Nekada je rukometni klub Zagreb bio simbol europske rukometne moći. Dvije uzastopne titule prvaka Europe, osvojene 1992. i 1993. godine, nisu bile tek plod jedne talentirane generacije, već dokaz da je hrvatski rukomet mogao stvarati i pobjeđivati najbolje momčadi Starog kontinenta. Danas, više od dva desetljeća kasnije, Zagreb se bori za prolazak skupine Lige prvaka, dok se plasman na završni turnir ili među četiri najbolje momčadi Europe doima kao gotovo nedostižan cilj. Zašto klub koji je nekoć vladao Europom ne može opet na vrh?
Nije problem u stvaranju...
Odgovor nije jednostavan, ali u velikoj se mjeri može svesti na jednu riječ – novac. Početkom devedesetih europski rukomet bio je znatno ravnopravniji nego danas. Razlike između bogatih i siromašnijih klubova nisu bile toliko izražene, a kvalitetan rad, dobra generacija i snažan kolektiv mogli su nadoknaditi financijske nedostatke. Zagreb je upravo na tim temeljima izgradio svoj europski uspjeh. Imao je vrhunske igrače, odlične trenere i sustav koji je stvarao reprezentativce.
No ulaskom u novo tisućljeće europski rukomet počeo se ubrzano mijenjati. Njemački klubovi podigli su proračune na razinu kakva dotad nije bila uobičajena. Francuska je, potaknuta usponom svoje reprezentacije, počela snažno ulagati u klupski rukomet, dok su španjolski velikani godinama dominirali europskom scenom. Kasnije su se uključili i Mađari s Veszprémom i Pick Szegedom, Poljaci s Kielceom, Danci s Aalborgom, a posljednjih godina sve ozbiljniji postali su i klubovi iz Skandinavije. Istodobno je Liga prvaka postajala sve zahtjevnije i skuplje natjecanje. Više nije bilo dovoljno imati dobru generaciju. Za vrh su bili potrebni širok kadar, reprezentativci na svakoj poziciji i mogućnost da ih zadržite godinama. Upravo tu Zagreb više nije mogao pratiti konkurenciju.
Najveći problem nije bio u stvaranju igrača, nego u njihovu zadržavanju. Hrvatska rukometna škola nikada nije prestala proizvoditi vrhunske rukometaše. Dapače, mnogi od najboljih reprezentativaca prve su ozbiljne seniorske korake napravili upravo u Zagrebu. Međutim, čim bi dosegnuli europsku razinu, odlazili bi u inozemstvo. Nekada su hrvatski igrači odlazili samo u najveće europske klubove, a danas ih financijski mogu privući i klubovi srednje klase iz Njemačke, Francuske ili Danske.
Takvu utrku Zagreb jednostavno ne može dobiti. Njegov proračun ne može konkurirati klubovima koji raspolažu s desetak ili više milijuna eura godišnje. Hrvatski prvak nema moćnog privatnog investitora, nema bogatog vlasnika ni velikog sponzora koji bi mogao pratiti financijsku utrku s europskom elitom. Klub posluje odgovorno, ali odgovorno poslovanje rijetko donosi europske naslove kada suparnici raspolažu višestruko većim sredstvima.
Najbolji primjer koliko kapital može promijeniti odnose snaga jest makedonski Vardar. Dolaskom ruskog milijardera Sergeja Samsonenka klub je u samo nekoliko godina od solidne europske momčadi postao dvostruki prvak Europe. Dovedeni su vrhunski igrači i treneri, stvorena je momčad sposobna pobjeđivati Barcelonu, Kiel ili PSG. Kada je novac nestao, nestao je i Vardar s europskog vrha. To dovoljno govori koliko je današnji rukomet postao ovisan o financijskoj moći.
Zagreb takvu priču nikada nije imao. Ima dvoranu, ima tradiciju, ima kvalitetan stručni kadar i jednu od najboljih škola rukometa u ovom dijelu Europe. No nema ono što danas najviše odlučuje – mogućnost da zadrži najbolje igrače i dovede provjerene svjetske zvijezde. Zbog toga nije slučajnost što od 2001. godine Zagreb nije uspio doći ni blizu polufinala Lige prvaka. Nije nestalo znanje, nije nestala rukometna kultura ni pobjednički mentalitet. Promijenili su se uvjeti igre. Nekada su utakmice dobivale generacije i treneri, danas ih u velikoj mjeri dobivaju proračuni.
To, međutim, ne znači da Zagreb danas radi loš posao. Naprotiv. U okolnostima u kojima ne može zadržati vlastite nositelje igre, svaka pobjeda protiv europskog velikana predstavlja uspjeh. Svaki plasman u nokaut fazu Lige prvaka potvrda je da tradicija, stručni rad i kvalitetna akademija još uvijek imaju vrijednost. Ali isto tako pokazuje i granice koje je bez ozbiljnog kapitala gotovo nemoguće prijeći.
Ne igra više romantika
Možda će se jednog dana pojaviti investitor koji će Zagrebu omogućiti da ponovno sanja europski vrh. Do tada će hrvatski prvak ostati ono što je posljednjih dvadesetak godina – klub koji stvara igrače za druge i čuva uspomenu na vrijeme kada je Zagreb bio gospodar europskog rukometa. To nije poraz Zagreba, nego slika današnjeg europskog rukometa. Razlika između bogatih i ostalih nikada nije bila veća. Klubovi s najvećim proračunima mogu dovesti gotovo svakog igrača kojeg požele, dok se oni s manjim budžetima moraju zadovoljiti ulogom razvojnih sredina. Zagreb je u toj priči možda najveća žrtva. I dalje proizvodi vrhunske rukometaše, ali ih ne može zadržati dovoljno dugo da bi oko njih izgradio momčad sposobnu ponovno napasti europski tron. No koliko god romantika sporta bila privlačna, stvarnost je neumoljiva. U modernom rukometu tradicija sama po sebi više ne pobjeđuje. Pobjeđuju ulaganja, moćni sponzori i milijunski proračuni.
Otvori KEKS Pay
