Sjedila je stisnutih ruku u krilu kao da pomno sluša, a onda taj tren zadrijemala, glave pognute naprijed prema grudima i izgledala tako nalik na visibabu u snijegu ili neku umjetničku sliku, naslikanu brzim potezima kista, s namjerom zabilježiti ono bitno i karakteristično na njezinu licu te okačenu dugo već negdje u muzeju na zidu, tako da je svi dobro vide: tu ženu od sedamdesetak godina, odjevenu svu u crno, od glave do pete, koja je sjedila tko zna koliko dugo na tome drvenom stolcu u polumraku, pa se odrvenila.
No nije to bio nikakav portret nego je žena bila usred mise na zagrebačkom Kaptolu okružena sa svih strana pridošlim vjernicima, koji slušaju pomno propovijed svećenika s oltara. Prvi je dan u novoj godini; sve je još u ozračju blagdana, proslave i veselja pa i sveprisutnih žena s lijepim frizurama, pomno našminkanih i dotjeranih u finim kaputima ili bundama; muškarci su friško obrijani i podšišani, iako ima i onih pomalo mamurnih ili omamljenih još od previše jela i pila te s vidljivim podočnjacima od nespavanja i hrapavih glasova od pjevanja.
Misa se bliži već kraju i svi su na nogama, dok čekaju svećenikov blagoslov, očiju uprtih prema oltaru i s pitanjima što im nosi nova godina ili s nadom da će biti bolja od one stare, koja se vukla mjesecima i jedva dovukla do kraja, kao zmija svoj rep. Ili pijanac koji je promašio svoju ulicu i kuću već peti put. Na licima uzbuđenje, nemir i strepnja, ali pogledi su puno već smireniji i veseliji. Barem na trenutak. Tek nastupivši pred ljudima, nova godina osvanula je sramežljivo i pospano toga dana u gradu zavijenom neobično gustom maglom i posve pustom, s jako mrzlim jutrom u kojem dah se ledi a suze slijevaju od studeni niz lice, a ipak, veselo – kao mladenkin osmijeh na mladoženjinim grudima. I raspoloženje je do podneva poraslo već vidno među okupljenim vjernicima.
Jedino ona starija žena sjedi i dalje na svome mjestu kao skulptura okamenjena i ne otvara nikako oči. Niti pokušava. Kao da je zadrijemala vječnim snom i ništa ne vidi, ne čuje, ne primjećuje, ne osjeća; ništa je više ne dotiče.
Na njezinu licu iskočile su široke jagodične kosti i tamna kosa uokvirila joj upale obraze; duboki crni škrlak strši joj na glavi poput zvona koje već odavno ne zvoni, skrivajući joj pola lica kao da se nečega srami te namjerno ga drži tako, sve do ispod obrva i nabijena jako čvrsto do očiju koje se jedva vide. Bilo je nečega mističnoga u tome škrlaku, kao i u tim njezinim tanušnim prstima, više isprepletenim negoli sklopljenim u molitvi te stisnutim tako čvrsto kao da su užetom povezani; u tom ukočenom položaju gornjeg dijela trupa poput neke drvene lutke na stolcu i cijeli taj prizor odavao je tijekom trajanja mise vrlo neobičan pa i neugodan dojam. Neizmjerno uskih, koščatih ramena i iznimno mršava silueta njezina tijela pod slabom rasvjetom, gotovo u polumraku, činila se krhkijom od ispale ptičice iz gnijezda na tlo, dok joj je dugački i vidno širi kaput sezao skoro do poda i skrivao noge. Ta čudnovata, tajnovita gospođa u toj pozi skrenula bi vjerojatno svačiji pogled da je, kojim slučajem, bila na nekoj slici u muzeju. Ali nije. Nego je sjedila među ljudima. I izgledala kao da je onamo zalutala. Možda je bila bolesna. Možda jako nesretna. Ili posve nesvjesna da nije sama.
Misa je završila. Vjernici su izašli iz svojih klupa, poklonili se i prekrižili te hodali lagano jedni za drugima prema izlazu; neki su klečali još kratko u molitvi pred malim Djetetom u jaslicama, koje su bile točno iza ženinih leđa. Je li uopće znala da je tek rođeni Bog tamo? Ili je došla onamo baš radi Njega, ali je klonula i zaspala, dok se oko nje orila prastara božićna pjesma: "Na tom mladom ljetu, veselimo se, mladoga Kralja mi molimo".
Polako se utrnula zidna rasvjeta i svijeće na oltaru pogasile su se jedna za drugom; tišina i sve veća tama uvlačila se u unutrašnjost zidova crkve, između oltara, raspela, kipa Bogorodice i ljudi kojih je je bilo sve manje i manje, a starija gospođa sjedila je i dalje na istome mjestu sklopljenih očiju. Kao da je stigla onamo iz nekoga drugog vremena, možda onoga između dva svjetska rata, potkraj dvadesetih ili tijekom tridesetih godina prošloga stoljeća, a možda i ranije te je sjedila barem jednom u ateljeu jednoga Hermana, ili Tartaglie, ili Trepše ili Kraljevića… A možda je bila cijeloga svoga života siromašna umjetnica, vrlo misaona, ali neshvaćena i nastojala se držati izvan svih klanova, pa se vječno skrivala pod tim dubokim zvonastim šeširom od zečje dlake, koji je naslijedila vjerojatno još od prabake, kao, uostalom i ostatak garderobe. Činila se vrlo skromnom i povučenom, poput onih usamljenika koji žive s jednom mačkom, ne izlaze rado iz svoga doma, osim u iznimnim prilikama i mogla se zvati Karolina ili možda Žozefina… Žena koja se držala cijeloga svoga života zacrtanih vrijednosti i strogih pravila, asketske čistoće i ne podliježući ni za dlaku promjenama. Ali danas je shvatila da je njezino vrijeme prošlo zauvijek; nekamo je uteklo iznenada ili se ugušilo pod naletom banalnosti, primitivizma i neukusa, pa se sručila na stolcu samo u trenu ni mrtva ni živa. Dok je stari duh grada, kojim se toliko zanosila, čekao nestrpljivo pred crkvenim vratima, kao stari fijaker koji će je odvesti na njezinu posljednju postaju na Mirogoju. I to je bio njihov zajednički oproštaj od grada.
Sve mi je to prošlo kroz glavu dok sam koračao u dubokoj tišini prema jaslicama, čudeći se stalno kako je tama oko mene sve veća i veća, a onda se posve približio toj ženi i još je bolje promotrio, više iz nekog osjećaja nelagode, negoli znatiželje te spazio tek tada veliki kofer i još jednu putnu torbu kraj njezinih nogu. Nitko je nije vidio. Nitko joj nije prišao. Nitko ništa upitao. Pa ni ja. A imao sam tada i imam još i sada toliko pitanja. Ovo iznenadno otkriće protreslo je snažno u sekundi cijelo moje biće toga prvoga dana na novu i svetu godinu, dvije tisuće dvadeset i petu, čak jače i od posljednjeg zagrebačkog potresa, sjećanja na koji su se dobrano uvukla svim Zagrepčanima u pamćenje. Ali ova gospođa neće.
O autorici
Nela Stipančić Radonić rođena je 1967. godine u Mrkonjić Gradu, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te magistrirala na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i eseje. Objavila je četiri zbirke poezije.