Američki klizač Maxim Naumov u samo godinu dana prošao je put od nezamislivog gubitka do ispunjenja životnog cilja koji je dijelio sa svojim roditeljima, svjetskim prvacima tragično preminulima u zrakoplovnoj nesreći. Na Prvenstvu Sjedinjenih Američkih Država, sjedeći sam u „kiss and cry” zoni i čekajući ocjene koje su mu trebale odrediti sudbinu, Maxim Naumov nije gledao u ekran. Umjesto toga, pogled mu je bio prikovan za staru fotografiju koju je čvrsto držao u rukama: nasmiješeni roditelji drže za ruke svojega dvogodišnjeg sina na klizalištu u Connecticutu. Više od dvadeset godina kasnije, taj dječak, sada odrastao muškarac, podigao je fotografiju i nježno je poljubio. Nekoliko trenutaka poslije, dvoranom u St. Louisu prolomio se gromoglasan pljesak. Upravo je osvojio brončanu medalju i osigurao svoje mjesto u olimpijskom timu za Milano.
Život mu se iz temelja promijenio prije točno godinu dana. Njegovi roditelji, Vadim Naumov i Evgenia Shishkova, vraćali su se s razvojnog kampa za mlade klizače u Wichiti, gdje je Maxim samo tri dana ranije osvojio svoje treće uzastopno četvrto mjesto na nacionalnom prvenstvu. Let American Eaglea 5342, na kojem su se nalazili, sudario se s vojnim helikopterom iznad rijeke Potomac, pri čemu je poginulo svih 67 putnika i članova posade. U nesreći je život izgubilo 28 članova američke klizačke zajednice, uključujući mlade sportaše, trenere i roditelje. Za Maxima, koji je sretnom okolnošću uhvatio raniji let kući, bio je to trenutak koji je zaustavio svijet. Izgubio je ne samo roditelje, već i trenere, mentore i najveće saveznike. U danima koji su uslijedili klizanje se činilo nemogućom misijom, a budućnost je bila obavijena tamom.
Kao sin legendarnog ruskog sportskog para Vadima Naumova i Evgenije Shishkove, svjetskih prvaka iz 1994. godine i dvostrukih olimpijaca, Maxim je odrastao u svijetu leda. Roditelji su se preselili u Sjedinjene Američke Države 1998., a on je rođen 2001. godine u Hartfordu. Prve klizaljke obuo je s tri godine, a ozbiljno je počeo trenirati s pet, pod budnim okom svojega oca. Vadim je bio kreativan trener; kako bi sinu učinio treninge zabavnijima, klizalište bi pretvarao u svemir u kojem je svaki „planet” predstavljao novi, teži element koji je Maxim morao savladati. Obitelj je živjela za klizanje, a njihov zajednički san bio je jasan – Olimpijske igre. Taj san raspao se u djeliću sekunde iznad ledene rijeke Potomac.
U mjesecima nakon tragedije Maxim se suočio s pitanjem može li i želi li nastaviti. Snagu je pronašao u sjećanju na roditelje i njihovoj životnoj filozofiji, koju je otac često sažimao u ruskoj izreci „Nado borotsja”, odnosno „Moramo se boriti”. Prvi korak natrag na led učinio je na memorijalnom događaju „Legacy on Ice”, gdje je klizao na omiljenu pjesmu svojih roditelja. Njegov nastup, prožet sirovim emocijama, završio je na koljenima, u suzama, dok mu je publika pružala ovacije. Preuzeo je i vođenje akademije za mlade klizače „Tomorrow's Champions”, koju su njegovi roditelji osnovali pri Klizačkom klubu u Bostonu.
Odlučivši nastaviti natjecateljsku karijeru, Maxim je okupio novi tim. Za glavnog trenera odabrao je Vladimira Petrenka, dugogodišnjeg obiteljskog prijatelja, dok je za koreografiju angažirao cijenjenog Francuza Benoîta Richauda. Ljeto je proveo u Italiji, gdje su u izolaciji planinskog sela osmislili dva nova programa. Kratki program klizat će uz Chopinovo djelo „Nocturne No. 20”, dok slobodni program predstavlja pogled u budućnost. Nakon duge potrage odabrao je pjesmu „In This Shirt” grupe The Irrepressibles, eteričnu skladbu koja govori o gubitku i čežnji. Na natjecanju Ice Challenge u Austriji njegov je kratki program ocijenjen s 92,81 bodom, što je bio drugi najbolji rezultat nekog američkog klizača te sezone, odmah iza svjetskog prvaka Ilije Malinina.
Vrhunac sezone dogodio se na američkom prvenstvu u St. Louisu, natjecanju prožetom sjećanjima na prošlogodišnju tragediju. Maxim je klizao s nevjerojatnom mirnoćom i snagom. Nakon svakog nastupa, dok je čekao ocjene, ljubio je fotografiju svojih roditelja, dijeleći s njima najvažnije trenutke svoje karijere. Na kraju je osvojio broncu, svoju prvu medalju na seniorskom nacionalnom prvenstvu, i time osigurao mjesto u timu za Zimske olimpijske igre u Milanu i Cortini 2026. godine. Nakon što je primio jaknu američkog tima, jedva je suzdržavao emocije.
– Ne bih sjedio ovdje bez nezamislivog rada, truda i ljubavi mojih roditelja. Ovo mi znači apsolutno sve. Ispunjenje sna o kojem smo kao obitelj razgovarali svaki dan, iz godine u godinu, otkako sam prvi put stao na led s pet godina. Znam da me gledaju odozgo, nasmiješeni i ponosni – rekao je Maxim.
Otvori KEKS Pay
