Zagrebačkim osvajačima medalja na Prvenstvu Europe u karateu u ponedjeljak je priređen doček. A kako ga je organizirao Zagrebački karate savez a ne naš najtrofejniji klub Hercegovina Zagreb, a u to vrijeme je kišilo, sve je upriličeno na platou Doma sportova gdje su braću Kvesić, Ivana Martinca te parakarataše Danijelu Martinović i Stipu Barića dočekali mahom mlađahni članovi Hercegovine s roditeljima.
Bilo je simpatično, klinci i klinke rasplesali su se uz "Rim Tim Tagi Dim", no nama se čini da spomenuti sportaši zaslužuju i više od priređenog što će pokušati nadograditi Vjekoslav Šafranić, karataška legenda na čelu Sportskog saveza grada Zagreba.
Uostalom, nije slučajno premijer Andrej Plenković danas primio karatašku delegaciju koju je predvodio predsjednik Hrvatskog karate saveza, i glavni tajnik Europskog karate saveza, Davor Cipek. A on je iznimno ponosan s dosad najboljim rezultatom hrvatske reprezentacije na Prvenstvima Europe koja nikad, na jednom kontinentalnom natjecanju, nije osvojila čak tri pojedinačna zlata.
A da priča bude posebnija, čak tri medalje osvojili su članovi Hercegovine Zagreb, kluba koji je predvođen trenerom Danijelom Vučićem, ali i nizom drugih marljivih pregalaca, postao oslonac trofejnih pohoda hrvatskog karatea. Jer, posljednjih godina, nitko kao Hercegovci (a ovi trofejni borci su i rođeni u Hercegovini) ne puni trofejne tribine.
Uz pojedince poput Anđela Kvesića i Enesa Garibovića, posljednjih godina oslonac hrvatskom karateu bile su borbene ekipe čije su medalje ovaj put izostale. No, zato su bljesnuli pojedinci pa tako i oni (Ivan Martinac i Ema Sgardelli) koji imaju svoju vrijednost ali od njih zlato nije bilo za očekivati.
Više se ono očekivalo od Ivana Kvesića, bivšeg svjetskog prvaka, koji se nakon niza pehova vratio na najveću scenu. Ivan je najavljivao juriš na zlato ali se spotaknuo u polufinalu, protiv kasnijeg prvaka Grka Mastrogiannisa. A ostao je bez finala doslovce u posljednjim stotinkama borbe.
- Nakon što sam sekundu i devet desetinki preokrenuo borbu u svoju korist imao sam preveliku emocionalnu reakciju ni nisam ni razmišljao kako tu borbu racionalno privesti kraju. Pouka svega je da ću se od sada i kada završi borba još pet sekundi kretati kao da borba traje.
Je li toj prenaglašenoj reakciji, koja je odnijela koncentraciju potrebnu za završnicu, pripomogla i domaća publika.
- Nije, nego sam ja prije te akcije imao nekoliko akcije koje su bile blizu boda i sve je u tom času izgledalo kao finale. No, Grk je jako dobar borac od kojeg sam, evo, izgubio prvi put. A valjda je tako trebalo biti i ja sam zadovoljan i sa broncom jer sam, mogu neskromno reći, prikazao jedan od najboljih karatea na ovom Prvenstvu.
A ponajveću senzaciju Prvenstva Europe priredio je pak Ivan Martinac, neočekivani pobjednik kategorije do 75 kilograma. I za njega je njegovo zlato bilo iznenađenje tim više što je u posljednje vrijeme razmišljao da li da se ostavi karatea. No, donio je dobru odluku jer pozlatio je kvalitetu koju je pokazivao u momčadskim borbama pa s hrvatskim "kumite teamom" ima četiri medalje.
- Dugo mi se vrtjela ta ideja o natjecateljskoj mirovini. Još prošle godine sam razmišljao o tome, nakon što na Prvenstvu Europe nisam zeo medalju, no nešto mi je reklo da ostanem još godinu dana. Da pred domaćom publikom probam napraviti neko čudo. I hvala Bogu, sve se posložilo, pred mojim ljudima. Na najbolji mogući način svi ti pehovi, sve te muke, došle su na naplatu. Ostvario sam svoje snove. A trebalo je biti strpljiv jer sam 2012. bio kadetski prvak Europe i trebalo je 12 godina da se domognem i seniorske europske medalje i to zlatne.
I što sad, nakon čuda koje se dogodilo? Da li je Ivanu Martincu za otići kada je na vrhu ili nastaviti kad ga je tako dobro krenulo?
- Ne znam odgovor na to pitanje. Trebat će još malo vremena da mi se ovo slegne. S jedne strane gledano, bila bi šteta odustati a s druge strane je možda i najljepše povući se na vrhuncu. Uzet ću obje stvari u obzir.
Ova dvojba zacijelo ne bi bila tako jaka da se hrvatska borbena momčad uspjela plasirati na Svjetsko prvenstvo koje se održava na jesen, jer Ivan je uvijek bio njen pouzdani član. A kako se to pak dogodilo da izgubimo u prvom kolu od Crne Gore, pokušao nam je objasniti dvostruki europski pojedinačni prvak Anđelo Kvesić:
- To je spoj svega. Ja uvijek kažem da je domaći teren dvosjekli mač. S jedne strane su velika želja i motiv koji vas mogu odvesti u krivom smjeru. U našem žargonu se kaže da vam se može dogoditi da pregorite u želji. Osim toga, moj brat, Martinac i ja smo imali i puno pojedinačnih mečeva i vjerojatno smo se tu iscrpili. Da je još ta medalja bila, a očekivali smo i mušku i žensku ekipnu, to bi bilo predobro.
No, jako je dobro ovo što Ivan već godinama radi a postao je veliki "kolekcionar" plemenitih metala (Anđelu je ovo bila 14. medalja s velikih natjecanja). Kako uspijeva stalno osvajati a njegova niska uspjeha je sada već impresivna?
- Dobro mi ide. Nije lako biti godinama na vrhu na to je dokaz kvalitete ali i toga da imam još uvijek dovoljno motiva i vatre u sebi.
Neki kažu da je, kad si jednom na vrhu, lakše ostati pri vrhu nego se penjati na njega.
- Meni je draže biti na vrhu i braniti vrh. Imam dosta rezultata i znam koliko vrijedim a dok nisam imao nikakve rezultate, dok sam tek ulazio u seniorsku elitu, tada mi je bilo teže. Nisam imao ime kod sudaca, nisam imao toliko samopouzdanja.
S obzirom na to da će Anđelo uskoro napuniti 29 godina, zanimalo nas je što karataš sa 13 osvojenih medalja na najvećim natjecanjima planira dalje. Koliko još može u ovakvom tempu?
- Nisam razmišljao o tome. Nemam neki plan. Dok budem zadovoljan i zdrav, bit ću u tome. Doduše, sada sam pogoršao ozljedu ramena koju vučem već nekoliko godina.
Hoće li i on morati na operativni zahvat na ramenu kao i njegov mlađi brat Ivan?
- Ne znam, izbjegavam to već par godina, no kad tad ću morati - zaključio je dvostruki prvak Europe Anđelo Kvesić.
