduprijeti, izlaskom na referendum ili još više, u slučaju potrebe, izlaskom na birališta.
Kao i uvijek dosada - kad vladajući pokušaju “preodgojiti narod”, u pravilu narod ostane nepreodgojen, a vladajući posramljeni i poraženi. Tako će biti i ovaj puta. Senf je zaigrao igru koju jednostavno ne može dobiti. Sada će ubrzano postati toga svjestan.