Molim vas da zamislite sljedeći filmski prizor. Gledamo mjuzikl s pjesmom i plesom: lokacija, ultramoderna klinika. Kirurg i glavna junakinja hodaju odjelima bolnice i veselo pjevaju o tome što se tu sve nudi. Liječnik pjesmom ispituje o kakvoj se operaciji spola radi, hoćemo li muško u žensko ili žensko u muško… "Aaaa, peeeniiis postaje vaaagiiina", radosno pjeva kirurg. Slijedi nabrajanje svih mogućih usluga, kao kad u mjuziklu "Moje pjesme, moji snovi" (1965.) Maria, guvernanta obitelji von Trapp, pjeva o "svojim najdražim stvarima" ("kišne kapi na ružama, brkovi na mačićima… divlje patke u letu s mjesecom na krilima, djevojčice u bijelim haljinama sa satenskim mašnama…"). Jednako kao Maria, ovdje su ozareni dok pjevaju o tome koliko će i kakvih trebati operacija da se ostvari potpuni prijelaz, "Aaaa, muuuškoo postaje žeeenskooo" pjeva liječnik zadovoljno i nabraja "mamoplastika, vaginopolastika, rinoplastika…" Najveći osmijeh za kondrolaringoplastiku (smanjivanje Adamove jabučice). Mjuzikl "Emilia Pérez", o šefu meksičkog narkokartela koji ima više novaca od hrvatske vlade i jedino želi postati žena, ove godine nominiran je za nevjerojatnih 13 Oscara, nakon što je već dobio dvije prestižne nagrade na filmskom festivalu u Cannesu, četiri najvažnije nagrade Golden Globes te proglašen najboljim europskim filmom ove godine.
Francuski redatelj Jacques Audiard, kojem je pala na pamet ta zaista "francuska ideja" - sve prolazi, sve može, samo nam nemojte dosađivati sa svojim građanskim idejama o zdravom razumu, ugledu i normalnosti, na tragu one "Posljednje večere" na otvorenju Olimpijskih igara s oblapornim, debelim, transrodnim Kristom koji slavi inkluzivnost i novu vrstu bratstva i jedinstva - nominiran je za Oscara i kao redatelj i kao autor scenarija prema književnom predlošku. Tu je i nominacija za najbolji film na svijetu ove godine, potom nominacija za Oscara za najbolju glavnu glumicu, koji će možda dobiti transrodna španjolska glumica Karla Sofía Gascón, zatim Oscar za sporednu ulogu koji bi mogla dobiti glumica Zoe Saldana, koja teško da je glumila sporedni lik jer nosi cijelu priču i mjuzikl s njom započinje i završava… Tu su glazba, montaža, make up… Zamislimo na trenutak da je nekom heteroseksualnom holivudskom redatelju, a ne francuskom, palo na pamet da napravi film o transrodnom Meksikancu i korumpiranom meksičkom pravnom sustavu, u cijelosti sniman u nekom filmskom studiju izvan Meksika (u ovom slučaju u Francuskoj), s glumcima koji ne govore meksičkom varijantom španjolskog… Hm hm hm, ne da ne bi bio nominiran za Oscara, ne bi se mogao ni pojaviti na bilo kojem oscarovskom partyju da ga ne namažu katranom, prošao bi gore od Mela Gibsona… Tu odmah želim napomenuti da je film "Emilia Pérez" na čudan način zanimljiv, čisti camp. Songovi i koreografija su odlični jer su primjerni za camp mjuzikl, a u filmu je i puno zgodnih referenci na sentimentalne melodrame iz pedesetih. Tu su snažne boje i pretjerane emocije Douglasa Sirka, naročito u prizorima ljubavi transrodnog, bivšeg narkobosa za svoju djecu. Audiard zastupa i sirkovsku ideja kako ljubav sve pobjeđuje i jedino je važna u našim sumornim životima, jedino ona nam grije srca i dušu.
