Noć je davno pala, samo se po šuškanju suhog lišća moglo naslutiti da u kasni sat netko hoda uskim ulicama karlovačke Zvijezde. Jesen je 1854. godine, a ideju baruna Dragojla Kušlana da se sastaju i pjevaju hrvatske pjesme prihvatilo je dosta mladića. No, tajnost je bila nužna. Bachov apsolutizam koji je vladao zemljom nije dopuštao slobodno sastajanje, a kamoli pjevanje na ‘hrvatsko jezik!’ I tako je, zapravo, u tajnosti u Karlovcu, mjestu koje je bilo srce ilirizma, nastao još jedan nacionalni prkos, Prvo hrvatsko pjevačko društvo Zora.
Skladali im i Lisinski i Zajc
S barunom se tajno sastajalo, od 1855. do proljeća iduće godine, isprva tek nekolicina uglednih Karlovčana, među kojima su bili i Svetozar Bošković, Ivan Benić, Hinko Šop, Janko Modrušan, Antun Supan, Josip Šeler, čak i slikar Vjekoslav Karas. Pjevali su četveroglasne hrvatske pjesme u duhu ilirizma i tako širili nacionalnu svijesti. Pet godina poslije Janko Modrušan izdaje javni poziv u kojem poziva Karlovčane da se pridruže pjevačkom društvu. Odazvalo se 60 mladića i stvoreno je Društvo karlovačkih pjevača. Tada je bila iznimna čast biti dio zbora jer oni su bili nositelji kulturnog života grada. Imali su jasna pravila ponašanja, pa postoje zapisi koji kažu da se moraju ponašati kako “dolikuje izobraženom čovjeku u izobraženom društvu”.
– Postojale su i visoke novčane kazne za one koji neopravdano zakasne ili propuste probe, a zbog bolesti se nosila i potvrda liječnika – kaže nam Sandra Kočevar, povjesničarka i kustosica karlovačkog Gradskog muzeja, autorica izložbe o 160 godina postojanja Zore u Gradskom muzeju s obzirom na to da su ime Prvo hrvatsko pjevačko društvo Zora dobili 31. svibnja 1868.
– Zoraši su pjevali na svim gradskim manifestacijama, pjevali svojim donatorima, pjevali i na pogrebima svojih članova i onih koji su ih pomagali. Često su bili na putovanjima, izletima i gostovanjima i nosili zastavu zbora – trobojnicu s riječima “Pjesmom za dom”. Njihova je povijest puna zanimljivih detalja; od toga da su imali jedan od prvih radioprijenosa svog koncertiranja do toga da su 1935. proglašeni najboljim europskim zborom. Pozvani su na dvor, a o tome koliko su bili poznati, govore i pisma u kojima im se druga društva, kada im pišu, obraćaju sa “slavnom PHPD Zora” – dodaje Kočevar. Osnivači Zore bili su ugledni građani čiji su pjevanje i glazba bili motivirani preporodnim idejama, domoljubljem i ljubavlju prema hrvatskom jeziku, pa su im i pjesme bile takve. Za njih su skladali Ivan pl. Zajc i Vatroslav Lisinski, a izvodili su i Haydna, Schumanna, Verdija. Zoraši su sami, zahvaljujući donatorima i svojim novcem, već 1886. dali sagraditi, kako su rekli, Zorin pjevački hram, isprva drveni objekt u kojem su održavali nastupe i gdje je stalo oko 2000 ljudi. – U pola godine skupili su sredstva za izgradnju i zidane građevinu, današnji Zorin dom, koji je sagrađen 1892. Osim što su zoraši davali novac, i na koncertima su sakupljali priloge. Primjerice, predsjednik Zore Vilim Reiner sam je, uz novac, dao i tepih i dva kandelabra za unutarnje opremanje zgrade – kazuje kustosica.
Utjecaj političkih struja
Zbor je sazrijevao i u profesionalnom smislu, a vrhunac je doživio 1922. kada je tehničkim ravnateljem, zborovođom i dirigentom postao David Meisel, koji je radikalno reorganizirao zbor te se istovremeno brinuo i o sustavnom pomlađivanju zbora. Zora je pjevala i na dočeku kralja Aleksandra u lipnju 1931., nakon čega je kralj osobno pristupio Meiselu, čestitao mu na odlično otpjevanoj himni i pozvao ih na gostovanje u Beograd.
– Politička situacija u zemlji cijelo je vrijeme utjecala na Zoru. Primjerice, pedeset godina postojanja Zora je proslavila tek nakon deset godina zbog sukoba stare i nove struje u Zori, pravaša i pripadnika Hrvatsko-srpske koalicija. Najveća tragedija dogodila im se 1941. kada je Zora prestala djelovati, a omiljeni dirigent David Meisel odveden je u logor, zajedno sa svojim sinom. Bili su među prvim žrtava holokausta u Karlovcu, a zanimljivo je da tada nitko nije podigao glas ili protestirao zbog toga – kazala je Sanda Kočevar. PHPD Zora ponovno je počela djelovati 1978., otkad su joj dirigenti bili Ratko Pogačić, Vjekoslav Šutej, Aleksandar Radivojević, Dragan Sremec, Nikola Bašić i Josip Novačić pa Dubravko Rukavina, Tonči Bilić, Bojan Pogrmilović, a od 2009. do danas je to profesorica Radmila Bocek. – Zora je velika, draga i dobra obitelj. Opstali smo samo zbog međusobnog poštovanja i ljubavi prema pjesmi, svom gradu i prethodnicima koji su stvarali Zoru. Nećemo dopustiti da Zora zamre, umre ili nestane – kazala je prof. Radmila Bocek i najavila niz koncerata kojima obilježavaju veliki rođendan.
