Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 109
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
kratka priča

Pas

15.02.2025.
u 13:11

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Na dan kad je tetka skočila u rijeku, pomislila sam da ću možda i preživjeti. Tetka je bila zvijer, mi ostali bili smo upitni. Tako sam njezin nestanak iskoristila samo kao izliku, te dvije godine prekasno napustila Austriju.

"Ubili su je", rekao je netko taman kad sam ušla u kuću.

Mještani su sjedili po stolicama i na kauču, majka među njima, ljuta kao i uvijek kad je tetka bila u pitanju.

"Nisu podnosili njezine proteste", rekao je netko drugi. "Da leži po cesti sa Stasitom Torom, ne da im raditi."

"A možda su je samo oteli?"

"Ma daj, Katice – prije su ih obje žive zakopali."

Iz kupaonice su se širile pare sredstava za čišćenje: kakve god bile okolnosti, majka nije podnosila nered, tetka nije marila za čistoću. Majka se bavila kućom i samom sobom, tetka svima ostalima. Dvaput je osvojila nagradu za doprinos zajednici, o njezinome radu u popravnome domu govorio se u novinama i na televiziji, a bila je i vanjska suradnica na pedagoškom odsjeku Filozofskog fakulteta.

Samo se majka njome nikad nije oduševljavala.

"Pogledaj koju ludost je napravila", rekla je nakon što su se susjedi raštrkali kućama. "Sve bi spašavala... što je ona – lik iz crtića?"

Nisam htjela priznati, ali imala je pravo. Tetka je u mojoj glavi možda bila svemoćna, ali isto tako imala je šezdeset godina i granice kojih je trebala biti svjesnija.

"Zar Tora nije znala plivati", svejedno sam pitala, a majka me pogledala kao da ne želi da i ja idem u smjeru susjedskih naklapanja. No činjenica je bila da se tetka od jučer popodne nikome nije javila, a nije pomagalo ni to što ju je posljednji vidio predstavnik investitorske grupe Zen, njezin prvi susjed koji je maltretirao kad god bi se pojavio u mjestu. Upravo je on obavijestio policiju da je Tora upala u nabujalu rijeku, a tetka skočila za njom. Nije li bilo čudno to što mu nitko od mještana nije povjerovao? Da su mislili da je time htio sakriti što se zapravo dogodilo?

Priča je bila tipična za jednu malu, lijepu državu: strani investitori na tuđem su zemljištu zamislili luksuzne kuće za odmor, te od lokalaca tražili da im prodaju imovinu mašući im eurima pred nosom.

"Zašto bi životarili u ovoj pripizdini", ponavljali bi, ali najčešće uzalud: većina mještana nije htjela ni čuti za prodaju, tetka ponajmanje. A još manje joj se sviđala ideja o gradnji hotelskog kompleksa koji se od mjesta trebao protezati sve do zaštićenog parka prirode. Tetka je oduvijek govorila o manjku poštovanja za biljke i životinje; bilo joj je dosta sječe šuma, uništavanja staništa, uzurpacije.

Nenaviknuti na niječan odgovor u vremenu u kojemu je sve bilo na prodaju, živci su postajali tanji, pritisci jači. Oni koji se nisu slagali s ponudom odjednom su imali problema sa strujom ili vodom, povrće u vrtu u jednom bi danu propalo.

"Misliš li stvarno", počela sam, no majka me prekinula rukom. Svejedno, bila je bijesna – vidjela sam to u njezinim pokretima dok je krpom trljala masne naslage po kuhinji, šuškala narukvicama. I ona je znala da je Tora vučica, suviše moćna da bi jednostavno upala. Upravo je ona spasila tetku iz depresije nakon što se jedan mali u domu ubio, a tetka preselila u roditeljsku kuću na selo. Bio je to jedini put da je tetka posustala. Spavala je svoj zimski san sve dok Tora nije dolutala do njezinih vrata.

Tetka se dovukla u mjesto oko podneva s Torom na leđima. Imala je rane po rukama i nogama, bila je blatnjava i malaksala. Mještani su hodali za njom, no tetka je šutjela.

"U šoku je", rekli su policajci. "Odvedite je u bolnicu, mi ćemo se vratiti u ponedjeljak."

Čim su se udaljili, majka je poslala susjede kućama. Nas dvije smo u vrtu kopale rupu, a tetka je pričala.

Predstavnik ju je zatekao na šetnici, rekao je: "Dat ćemo vam dvadeset posto više nego ostalima."

