Odmah na početku treba reći, Darko Rundek s “Brisanim prostorom” ima album godine. I to ne samo ove godine, nego godina. A ima i godina iza sebe. Kad ga slušate, Rundek kao da lebdi iznad čitave domaće rock-scene vukući iz prošlosti sve one familijarne zvukove koje je proizvodio, spajajući ih s nečim novim i svježim. No, spojio se i s Ekipom, postavom koja ga je pratila na turneji Apocalypso Now 2017., a nakon par godina druženja i albuma obrada tradicionala “Mura Mura”, sada su se sparili kao ruka u rukavicu na autorskom albumu “Brisani prostor”, zvuče zaigrano i ambiciozno kao da su na početku karijere, a usput i kao poveznica svih onih trenutaka i stilizacija koje vežete uz prošlost Rundeka.
“Brisani prostor”(Menart) izlazi 7. prosinca i sveobuhvatan je zahvat u Rundekov poznati mikrokozmos osvježen novom Ekipom.
Samo mlađi bendovi mogu parirati ovakvom Rundeku i Ekipi jer većina njegove generacije na albumima se ne može ni približiti takvom kreativnom zamahu. Taj mlađi bend za Rundeka bili su Porto Morto čiji je Roko Crnić na kontrabasu i vokalima koautor ili autor nekih pjesama, kao i Silvio Bočić na bubnjevima i gitari, ali se tekstovi i glazba prožimaju bezbolno i bez čujnih rezova.
Rundek je izvukao najbolje iz sad već provjerene ekipe u kojoj su i Ana Kovačić (saksofon, sintesajzeri, gitara) i Miro Manojlović (vibrafon, udaraljke, sintesajzer), ali je i Ekipa iz Rundeka izvukla mnogo toga. Primjerice, nakon odličnih albuma snimljenih s Cargo Triom, smanjene doze elektrike a pojačane meditativnosti, “Brisani prostor” donosi na 2 EP-ja (sa po pet pjesama) drukčiju energiju. Vrlo konkretne, privlačne teme prvi put nakon puno godina podsjećaju i na Rundeka iz vremena Haustora, no ne nostalgično, već kao povratak receptima koje je ionako izmislio u društvu s tadašnjom ekipom.
Općeniti dojam “elektrike” i energije provlači se temama koje su i hipnotičke i plesne, i eterične i konkretne kao uvodna “Zovu te”, začudne i razumljive (“Ko duh”), baladama poput “Mila” koje su i nježne i nedokučive, a aluzivni tekstovi podjednako asocijativni, intuitivni i razumljivi u Rundekovu sklopu značenja. Ubrojimo li u složenu priču “Brisanog prostora” nekoliko tema izrazite ritmike koje vožnjom bas-gitare, iskrzanim gitarama zovu na ples (“Tko su svi ti ljudi”), a pozadinski vokali plove iznad pjesama, dobivamo protutežu kontemplativnim temama poput završne “Unutarnji glas” ili “New World”, gdje se ostavlja otvoreni prostor slušatelju da u njega ugura Rundeka kojeg smatra najprimjerenijim.
No, valja i to reći, na “Brisanom prostoru” ne radi se tek o klišejima koje Rundek može izbaciti u pola noći, nego o sadržajnim pjesmama koje otkrivaju prvaka domaće scene u top-formi. Ponekad i u pop-formi, kao u “Voljeti stvarno” u kojoj, kao i u “Duhu” vokalima gostuje Maja Posavec, a ponekad i eksperimentalnog, ali opet artikuliranog, pogonjenog svirkom sjajne Ekipe, saksofonima Ane Kovačić koji prže zvučnike a la Bowiejev “Blackstar”, distorziranim gitarama i pojačanom ritam sekcijom. Iznad i ispred toga stoji ili se kreće Rundekov glas, instrument sam po sebi, a već dugo ga nismo čuli ovako slobodnog, u društvu s ovako energičnom i artikuliranom svirkom na koju se naslanja, paše uz nju ili se disonantno odbija od nje. Uglavnom, u deset pjesama odjekuje povijest i budućnost Rundeka koji već dugo nije bio ovako ovozemaljski jasan i strastven, a opet s puno toga fluidnog u tekstovima i melodijama. Iako bi se mogao opušteno kretati terenom poznatim kao “Darko Rundek”, “Brisani prostor” pokazuje da je pronašao drugu ili čak treću autorsku mladost i suvereno se s Ekipom kreće između lijevog i desnog zvučnika u vašoj sobi, ili slušalica telefona, vodeći vas na jedinstveno putovanje.
Rundek je ostao neprikosnoveni kralj alternative prepoznat u srednjoj struji od široke publike a da nije napravio nijedan krivi potez u karijeri ili opusu. Poezija je i danas važan dio Rundekove glazbe, a stopljena sa svirkom benda i inventivnom produkcijom puni pjesme hrabrim, ponekad i rizičnim, ali redom promišljenim i fino uobličenim detaljima. Najkraće, Darko Rundek je domaći pandan Nicka Cavea, zamalo pa sveti čovjek rock-scene koji nije pao u glib gubljenja identiteta s kompromisima kao rješenjem, snimao je albume iz potrebe da nešto kaže, a ne da ih proda u ogromnim količinama, da bi na koncu rasprodao i albume i veliki Dom sportova i INmusic s Ekipom. Ta Ekipa važan je dio uspješne priče “Brisanog prostora”, ali taj prostor ipak je najvećim dijelom pripremio i (p)obrisao sam Rundek, puno godina za redom izložen na brisanom prostoru domaće scene.