"Ti dani. Ti topli ljetni dani. Miris trave i zemlje tek malo natopljene kišom koja je padala prošlu noć. Cijeli svijet sam imao baš tu, pred sobom i žmireći sam ga gledao upijajući svaki miris i svaki zvuk. Oduvijek sam volio zatvorenih očiju osjećati ono što me okružuje jer je tada sve bilo još jače, bolje i ljepše. Onda bih ih otvorio i dodao boju. Za mene su ti trenuci zaista bili čista magija.
Iz sanjarenja me prenuo Ivanov glas. Viknuo mi je da im se pridružim, da idemo nekamo. Naime, sasvim mi je svejedno bilo kako, kamo i zašto. Bitno da se ide. Bez sumnje je neka luda avantura bila na pomolu jer Ivanove ideje nikad nisu razočarale. Budući da sam bio najmlađi u tom čoporu, osjećao sam se posebno jer su me uvijek vukli sa sobom, a ja sam se trudio biti dobar i nisam im stvarao probleme. Tako smo svi bili zadovoljni.
Trčali smo kao muhe bez glave i natjecali se tko će prije do sljedećeg panja, tko će se brže popeti na drvo, tko će bolje preskočiti potok, i to po mogućnosti tamo gdje je najširi. Nerijetko smo se kući vraćali mokrih gaća, ali to je samo moglo povisiti ulog u osvajanju titule najboljeg, tako da je poseban izazov bio ostati suh. Sve je bila velika igra kojoj smo dodavali toliko sladak okus pobjede ili onaj gorak okus poraza i uvijek, ali baš uvijek smo htjeli još.
Još smijeha, još dobre stare prepirke tipa "nisam ja, ti si". Bili su to naši dani ponosa i slave, pobjedničkih postolja i sreće jer onog drugog kao da i nije bilo. Volio sam to. Volim to još uvijek.
Tada, u svoj toj jurnjavi, ugledao sam je! Bila je ogromna. Grana svinutih od predivnih, slasnih, debelih i suncem okupanih trešanja. Bože dragi, kako je izgledala veličanstveno!
Ivan je bio ponosan jer ju je on otkrio, a mi smo mu bez imalo zavisti bili zahvalni na tome. Ipak, takav se plijen ne nalazi svaki dan. Brže-bolje, kao hrpa gladnih majmunčića, krenuli smo u osvajanje. Svatko je pikirao na neku svoju granu. Ostao sam, naravno, zadnji, pa je Ivan (koji je uvijek posebno pazio na mene) spojio ruke kako bi me podigao da dohvatim prvu granu i krenem dalje sam.
Nikad neću zaboraviti kakvog je okusa bila ta prva trešnja. Zatvorio sam oči. Imala je okus povjetarca koji je lagano pirkao, slankastog znoja koji mi je kliznuo niz lice, crvenog šećera koji je postojao samo u njoj (i želio sam da bude baš crvene boje), gorčine drveta na kojem je dozrela (kojoj sam dodijelio zelenu boju) te je pucketala u ustima tako odvažno i čvrsto da sam je poželio jesti zauvijek. Ta je trešnja ostala nešto najljepše što sam okusio u životu. Jeo sam i jeo i samo tražio slobodne grane koje sam mogao obrstiti. Sunce je već lagano krenulo svoj put zalaza i nažalost se naša okusna avantura morala približiti kraju ako smo doma htjeli proći bez posljedica, koje su, dakako, znale biti dosta neugodne kad ne bismo došli prije mraka. Ivan je oglasio da je vrijeme za povratak. Majmunčići su jedan po jedan poskakali s drveta, pa tako i ja. No prije toga sam zagrabio punu šaku trešanja (za mamu). Zatim je uslijedio glup, nespretan skok i jurnjava kući sa sve gorim bolovima u ruci. Dok smo stigli, već sam je jedva micao i kad je mama to shvatila, nije baš bila najsretnija. Ipak, svemir je bio na mojoj strani. Donio sam zagrljaj, poljubac i punu šaku trešanja koje sam čuvao radije nego ruku. Tako su te divne voćkice dobile još jedan poseban okus. Dobile su toplinu i nježnost mamina zagrljaja. Zažmirio sam i osvojio svijet u tom trenutku. Osvojio sam i gips nešto kasnije, ali pustimo to. Ruka se još uvijek drži tu, tako da je to bila zanemariva žrtva", smijući se, priveo je priču kraju.