No, svaka veza sa Sirkom prestaje s tom beskrajno suludom woke idejom koja je potka scenarija - šef kartela je bio zao i nesmiljeno ubijao svoje neprijatelje u narko ratovima jer ga je pratila ta mračna sjena neautentičnog života. On je bio vrag u ljudskom obličju zato što je osjećao da nije u svom pravom obličju, da ne živi svoj život jer je rođen u pogrešnom tijelu. On se u mjuziklu zaista zla rješava u cijelosti kad svoje tijelo pretvara u onakvo kakvo osjeća da mu pripada. Ta ideja da zaista možemo promijeniti svoju biološku i socijalnu sudbinu plastičnim operacijama - to je "adio pameti", ili da se smrzneš od takvog transhumanizma ili da umreš od smijeha. Nakon operacija bivši kiler postaje filantropkinja, najveća meksička dobročiniteljica koja se zaljubljuje u srčanu, odvažnu sredovječnu lezbijku… Film je koštao otprilike 26 milijuna eura, a do sada je zaradio na svjetskim kino blagajna oko 13 milijuna. Završit će u minusu, ljudima se ipak ne gleda woke Douglas Sirk na halucionogenim drogama. Ova situacija, u kojoj je genijalni Mangoldov film "Potpuni neznanac" o Bobu Dylanu, američkoj glazbenoj industriji i šezdesetim godinama u New Yorku, u oscarovskim nominacijama dolazi iza mjuzikla o emocionalno ljekovitoj i društveno korisnoj tranziciji iz muškarca u ženu, podsjetila me na dodjelu Oscara 2017. godine. I tad smo imali film s dilerom, ali na maloj skali, recimo dilerom koji se bori da preživi prodajući razornu drogu crack svojoj uništenoj crnoj "braći i sestrama". Film Barryja Jenkinsa zvao se "Mjesečina" zbog poetične scene u kojoj diler, koji je praktično usvojio gay dječaka, prvi put vodi to jadno, neuhranjeno dijete na kupanje i na mjesečini ga uči plivati. Senzitivni, bojažljivi gay dječak, koji živi s majkom ovisnicom o cracku, i sam postaje diler jer mu je njegova očinska figura, iskusni diler, objasnio kako on mora sam za sebe odlučiti tko je i što je i vjerovati u sebe i svoj identitet.
Ta mala komorna drama o dječaku, višestruko marginaliziranom jer je siromašni crnac iz geta, bez oca, uz to i homoseksualac, kojeg s puno nježnosti prigrli diler dobio je te 2017. "glavnog" Oscara za najbolji film iz 2016. Tražio je od nas da zavolimo tog dilera i duboko s njim suosjećamo. Taj filmić crnog redatelja pobijedio je tada holivudskog golijata, mjuzikl "La La Land" Damiena Chazellea, koji je na kino blagajnama u vrijeme dodjele godišnje nagrade Filmske akademije već zaradio stotine milijuna dolara. Taj mjuzikl o gradu filma, o žrtvi koja je potrebna da se uspije na filmu, o velikim nadanjima i velikim razočaranjima, o žrtvovanoj ljubavi koja postaje manje važna od uspjeha, nije imao šanse protiv "Mjesečine" o crnom gay dječaku i dobrom dileru. Hoće li i ovaj put priča o reformiranom, transrodnom narkobosu dobra srca pobijediti istinski dobar film "Potpuni neznanac"? Što se mene tiče, ako Timothée Chalamet ne dobije Oscara za glavnu mušku ulogu za svoju izvanrednu interpretaciju Dylana, a Edward Norton za glumačko majstorstvo, pravi masterclass iz glume za sporednu ulogu folk pjevača Petea Seegera, dodjelu Oscara trebalo bi ugasiti. Dobro, moram priznati, odavno smo se prestali čuditi nagradama na Oscarima. O suludim pobjedama i nominacijama rade se bezbrojne karikature već desetljećima. Recimo, komičar Seth Meyers upravo 2017., kad je kao najbolji film Oscara dobila "Mjesečina", za svoj show producirao je foršpan za film koji je nazvao "Oscar Bait" (Mamac za Oscare). U toj najavi ključni su pojmovi "rasna tenzija", "latentna homoseksualnost", a tu su i dijalozi na francuskom "koji zvuče ah tako duboko".
Ovogodišnja pobjeda na Oscarima za mene ipak nije bezvezno akademsko pitanje povezano samo s filmom. Pobjednički film pokazat će nam je li zaista odzvonilo woke ideologiji, kako tvrde svjetski mediji, koji su eto nedavno konačno progledali i progovorili protiv tog totalitarnog sustava vrijednosti s cenzurom misli i govora, naslonjenom na Orwellovu "1984.", s nesnosnim novogovorom kao početkom svih ljudskih nesloboda. Novinarka Abigail Shrier, autorica knjige "Irreversible Damage: The Transgender Craze Seducing Our Daughters" (Nepopravljiva šteta: transrodna histerija koja je zavela naše kćeri, 2020.), objavila je nedavno članak na zanimljivom portalu The Free Press, u kojem objašnjava da je visoka temperatura u toj produljenoj groznici woke ideologije konačno počela padati i društvo je krenulo k izlječenju.
