Postoji priča koju je argentinski branič Silvio Marzolini volio prepričavati. Tvrdio je da mu je jednom prilikom veliki Bobby Charlton rekao kako je Antonio Rattín u Engleskoj postao takav bauk da su roditelji prijetili nestašnoj djeci govoreći: Budeš li zločest, doći će Rattín po tebe. Istina ili ne, anegdota savršeno oslikava percepciju koja se stvorila oko markantnog, visokog i mračnog argentinskog kapetana. No, za Argentince, a posebno za navijače Boca Juniorsa, "El Rata" je bio i ostao beskompromisni vođa, idol i simbol otpora. Njegova smrt u 89. godini života zatvorila je poglavlje jedne izvanredne karijere, ali i podsjetila svijet na dan kada je njegova tvrdoglavost zauvijek promijenila nogomet. Bio je to dan kada je postao besmrtan, ne zbog gola ili pobjede, već zbog jednog od najslavnijih isključenja u povijesti, incidenta koji je zasjenio sve ostalo: četiri naslova prvaka s Bocom, finale Copa Libertadoresa protiv Peléovog Santosa i karijeru u kojoj je nosio samo dva dresa - onaj kluba i onaj reprezentacije.
Sve se dogodilo 23. srpnja 1966. na Svjetskom prvenstvu u Engleskoj. Wembley je bio okupan suncem, a na savršenom travnjaku stupao je vojni orkestar pred 90.000 gledatelja. Četvrtfinale između domaćina Engleske i Argentine obećavalo je dramu, a ona je isporučena i prije nego što je lopta pošteno krenula s centra. Prvi znak nevolje stigao je tijekom zagrijavanja. Dvojica argentinskih igrača odvojila su se od svoje skupine, otrčala do Engleza, prisvojila dvije njihove lopte i vratila se na svoju polovicu. Već tada, Argentinci su simbolično vodili sa šest naprema dva u broju lopti. Utakmica je bila tvrda, isprekidana prekršajima i tenzijom koja se mogla rezati nožem.
A onda, u 36. minuti, dogodio se ključni trenutak. Nakon jednog prekršaja, visoki kapetan Argentine, Antonio Rattín, prišao je zapadnonjemačkom sucu Rudolfu Kreitleinu kako bi prosvjedovao. Kreitlein nije govorio španjolski, Rattín nije znao ni njemački ni engleski. Komunikacija je bila nemoguća, ali sudac je kasnije objasnio da mu je "pogled na Rattínovom licu bio dovoljan". Odjednom, Kreitlein je pokazao prema svlačionici. Isključenje. Argentinski igrači okružili su suca, a Rattín je, potpuno zapanjen, odbijao napustiti teren. Inzistirao je na prevoditelju, na što je, kako je tvrdio, imao pravo kao kapetan. Sedam minuta trajala je agonija. Utakmica je stala, delegati su utrčali na teren, a šef FIFA-inog sudačkog odbora, Ken Aston, svojom je pojavom pokušavao smiriti situaciju.
Kada je napokon nevoljko krenuo prema izlazu, Rattínova spora šetnja oko terena postala je legendarna. Publika ga je zasipala pivom i, što je njega kasnije fasciniralo, čokoladicama "Aeros", prozračnom čokoladom kakve tada nije bilo u Argentini. Njegov izlazak bio je čin prkosa. Zastao je kod korner zastavice, uzeo je u ruku i protrljao Union Jack dizajn među prstima, kao da poručuje: "Je li ovo vaša zemlja? Je li ovo vaš slavni fair play?". Zatim je, u gesti koja će postati jedna od najpoznatijih slika u povijesti Mundijala, sjeo na crveni tepih rezerviran za kraljicu Elizabetu II.
- Bio je to jako lijep crveni tepih - prisjećao se godinama kasnije.
