Mladi ukrajinski gimnastičar Illia Kovtun trenutačno slovi za jednog od najtalentiranijih sportaša na svijetu. Višestruki europski prvak te olimpijski i svjetski doprvak prije točno godinu dana dobio je hrvatsko državljanstvo, te je postao hrvatski reprezentavivac. Član je Gimnastičkog kluba Osijek Žito, pod čijim je okriljem pronašao mir i vrhunske uvjete za treniranje nakon početka rata u njegovoj domovini. Da mu osječka sportska klima itekako odgovara, svjedoči i srebro na ručama s kojim se vratio s Olimpijskih igara u Parizu 2024. Naučio je vrlo brzo i hrvatski jezik.
Kako mu Ukrajina nije dala "zeleno svjetlo" za prelazak u hrvatsku reprezentaciju, posljednjih godinu dana proveo je u tzv. karanteni, koja mu je upravo istekla te će ubuduće nastupati pod hrvatskom zastavom. Idealno je to vrijeme jer će Kovtun tako premijerno nastupiti za hrvatsku reprezentaciju na Europskom prvenstvu u muškoj i ženskoj sportskoj gimnastici, koje se od 13. do 23. kolovoza održava u Areni Zagreb. Hrvatska je prvi put domaćin ovog natjecanja, a sa 670 prijavljenih sportaša iz 44 zemlje, bit će to najveće Europsko prvenstvo u gimnastici u povijesti. Ujedno, najveće je to gimnastičko natjecanje u Zagrebu i Hrvatskoj u posljednja četiri desetljeća, još od Univerzijade '87. Njegova povijesna važnost je, dakle, neupitna.
Ilija Kovtun rođen je 2003. u gradu Čerkasi u središnjoj Ukrajini. Gimnastiku je počeo trenirati sa samo četiri godine i vrlo je rano pokazao neupitan talent. U njegovoj je bogatoj kolekciji, među ostalim, osam odličja s europskih prvenstava: četiri zlata, jedno srebro i tri bronce, a osvojena su u razdoblju od 2021. do 2024. godine. Sa svjetskih prvenstava ima srebro i broncu. Najveći su mu uspjeh Olimpijske igre u Parizu, na kojima je ušao u finale u disciplinama višeboj, parter i razboj/ruče. Iz Pariza se vratio sa srebrnom medaljom izborenom u izuzetno jakoj konkurenciji na ručama. U druge dvije discipline medalja mu je izmaknula "za dlaku".
Zanimljivo je kako u gimnastici postoji element na razboju/ručama koji je po ovom mladom gimnastičaru nazvan "Kovtun". Još fascinantnije zvuči da ga je međunarodna gimnastička federacija imenovala u doba kada je Ukrajinac tek postao punoljetan. Uz naporan sportski rad, Ilija se posvetio i obrazovanju. Završio je četverogodišnji sveučilišni preddiplomski studij na Nacionalnom sveučilištu za tjelesni odgoj i sdport Ukrajine u Kijevu, kao redovan student. Stekao je titulu prvostupnika tjelesnog odgoja i sporta sa specijalizacijom "trenerska djelatnost u izabranom sportu" – sportska gimnastika. Baš kao i sportsku karijeru, i obrazovanje planira nastaviti u Osijeku.
Zašto ste odlučili uzeti hrvatsko državljanstvo i nastupati pod hrvatskom zastavom?
Zbog agresije na Ukrajinu, nas desetak gimnastičara i pet trenera došlo je u Osijek i nastavilo trenirati i pripremati se za natjecanja u Gimnastičkom klubu Osijek Žito, gdje su nas zaista izvrsno dočekali i ponudili pomoć i u sportskom, ali i ljudskom smislu, na čemu sam im neizmjerno zahvalan. Većina sportaša i trenera vratila se u Ukrajinu nakon tri-četiri mjeseca, a moja trenerica Irina Gorbačeva i ja odlučili smo ostati u Osijeku. Tu se osjećamo kao kod kuće, a uvjeti treniranja su vrhunski. Prije točno godinu dana dobio sam i hrvatsko državljanstvo, a na Europskom prvenstvu u muškoj i ženskoj sportskoj gimnastici u Zagrebu u kolovozu prvi ću put nastupiti pod hrvatskom zastavom.
