To se dogodilo gotovo neprimjetno. Dok je nogometna javnost godinama raspravljala o VAR-u, povlačenju linija zaleđa i sve većem broju kamera na stadionima, razvijala se tehnologija koja je otišla korak dalje. Prvi put u povijesti sama je lopta postala izvor podataka. Senzor ugrađen u njezinu unutrašnjost počeo je bilježiti svaki dodir, svaku promjenu ubrzanja i svaki udarac, a ti su podaci postali dio sustava koji odlučuje o zaleđu i drugim ključnim situacijama na utakmici. Ovogodišnje Svjetsko prvenstvo pokazalo je koliko takva promjena može biti utjecajna. Hrvatska je protiv Portugala u dvoboju šesnaestine finala ostala bez pogotka za izjednačenje nakon što je Connected Ball Technology registrirao minimalan dodir lopte s kosom Igora Matanovića. Televizijske snimke nisu dale jednoznačan odgovor je li kontakta doista bilo, ali upravo je taj trenutak sustav odredio kao početak akcije u kojoj se Mario Pašalić našao u zaleđu. Nekoliko dana poslije uslijedio je sasvim drukčiji slučaj. Norveški reprezentativci tvrdili su da je u dvoboju četvrtfinala lopta koja je prethodila akciji za engleski pogodak pogodila kabel spider-cama. Connected Ball Technology nije zabilježio nikakav kontakt, Fifa je ostala pri odluci da je pogodak regularan, a rasprava se nastavila dugo nakon završetka utakmice.
Koliko zapravo znamo o senzoru u lopti, čijim se očitanjima danas vjeruje više nego vlastitim očima?
Oba senzora rade frekvencijom od 500 herca, što znači da svake dvije milisekunde rade novo očitanje
Još nema komentara
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.