U članku objašnjava kao su naivni i dobri roditelji, koji vole svoju djecu i za njih bi dali sve (pa i svoj zdrav razum), povjerovali u fikciju u kojoj je medicina danas iznad politike te se kao i dosada rukovodi isključivo načelom da u liječenju mora polaziti od toga da je primarno ne škoditi pacijentu. Iznosi podatak da je na platformi GoFundMe, koja je uglavnom služila za apele za prikupljanje novčane pomoći ljudima koje su zadesile neke jezive prirodne ili osobne katastrofe, samo 2020. godine najednom pomoć za operacije kakve se opisuju u filmu "Emilia Pérez", zatražilo očajnih 30.000 mladih djevojaka. Tinejdžerice danas puno češće žele operacije spola. Nekad su to uglavnom željeli odrasli muškarci. Te iste godine, piše Shrier, stručni časopis besprijekorne reputacije The New England Journal of Medicine, objavio je "politički" članak o tome kako je biološki spol samo nešto što liječnik odokativno pripiše novorođenoj bebi, a ne znanstvena činjenica utemeljena na kromosomima, DNK-u i vanjskim spolnim obilježjima. Zato bi natuknicu o biološkom spolu trebalo trajno ukinuti, tvrde autori članka, u svim rodnim listovima - jer taj podatak nije klinički relevantan! (Valjda se ginekologija više ne smatra dijelom medicine).
Sijedom tih novih "besprijekorno" provjerenih i objavljenih spoznaja o spolu i rodu u SAD-u su već u vrtićima i osnovnim školama krenuli propitivati djecu jesu li možda rodno neusklađeni sa svojim tijelom, jesu li ne-binarni i tome slično. U ovim mojim nježnim godinama, osim nabrajanjem hormonalnih pokazatelja i vanjskih spolnih obilježja, teško da bih ja, koja sam čitala "Drugi spol" i pokušala shvatiti kako Simone de Beauvoir definira ženu, mogla odgovoriti odgajateljima i učiteljima po čemu se ja to osjećam ženom. Ne znam može li malo dijete tako nešto dokučiti, a još važnije, treba li ono razbijati glavu tim apstraktnim pitanjem tko je i što je, umjesto da samo "sretno postoji", uči abecedu, sricati, pjevati, zbrajati i oduzimati. Ono što me ove godine posebno zainteresiralo za rezultate oscarovskih nadmetanja upravo je nepokolebljivost Jamesa Mangolda u pristupu filmu "Potpuni neznanac". Tu nema ustupaka zahtjevima vremena, nema ideologiziranja, anakronog izvlačenja pomodnih tema toksičnog maskuliniteta i slično. A moglo je biti! Samo nevjerojatno vjeran uvid u jedno drugo vrijeme, od prvog prizora neurednog, "sirovog" Greenwich Villagea (snimljenog zapravo u gradiću Hoboken preko rijeke Hudson, ali svejedno uvjerljivog jer radi se o filmu, iluziji, to ne smijemo zaboraviti).
Za razliku od svojeg izvanrednog biografskog filma "Hod po rubu" (2005.) o glazbeniku Johnnyju Cashu, Mangold ovaj put uopće nije želio napraviti biografski film. On Dylana prikazuje samo kao umjetnika, a ne kao grešnika, običnog smrtnika. Na početku filma Dylan (koji si je promijenio prezime jer nije želio biti Židov sa srednjeg zapada, već pravi američki folk junak) razgovora s djevojkom koja mu pomaže da se snađe u New Yorku. Dok razrađuje svoju fiktivnu biografiju, objašnjava joj da ljudi trebaju biti ono što žele, da mogu izbaciti iz svoje biografije ono što ih ne zanima i da se ne moraju držati faktografije - on to sigurno neće. Dylan za nas, što se faktografije tiče, do kraja filma ostaje potpuni neznanac. Redatelj Mangold ne želi ga svesti na mizoginog tipa koji koristi žene na putu k uspjehu, ne bavi se njegovom lojalnošću ili dobrotom, već njegovom potpunom posvećenošću umjetnosti koju stvara. U filmu osjećamo da istinsku lojalnost čuva za druge glazbenike, poput ranog uzora Woodyja Guthrieja ili Johnnyja Casha, kojeg, čini se, cijeni koliko i sam Mangold koji mu je posvetio film.
Dylan svojoj djevojci objašnjava, kad postaje poznat, kako ga neprestano ispituju odakle dolaze sve te njegove pjesme, ali kad tim ljudima pogleda u lice, vidi da ih ne zanima kako one nastaju, nego zašto ne dolaze i njima. Dylanova ideja da možeš postati ono što želiš u ovom filmu posve je drugačija od moderne ideje preobrazbe vanjskim intervencijama. U "Potpunom neznancu" glavni junak mijenja se i postaje ono što mora biti isključivo posvećenim stvaranjem. I to je ključna razlika prema glavnom oskarovskom takmacu "Emiliji Pérez". Već vam je jasno da želim da pobijedi rad, a ne ideologija, "Potpuni neznanac", a ne "Emilia Pérez".
Otvori KEKS Pay