Kako ste prihvatili jednogodišnju zabranu nastupa nakon promjene sportskog državljanstva?
Bilo mi je teško što nisam mogao nastupati na velikim natjecanjima, ali marljivo sam vježbao i radio na sebi kako bih bio spreman za nove nastupe nakon isteka karantene, prvenstveno za Europsko prvenstvo u Zagrebu, i kako bih opravdao povjerenje hrvatske reprezentacije.
Što za vas znači da ćete od srpnja 2026. moći nastupati za Hrvatsku?
Hrvatska je priznata zemlja u gimnastičkom svijetu, gimnastičari kao što su Marijo Možnik, Filip Ude, Tin Srbić, Aurel Banović, ostvarili su velike rezultate. Zahvalan sam Hrvatskom gimnastičkom savezu na prilici i povjerenju koje mi je ukazao, a ujedno je to i velika odgovornost. Mogu obećati da ću se truditi i dati najbolje od sebe.
Jeste li se već priviknuli na život u Hrvatskoj i što vam se ovdje najviše sviđa?
Navikao sam se na život u Hrvatskoj, kultura i način života su prilično slični onima u Ukrajini, a u Osijeku mi se posebno sviđa što je miran i tih grad, mogu ga cijelog proći biciklom ili pješice. Ljudi su stvarno gostoljubivi i prijateljski nastrojeni.
Kako ste se osjećali kada ste stigli u Osijek?
Već u prvim trenucima osjećao sam se odlično jer je Osijek dosta sličan mom rodnom gradu, i mentalitet ljudi jako je sličan. Četiri godine poslije, osjećam se još bolje. Naučio sam hrvatski jezik, što mi je puno pomoglo da se uklopim u novu sredinu.
Kako vam je život u Osijeku pomogao da nastavite ostvarivati vrhunske rezultate?
U Gimnastičkom klubu Osijek Žito imamo zaista sjajne uvjete treniranja. Sokol Centar, u kojem treniramo, najmoderniji je gimnastički centar u regiji, opremljen vrhunskom opremom za sportsku gimnastiku na najvišoj razini, a treneri i kolege gimnastičari uistinu su profesionalni.
Što vam je Hrvatska pružila u najtežem razdoblju života?
Hrvatska mi je pružila pomoć u svakom segmentu – i onom sportskom i ljudskom, odnosno životnom. Tu smo našli novu dvoranu, novi dom, ljudi su nas stvarno objeručke prihvatili, a to je nešto što ne zaboravljate.
U kojim ste državama trenirali prije dolaska u Hrvatsku?
Nastupao sam za jedan klub u Italiji pa sam prvo tamo trenirao tri-četiri mjeseca, a onda sam, s ostalim ukrajinskim gimnastičarima, došao u Osijek. Znali smo da su u GK Osijek Žito sjajni uvjeti za treniranje, a u klubu su nas stvarno dobro prihvatili i jako puno nam pomogli.
Gdje ste bili kada ste saznali da je počeo rat u Ukrajini? Kako ste reagirali kada ste primili tu vijest?
Ta me vijest zatekla na Svjetskom kupu u Cottbusu u Njemačkoj – dva dana nakon što smo stigli, mama me nazvala oko 5 ujutro i rekla da su počeli napadi na Ukrajinu. Bili smo svi šokirani, bilo je jako teško koncentrirati se na natjecanje nakon toga. Psihološki je pritisak bio golem, nismo spavali, ali nismo odustajali. Uspio sam na kraju osvojiti dvije medalje, zlato na ručama i srebro na konju s hvataljkama, ali ti su dani zaista bili vrlo emotivni i teški.
Koliko vam je bilo teško natjecati se dok ste znali da je vaša obitelj u opasnosti?
– Iako moja obitelj ne živi blizu prve crte ratišta, kroz moj grad lete rakete i dronovi, često nestaje struje i život nipošto nije jednostavan. Članovi obitelji neprestano su mi u mislima i razumljivo je da strahujem za njihovu sigurnost.