Njegova kalvarija nije završila ni tu. Tunel za igrače tada nije bio na uobičajenom mjestu, a kad je stigao do njega, put mu je prepriječila maskota, šetlandski poni koji je bio dio vojnog orkestra. Rattín ga je morao odgurnuti kako bi prošao. Taj je dan rodio jedno od najvećih nogometnih rivalstava. Engleski izbornik Alf Ramsey nakon utakmice je Argentince nazvao "životinjama", a naslovnice britanskih novina vrištale su: "Idite kući, divljaci!". Engleska je pobijedila s 1:0 i kasnije osvojila naslov, no sjena sumnje ostala je zauvijek, pogotovo jer je Nijemac sudio Englezima, a Englez Nijemcima u njihovom četvrtfinalu.
Taj kaos na Wembleyju, ta potpuna nemogućnost komunikacije između suca i igrača, imao je jednu neočekivanu, ali revolucionarnu posljedicu. Vozeći se kući nakon utakmice, iscrpljeni Ken Aston razmišljao je o problemu. Zaustavljajući se na semaforima, sinula mu je ideja. Žuto - oprez. Crveno - stani. "To je to!", pomislio je. Na sljedećem Svjetskom prvenstvu, u Meksiku 1970., FIFA je uvela sustav žutih i crvenih kartona, univerzalni jezik koji su svi mogli razumjeti. Antonio Rattín tako je, protiv svoje volje, postao kum sustava koji danas definira disciplinu u nogometu. Incident ga je obilježio do te mjere da je, čak i desetljećima kasnije, u razgovorima s novinarima uvijek inzistirao na priči o 1966., uvjeren da je sve bilo namješteno. Taj osjećaj nepravde pratio ga je cijeli život, a priča o Wembleyju postala je neodvojivi dio njegovog identiteta, zasjenivši sjajnu igračku karijeru.
Njegova karijera u Boca Juniorsima, za koje je igrao od 1956. do 1970., bila je spektakularna. Odigrao je 382 utakmice, osvojio četiri naslova prvaka i postao simbolom kluba. Bio je čvrst, beskompromisan zadnji vezni, ali i iznimno vješt s loptom te rođeni vođa. No, ispod te čvrste vanjštine krila se iznenađujuća ranjivost. Jonathan Wilson, novinar koji ga je dvaput intervjuirao, opisao je jednu nevjerojatnu priču. Rattínov idol iz djetinjstva bio je Pipo Rossi, legendarni veznjak River Platea. Jednog dana, na dan svog debija za petu momčad Boce, Rattín je u vlaku ugledao Rossija.
- Čim sam ga vidio, ustao sam i prišao mu, ne da bih razgovarao s njim, već samo da mu budem bliže. Sjeo sam iza njega. Gledao sam ga, proučavao kako hoda, koliko je visok, sve - ispričao je Rattín.
Pomisao da se veliki, strašni vođa Argentine bojao obratiti svom idolu otkriva drugu stranu njegove ličnosti. Mrzio je napuštati dom i tijekom putovanja bi svaku večer prije spavanja slušao snimke glasova svoje supruge i djece koje su mu snimali na kazete. I pritisak vođenja momčadi u kaotičnim okolnostima Svjetskog prvenstva 1966. bio je velik. U Argentini se netom prije turnira dogodio vojni puč, što je unijelo nemir među igrače. Organizacija je bila katastrofalna, a Rattín se nije slagao s izbornikom Juanom Carlosom Lorenzom. Napetost je bila tolika da je na jednom treningu udario suigrača, a na putu za trening u Lilleshallu momčadski se autobus izgubio, da bi po dolasku shvatili da su opremu zaboravili u hotelu.
Nakon što je 1970. okačio kopačke o klin, kratko se okušao u trenerskim vodama, vodeći mlađe kategorije Boce i nekoliko manjih klubova. No, prava promjena u njegovom životu uslijedila je godinama kasnije. Uključio se u politiku i 2001. godine, kao predstavnik konzervativne stranke Federalističko jedinstvo, izabran je u Zastupnički dom argentinskog Kongresa. Postao je prvi profesionalni nogometaš kojem je to uspjelo, a tijekom svog mandata, koji je trajao do 2005., obnašao je i dužnost predsjednika Odbora za sport. Bio je to neočekivan, ali logičan put za čovjeka koji je na terenu uvijek bio vođa.
Otvori KEKS Pay