"Ima stvari koje novac ne rješava", rekla je tetka.

Predstavnik je na to udario Toru i ona se stropoštala. Zbog slomljene noge nije dobro plivala, a i struja ju je nadjačala. Kad ju je tetka uhvatila, Stasita Tora se već umorila. Tetka ju je pokušala održati na površini, ali bilo je to previše teško. Samo ju je nekim čudom uspjela izvući na kopno.

"Kako te nisu našli", pitala se majka, a tetka je rekla da je vjerojatno nisu ni tražili.

U neko doba naišli su lovci, čiju pojavu nije podnosila jednako kao ni bagere na zabranjenim mjestima. Ignorirala je njihovu pomoć i odlučila provesti noć na otvorenom, kako bi se odmorila.

"Zašto si tako tvrdoglava, Zorka?"

"Prijavit ćemo ga", rekla sam, a tetka je odmahnula rukom, mrmljajući nešto o kontroli narativa.

Sutradan je prikupila sprejeve i boje iz podruma, iz doba kad je s djecom ukrašavala zidove popravnog doma. Majka joj je ponavljala da se mora odmoriti, ali svejedno joj je dodavala opremu, nosile smo ljestve, kante, vodu.

"Kao kad smo sredile muški zahod: pička ovo, kurac ono, sjećaš se?"

Čudila sam se tim riječima iz usta moje majke koja je uvijek bila gospođa. Gospođa kapetana broda. Tata je samo htio nekoga tko će biti dovoljno na zemlji, tko će s vremena na vrijeme primiriti njegova konstantna gibanja.

"Tvoji roditelji su rijetkost", znala bi mi reći tetka, ali za mene su oni bili dosadna pojava. Za razliku od njih, tetka je oduvijek bila borbena, bila je važna i slobodna. Nekoć sam vjerovala da je imala puno partnera, sve dok mi sama nije rekla da taj aspekt života ne smatra dovoljno motivirajućim. Ni jednoj ni drugoj ja zapravo nisam bila nalik.

Na zidu školskoga WC-a osvanula je ogromna vulva: iz nje su izlazile ruke, glave, noge, govorilo se da je uznemirujuće nakaradna. Bilo je svakakvih natpisa i crteža na tim zidovima, ali samo se Zorkina slika odmah uklonila.

Nismo znale što je tetka namjeravala napraviti ovoga puta. Bio je vikend, oko nas su se okupili mještani, strojevi su mirovali. Po svakome zakonu strojevi tu nisu ni smjeli biti jer su nedostajale dozvole, ali valjda se birokracija rješavala u hodu, s vezama na pravim mjestima koje je trebalo podmazati. Majka je donosila sendviče, ja sam pričala o životu u Austriji. Ispala sam hrabra, poduzetna; prešutjela sam da sam se preselila s mužem, a da nisam ni promislila o sebi, pa sam u tuđini shvatila da nemam vlastitih interesa ni težnji. Možda sam zbog toga i ostavila mobitel negdje po strani. Nisam znala kako mužu, ni krivome ni dužnome, objasniti da se neću vratiti.

Stasita Tora navečer se pojavila u punoj veličini, preko cijelog zida predstavnikove kuće. Dočekala je tako nekoliko članova Zena, koji su idućega dana stigli na sastanak mjesnog odbora kako bi raspravljali o budućnosti mjesta i neminovnim promjenama. No prije nego što je itko išta stigao reći, majka je stala ispred svih, smiješeći se kao da je na priredbi.

"Htjela bih zahvaliti predstavniku", počela je, "koji je omogućio da se za moju sestru napravi ovaj grafit. Molim pljesak za našeg susjeda, nikad vam ovo nećemo zaboraviti."

Potom je namignula tetki, a mještani su zapljeskali, lupali nogama. Uštirkana gospoda u čudu su promatrala predstavnika, koji je izgledao izgubljeno: oko njega se sada neočekivano pjevalo, plesalo, plakalo da možda više nije mogao ni zamisliti budući rajski resort.

Nečija me ruka tada zgrabila i povukla u krug zajednice koja je pulsirala.

U tetkinome zagrljaju pitala sam se koliko sam se puta u životu jednostavno prepustila; koliko puta ni za čim nisam skočila.

O autorici

Mira Petrović rođena je 1989. godine u Splitu, gdje je diplomirala engleski i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču (Vranac, Ulaznica, Kritična masa, Večernji list). Živi i radi u Splitu.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije

Kupnja

Pretplata