Koliko vam je značila podrška trenerice Irine Gorbačeve?
Trenerica Irina uz mene je doslovno od mojih prvih gimnastičkih koraka, od moje četvrte godine, s njom sam dijelio i najljepše i najteže trenutke života, uključujući i one ratne. Zbog mene je, u konačnici, odlučila i ona ostati u Osijeku.
Gdje ste rođeni i kakvo djetinjstvo pamtite?
Rođen sam u gradu Čerkasi, koji je prije rata imao između 250.000 i 300.000 stanovnika. Prekrasan je to grad, za život odličan, zaista ima sve, a sličan je Osijeku, također je grad uz rijeku. Djetinjstvo sam proveo u gimnastičkoj dvorani, a osim toga, igrao sam nogomet s prijateljima i šetao gradom. Bilo je to lijepo djetinjstvo.
S koliko ste godina počeli trenirati gimnastiku? Tko vas je upisao na gimnastiku?
Imao sam četiri godine kada sam ušao u gimnastičku dvoranu. Starija je sestra već trenirala gimnastiku pa su roditelji i mene upisali, bilo im je najjednostavnije da oboje budemo na istome mjestu. Brzo sam zavolio taj sport i odlučio mu se u potpunosti posvetiti. Sestra je danas gimnastička trenerica u Poljskoj.
Kada ste shvatili da imate talent za gimnastiku?
Što se mene tiče, nisam to još shvatio. Kao dječaku su mi noge bile dosta zgrčene pa su mi pojedinci čak savjetovali da izaberem neki drugi sport, ali već sam trenirao dvije-tri godine i bilo mi je žao odustati. Nastavio sam s gimnastikom, jako puno sam radio pa sam se na koncu uspio izboriti za svoje mjestu u tom sportu i ostvariti rezultate. Tako je i danas, treniram od sedam do osam sati na dan i uvjeren sam da je marljivi rad ključ uspjeha, talent je tek jedan dio.
Koji vam je uspjeh iz juniorske karijere posebno ostao u sjećanju?
Najviše mi se urezala u pamćenje zlatna medalja s juniorskog Europskog prvenstva u gimnastici u Glasgowu 2018. Prije toga sam se suočio s ozbiljnom ozljedom, u koljenu sam imao čak šest prijeloma zbog krivog doskoka sa sprave na jednom natjecanju, pa sam mjesecima bio izvan dvorane i na rehabilitaciji.
Kako ste se osjećali nakon osvajanja četiri zlatne medalje na Europskim igrama mladih u Bakuu 2019. ?
Bio sam jako sretan zbog četiri medalje, ali isto kao i s Olimpijskim igrama, tek sam poslije osvijestio koliko je to bio velik uspjeh.
Što vam je značilo osvojiti timsko zlato i još pet pojedinačnih medalja u Mersinu?
Bilo je to Europsko prvenstvo u gimnastici u prosincu 2020., u jeku pandemije koronavirusa, što je samo po sebi bilo zaista veliki izazov. No samim time smo bili još sretniji zbog svog uspjeha. Zanimljivo je kako je tada Aurel Benović osvojio srebro na parteru. Nismo se tada uopće poznavali, ja sam bio u juniorskoj, a on u seniorskoj konkurenciji, a danas treniramo zajedno u GK Osijek Žito, i prijatelji smo. Zaista nikad ne znaš što te čeka u životu.
Kako ste doživjeli svoj seniorski debi na Europskom prvenstvu u Baselu?
Pripremao sam se da pokažem dobar rezultat, nisam očekivao medalju, a na kraju sam nastupio u dva finala i osvojio broncu u višeboju. Iako se nisam osramotio, shvatio sam tada da moraš još jako puno raditi na sebi.
Što pamtite s nastupa na Olimpijskim igrama u Tokiju?
Bila je to zapravo dosta neobična situacija jer smo nastupali praktički u praznoj dvorani, zbog pandemije COVID-19 nije bilo publike. No, iskustvo iz Tokija jako mi je puno pomoglo na Olimpijskim igrama u Parizu.
