Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 187
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
rumunjsko-američki filozof

Od filozofa možemo očekivati štošta, ali ne i da umru za svoje ideje

08.03.2021.
u 14:38

Knjiga "Umrijeti za ideje" filozofa Costice Bradatana krajem prošle godine objavljena je u izdanju izdavačke kuće TIMpress u hrvatskom prijevodu Dijane Bahtijari i Hrvoja Gračanina.

Smrt je nešto najdragocjenije što je dano čovjeku. Stoga je najveće bezboštvo ne znati je iskoristiti. Umrijeti loše. Ovim citatom iz “Težine i milosti” Simone Weil počinje knjiga “Umrijeti za ideje” rumunjsko-američkog filozofa Costice Bradatana, koju nam je na hrvatskom krajem prošle godine podarila izdavačka kuća TIMpress u prijevodu Dijane Bahtijari i Hrvoja Gračanina. Junaci su knjige s podnaslovom “Filozofija kao opasan poziv”, između ostalih, Sokrat, Hipatija, Giordano Bruno, Thomas More, Gandhi, Jan Patočka... ali i filozofija sama, ona i onakva koja se bavi pitanjima života i smrti. Costica Bradatan, rođen u Rumunjskoj, danas je američki sveučilišni profesor, redoviti suradnik prestižnih novina i časopisa od New York Timesa nadalje. Ovaj intervju, vođen putem elektroničke pošte, počeli smo za njegova boravka u Varšavi, gdje je dovršavao svoju najnoviju knjigu, a završili kad se već premjestio u Bonn, u kojem se priprema za pisanje sljedeće. Osoba je u svakom slučaju vrijedna predstavljanja široj javnosti, a s obzirom na temu njegove kod nas objavljene knjige, posebno zanimljiv u vremenu obilježenom tolikim smrtima.

Costica je rumunjska verzija imena Konstantin, zar ne? Recite nam nešto više o mjestu i okolnostima svog rođenja, vašoj obitelji i preseljenju u Ameriku.

U pravu ste, moje ime je deminutiv od Konstantin, i to, moram dodati, pomalo urnebesan. U Rumunjskoj vas s ovakvim imenom ne mogu shvatiti ozbiljno. To je možda jedan od razloga zašto sam napustio zemlju. Ponekad je lakše promijeniti državu nego ime. Drugdje je to ime egzotično. Ljudi mu se ne smiju jer su prezauzeti pokušavajući ga pravilno napisati i izgovoriti. Šalu na stranu, smatram se sretnim i blagoslovljenim što sam dobio priliku napustiti Rumunjsku na vrijeme. Cioran je običavao reći da je napuštanje Rumunjske bilo najinteligentnije što je učinio i ja se u tome s njim potpuno slažem. Rumunjska je poput soli. Mala je količina potrebna i ukusna, a kad je ima previše, uništava sve. Dugoročno je nezdrava i može vas ubiti.

Kada ste dakle napustili Rumunjsku i koja vam je bila prva destinacija?

Iz Rumunjske sam otišao 2000. godine u Englesku, gdje sam radio doktorat, a kada sam ga završio, tri godine poslije, preselio sam se u Sjedinjene Američke Države. Naravno, ovdje je mnogo teže pitanje je li Rumunjska ikada otišla iz mene, ali bojim se da na njega ne bih znao odgovoriti.

Koje ste prve misli ili riječi u svom djetinjstvu prepoznali kao filozofske? Ili je filozofija došla u vaš život poslije?

