Cibona je zapravo često kroz svoju povijest i bila čudna biljka, dobivala ono što nitko ne očekuje, kao ABA ligu u Beogradu 2014., a gubila kad se malo tko tome nadao, kao finale protiv Zadra 1986. Ima ponešto simbolike i u tome da se baš na 40. godišnjicu onoga šoka, kad je pala kao dvostruki prvak Europe s Draženom Petrovićem, namirila titulom u Višnjiku koju je potpisala ova momčad predvođena trenerom Ivanom Rudežom. I baš s tim dečkom, relativno nepoznatim široj javnosti, kao da su prošlog ljeta zapuhali novi vjetrovi u smislu energije i optimizma pod Tornjem, a sve se poklopilo s time da je ovo bila i prva sezona nakon dugo, dugo vremena da Cibona nije igrala regionalnu košarkašku ligu koja se od 2014. naovamo za naš trofejni klub pretvorila u agoniju bez presedana.
Konačno smo dočekali sezonu tijekom koje nismo čitali kako je Cibona jadna, kako se sramoti u nekom tamo Baru, Laktašima ili negdje u Srbiji na minus četrdeset i da su od velikana ostale samo ruševine. Istina je da je Cibona, pogotovo na kraju finalne serije, izgledala svježije u odnosu na Zadrane koji su nakon 70 i kusur utakmica u sezoni izgledali, počevši već od trenera Jusupa, kao da ih je veš-mašina isprala. No je li samo to razlog konačnog trijumfa? Bi li ova momčad Cibone kroz sezonu, i pogotovo kroz doigravanje, tako narasla da je još jednu godinu provela gubeći dane i noći vucarajući se autobusom po "regiji", zapravo ruševinama tog sasvim obesmišljenog pojma, gubeći utakmicu za utakmicom, kupajući se u kotlu nekog tamo predzadnjeg mjesta, nadajući se da će, eto, možda Krka ili tako neki klub imati bar jedan poraz više? Tko je ikad igdje izgradio pobjednički mentalitet i postigao nešto ozbiljno zbrajajući neslavne rekorde?
Za što su u Ciboninu slučaju prvenstveno bile krive sve one uprave koje su je uz blagoslov bivšeg gradonačelnika iz godine u godinu bacale u sve gore dužničko ropstvo, ali nikako joj nije išao ni zaokret u odnosima nakon promjene ligaškog vlasništva u toj regionalnoj nesreći, pa je i košarka postala sredstvo liječenja nečijih političkih frustracija. No to je prošlost na koju se novi prvak više ne treba vraćati, a pozitivno nakon naslova je što već sada sa zanimanjem čekamo što će biti dalje – kakvi će se potezi vući pod Tornjem ovoga ljeta, je li moguće kvalitetu ove momčadi barem malo podebljati za sljedeću sezonu?
Cijelo desetljeće proveo je nekadašnji prvak Europe u teškoj agoniji a da to nitko od najvećih hrvatskih rivala nije iskoristio u smislu da se nametne kao lider hrvatske košarke, a ne tek puki osvajač trofeja u konkurenciji i tako okrnjenoj bez jake Cibone i s glavnom Cedevitom u Ljubljani. Kad kažemo lider, tu mislimo na međunarodne iskorake, ali još više na umijeće i produktivnost u stvaranju novih igrača. Zadar se u finalnoj seriji oslanjao uglavnom na one koje već desetak godina gledamo na sceni (Kapusta, Ramljak, Žganec, Mazalin), dok je glavni "kiler" Mihailović Crnogorac na pragu 37. godine. Kod cibosa smo već u nešto zapaženijoj ulozi gledali Serdarušića, Skorića, pa i Barta. Cibona je desetljećima nerijetko bila ocrnjivana kao zla vještica koja, pogađate, samo uništava hrvatsku košarku, no dok se ne dokaže drukčije, povijest pokazuje da jedina ima kapacitet i potencijal za stvaranje novih temelja te iste košarke, a što je i novi čelnik Victor Dodig natuknuo u prvim izjavama označivši upravo klupsku akademiju kao "prioritet".
Svakako ne treba biti nerealan niti očekivati milijune, napade na skupe zvijezde i velike europske domete, no Cibona zbog svoje povijesti, svih velikana koji su nosili njezin dres i svega što predstavlja u urbanoj kulturi grada, pa i zbog ove momčadi na čelu s Krešom Radovčićem, koji je nije napustio ni u najcrnjoj rupi, zaslužuje barem dostojanstven život. A koliko je put povratka težak, svjedoči i to da su one večeri kad je izborila majstoricu na medijskom nebu zanimljiviji bili pripremni dvoboj nogometaša za SP i Eriksen koji se drugi put srušio, ali i neki "ruski car iz Pridnjestrovlja", MMA borac koji se u opskurnoj slovenskoj birtiji pomlatio s petoricom. E, tu će utakmicu povratka fokusa šire publike na košarku biti puno teže dobiti. Premda način uvijek postoji. Ova momčad je to, uostalom, i pokazala.
Otvori KEKS Pay