Koliko vam je značila bronca na Svjetskom prvenstvu u Kitakyushuu?
Svjetsko prvenstvo održavalo se neka dva mjeseca nakon Olimpijade u Tokiju pa je bronca bila dobra potvrda da napredujem te da sam naučio nešto i na samoj Olimpijadi.
Kojim se uspjehom iz 2023. najviše ponosite?
Najdraže mi je zlato na razboju, a to je ujedno moja omiljena sprava. Naime, 2021. ušao sam u finale na razboju, ali nisam uspio doći do medalje, dok sam 2022. osvojio drugo mjesto na toj spravi. I napokon, 2023. godine stiglo je zlato na razboju, što mi je zaista bilo drago jer je pokazalo i kako napredujem, odnosno da se rad isplati.
Kakva su vam bila očekivanja na Igrama u Parizu?
Imati medalju s Olimpijade, bez obzira na to kakvog sjaja, san je svakog sportaša. Ostao je mali žal što sam u dvije discipline – u višeboju i na parteru – zauzeo sam četvrto mjesto, jako malo mi je nedostajalo do još dvije medalje. Bile su mi to druge Olimpijske igre, u Tokiju 2021. bio sam, sa svojih 17 godina, najmlađi gimnastičar. Nisam ništa tada osvojio, ali to mi je bilo jako vrijedno iskustvo koje mi je pomoglo u Parizu.
Kako ste se osjećali dok ste stajali na pobjedničkom postolju s olimpijskom medaljom oko vrata?
Nekako mi se danas čini da u tom trenutku nisam bio ni svjestan što mi se upravo dogodilo. Tek sam naknadno shvatio koliki je to uspjeh i najljepša nagrada za sav trud i odricanje još od malih nogu. Bio sam, naravno, presretan.
Što vam je značilo donijeti Ukrajini jedinu gimnastičku medalju na Olimpijskim igrama?
Ponosan sam što sam svojoj zemlji, koja je tada proživljavala i još uvijek proživljava teške ratne dane, donio barem malo radosti osvajanjem olimpijske medalje. Posebno nas je to veselilo jer četiri godine prije, u Tokiju, ukrajinski gimnastičari nisu uspjeli osvojiti nijednu medalju, dok su se s prijašnjih Olimpijada gotovo redovito vraćali s medaljama. Nadam se da je moja medalja bila poticaj i drugim gimnastičarima.
Koliko vam je bilo teško prihvatiti da vam je olimpijska bronca u višeboju izmaknula za samo 0,199 bodova?
Bio sam malo nesretan, ali već idućeg dana su me čekali novi nastupi pa sam se odmah koncentrirao na njih, nisam dopustio da me to omete. Jednostavno nije bilo vremena za tugovanje, a na kraju je stiglo i olimpijsko srebro pa je odmah sve izgledalo puno ljepše.
Što vam je značilo osvojiti olimpijsko srebro na ručama?
Bila mi je to zadnja šansa za medalju na Olimpijskim igrama u Parizu i puno mi je za samopouzdanje značilo što sam na kraju ipak uspio osvojiti medalju.
Kako ste doživjeli podršku Hrvata nakon osvajanja olimpijske medalje?
Osijek je priredio prekrasan svečani doček svojim olimpijcima na koji su pozvali i mene, zajedno s Donnom Vekić, Aurelom Banovićem, braćom Lončarić, rođenim Osječanima, i to mi je zaista puno značilo.
Što vam danas najviše nedostaje iz Ukrajine?
Nedostaju mi, naravno, obitelj, prijatelji iz djetinjstva, šetnje rodnim gradom…
Je li bilo trenutaka kada ste razmišljali o odustajanju od gimnastike?
Naravno, vjerujem da se većini sportaša dogode trenuci u životu kada razmišljaju o odustajanju, posebice nakon velikih ozljeda. No sretan sam što sam svaki put uspio skupiti snage, i mentalne i fizičke, i vratiti se još jači.
Tko vam je bio najveća podrška u najtežim trenucima?
Najveća su mi podrška roditelji, sestra i moja trenerica, uvijek su tu za mene, i u lijepim i teškim trenucima, i zaista to cijenim.