Gledam ga i po tko zna koji put uživam u toj priči. Moj tata pomalo zaboravlja. Star je i umoran, ali toliko živo, veselo i zdravo priča o nekim davnim doživljajima i danima koje je volio i u kojima je uživao, da meni nikad ne dosadi.
Priču o Trešnji (zaslužila je veliko slovo) slušam cijeli život i zbog nje sam i sam ludo volio dane provoditi vani u avanturama s ekipom. Hvala Bogu da je to još bilo normalno u vrijeme mog odrastanja. Ta je priča nekako postala i ostala ona koja me uvijek mogla razveseliti i pripremiti za neke nove stvari. Dodati nove boje i okuse životu. Baš je. Svaki put kad bi je pričao, pronalazio sam neki novi detalj. E sad, je li ga on dodavao jer mu je tako došlo u trenutku ili je baš sve dio stvarnog događaja, sasvim nebitno. Ja sam joj u svojoj glavi volio dodavati nove detalje.
U nekom trenutku u životu pod ruke su mi došle pjesme Pabla Nerude, koji je i dan danas moj najdraži pjesnik. No kad sam naletio na stih "Želio bih učiniti s tobom ono što proljeće s trešnjama čini", zažmirio sam i pred očima mi se stvorila tatina Trešnja u svoj svojoj cvjetnoj raskoši. Tako je dobila još jedan trenutak u kojem je mogu vidjeti i osjetiti. Čak bih to nazvao ljubavnim, nježnim trenutkom koji je zamirisao proljetno, sunčano, gotovo nestvarno. Uživao sam.
Sjećam se kako je jedva čekao da krene u napad na trešnje. Uza sve to, imao je i ludu sreću da je upoznao moju mamu, koju valjda drugo voće nije ni zanimalo. Još bi samo nedostajalo da su se, recimo, upoznali ispod neke trešnje, ali to bi zaista bilo previše! Čak i za njih dvoje. Sasvim je dovoljno to što sam ih imao priliku nebrojeno puta gledati kako zajedno uživaju u njima. Išlo je do toga da je tatin prijatelj čak uključivao dizalicu kako bi ga podigao do vrha stabla u njihovu dvorištu da ubere najbolje trešnje, do kojih nitko drugi ne može. Taj prizor bio mi je zakon. Roditelji su mi zakon, kad bolje razmislim. Drugi razlog zašto sam je volio slušati je njegov izraz lica. Danas kad je i on pomalo na putu svog zalaza, taj izraz lica nešto je što bih mogao gledati zauvijek. Sreća. Čista, iskrena, neiskvarena sreća. U tom ga trenutku vidim jedino kao malog, prljavog i musavog klinca koji ljenčari na ljetnom suncu. Usto je totalno zadubljen u neke svoje misli i ne skida osmijeh s lica.
Promatram ga pažljivo, da mi ne promakne nešto. Lice mu se ozari kad priča kako su krenuli u trk, a oči zasjaje kad proba prvu trešnju. Uhvati ga sjeta i preplavi nježnost kad zagrli svoju mamu i na kraju najljepša ljubav kad pogleda mene. Isprepliće se jučer, danas i neko njegovo sutra i sviđa mi se kako zadovoljno plovi kroz ta vremena. Razmišljam kako je lijepo starjeti tako. Kada unatoč onim manje dobrim stvarima koje starost nosi, još uvijek ostaje taj sjaj iznutra. Sposobnost da se barem na trenutke sjećaš i možeš odlutati negdje gdje je bilo lijepo. Mlado srce. Fantastično je ako njega uspijemo nositi do samoga kraja. Tome se nadam i za sebe. Zato mi je ta priča izvor svega dobrog i lijepog. Ona je poziv na avanturu, poziv na povjerenje, pružena ruka i topli zagrljaj. Sve to zbog samo jedne trešnje koju je moj tata probao nekada davno.
U tom trenutku jako zagrlim tog malog nestašnog dječaka koji je skriven u njemu i sjaji mu iz starih umornih očiju.
Otvori KEKS Pay