Kako se nosite s pritiskom velikih natjecanja?
Možda zvuči nevjerojatno, ali ne osjećam neki poseban pritisak na velikim natjecanjima. Jednostavno, dođem sa željom da odradim svoj posao najbolje što mogu, pa kako bude. U intenzivnijim sezonama, znao sam imati 20 do 25 natjecanja na godinu, a kod takvog tempa, realno, nema previše mjesta za razmišljanje o tremi ili pritisku.
Što vas motivira da svakodnevno trenirate? Kako izgleda vaš dan kada nemate trening ili natjecanje?
Neizmjerno volim gimnastiku, ali u prvom redu, treniranje je moj posao i nastojim ga svaki da odraditi odgovorno i najbolje što mogu. Svakodnevno treniram, osim nedjeljom, kada spavam, odmaram se, kuham, spremam stan.
Što za vas znači moto "uživaj u trenutku, ovdje i sada"?
Ja zaista tako nastojim živjeti – uživati u trenutku u kojem jesam, bez obzira je li to treniranje osam sati na dan, vožnja biciklom, veliko natjecanje, ili šetnja gradom. Razmišljam o budućnosti, naravno, i sport je takav da moramo razmišljati unaprijed, ali ne želim da me to previše opterećuje.
Imate li neki hobi ili aktivnost koja vam pomaže da se opustite?
Ležanje pred televizorom najviše me opušta, nije mi čak ni važno što je na TV programu. Ali volim i aktivni odmor, kao što je bicikliranje.
Tko vam je bio sportski uzor dok ste odrastali?
Dok sam odrastao, mnogo sam pratio Japance i ugledao se u njih, a sportski uzor mi je definitivno bio Kohei Uchimura, jedan od najvećih gimnastičara u povijesti. U karijeri je osvojio čak sedam olimpijskih medalja, od čega su tri zlatne. Četiri puta zaredom i ukupno šest puta bio je svjetski prvak u višeboju.
Koji trenutak u životu smatrate svojim najvećim izazovom?
Najteže mi je bilo kada smo shvatili da, ako želim razvijati sportsku karijeru, moram otići iz ratom pogođene Ukrajine i naći mirnije i sigurnije uvjete za život i treniranje. To je bila velika životna odluka.
Što biste poručili mladim sportašima koji prolaze kroz teška životna razdoblja?
Nikada ne smijete dići ruke i odustati na prvoj prepreci. Kada je najteže, treba dati još više od sebe, a to se na kraju uvijek isplati. Najlakše je odustati.
Kako želite da vas ljudi pamte – kao vrhunskog gimnastičara ili kao osobu?
Želim da me gledaju kao "običnog" čovjeka koji nastoji raditi svoj posao najbolje što može.
Što za vas znači uspjeh izvan sportskih rezultata?
Sportska karijera ne traje čitav život, sportaši rano odlaze u mirovinu. Kad se jednom osvrnem iza sebe, želim biti zadovoljan sobom kao čovjekom koji je, dok je bio sportaš, davao sve od sebe da postigne što bolje rezultate u sportu koji voli i koji je izabrao kao svoj put.
Što vam daje snagu kada ne ide sve onako kako ste planirali?
Pokušavam uvijek razmišljati u stilu "ako ne ide danas – ići će sutra". Zaista se držim toga da je sutra novi dan, nova prilika, i to mi uvelike pomaže da ne klonem duhom u trenucima kada ne ide sve onako kako sam ja to zamislio.
Gdje se vidite za deset godina – u sportu i privatnom životu?
Nikada nije zahvalno prognozirati gdje će sportaš biti za deset godina, pa ni za pet. Neka se dogodi jedna ozbiljna ozljeda, svi se planovi mijenjaju. Najvažnije je, dakle, zdravlje. Nadam se, naravno, da me ozljede ili neke druge okolnosti neće rano otjerati u mirovinu i da ću što dulje ostati u dvorani. Što se tiče privatnog života, volio bih imati obitelj i djecu te živjeti mirnim i zadovoljnim životom.
Otvori KEKS Pay