Moji filozofski počeci više nalikuju na farsu. Kada sam krajem 1980-ih bio u srednjoj školi, na putu da postanem tvornički radnik, htio sam izazvati samog sebe i učiniti nešto gotovo nemoguće. Odlučio sam položiti prijamni ispit na pravnom fakultetu. Beskrajnom mudrošću ondašnjih rumunjskih komunističkih funkcionara, uvjet za upis bio je da morate biti sposobni napamet naučiti dva opsežna udžbenika. Doslovno svaku stranicu, odlomak, baš sve, uključujući tablice i grafikone. Ako ste mogli sve to progutati i preživjeti, tako su oni rezonirali, imali ste želudac za odvjetništvo. Jedna od te dvije knjige bio je udžbenik iz filozofije, ako se tako može nazvati kompilacija marksističke propagande i osrednji, loše napisan i parolama natrpan filozofski komentar. Ali, u tome je i bila poanta. Ako sam htio sam sebe izazvati kako spada, morao sam se kazniti učenjem svega toga napamet, ne usprkos tome što je bilo neprobavljivo, nego baš zbog toga. Pokazalo se da sam jako dobar u samokažnjavanju jer sam prošao prijamni i upisao se na pravni fakultet. U to sam vrijeme mislio da sam završio s filozofijom. Ali filozofija očito nije bila završila sa mnom. Na neki način, čak i dok sam učio napamet te besmislice, nešto se sa mnom događalo: otvarao se moj apetit baš za ono što je taj udžbenik izrugivao, za filozofiju. Nakon nekoliko godina odustao sam od prava i otišao na drugi prijamni, ovaj put na filozofskom fakultetu. Do tada je komunistički režim već bio srušen i rane 1990-e su bile dobar trenutak za studij filozofije u Rumunjskoj. Zemlja je bila u takvom neredu da vas je samo filozofija mogla spriječiti da potpuno ne izgubite razum. Filozofija – vrhunsko ludilo.

To što je smrt u fokusu vaše knjige podsjeća me na činjenicu da je demokratizacija u Rumunjskoj, za razliku od ostalih komunističkih zemalja, počela smrću diktatora. Koliki su utjecaj na taj proces imali brzo suđenje i pogubljenje Ceauşescuovih?

To je bio iznimno divljački čin koji nije imao nikakve veze s pravdom, nego s hitnom potrebom Rumunja za samoegzorcizmom. Više od dva desetljeća Rumunji su bili potpuno podčinjeni tom malom čovjeku, dopustili mu da ih ponižava i siluje, svaki dan nekoliko puta. I sada su napokon mogli uzvratiti udarac. Njihova je gesta rođena ne iz dostojanstva, već iz poniženja. Rumunji su se nadali da će to krvoproliće oprati njihovu sramotu. Ali nije. Divljaštvo Ceauşescuova završetka bilo je savršena replika divljanja njegova režima, ali nisam siguran da je uspjelo istjerati Rumunje iz sramotne prošlosti. Ona je još tamo. Ako posjetite Rumunjsku, vidjet ćete je na njihovim licima. Ja je vidim kad god se pogledam u ogledalo.

Vidite li način da se pobjegne od te prošlosti, kakva ne muči samo Rumunje?

Tu je sve do danas na djelu određeni povijesni i zemljopisni determinizam, koji je vrlo teško izbjeći. Ono što se danas u ovom dijelu svijeta događa, ili što se događalo tijekom prošlog stoljeća, u određenom je smislu bilo “predodređeno” mnogo stoljeća prije. Krzysztof Kieślowski, koji nije bio samo veliki umjetnik već i duboki mislilac, shvatio je kako je to funkcioniralo u slučaju Poljske (što je uglavnom slučaj cijele srednje i istočne Europe). Rekao je: “Mi, kao Poljaci, nekoliko smo puta pokušali negirati svoje povijesno mjesto, svoj položaj između Rusa i Nijemaca, mjesto kroz koje uvijek prolaze svi novi putovi. Uvijek smo gubili. Doista zamjeram povijesti, ili možda geografiji, koja se prema ovoj zemlji tako ponašala. Nema sumnje, tako mora biti – da ćemo biti smrvljeni, da ćemo se pokušati otrgnuti od mjesta na kojem jesmo i da nikada nećemo uspjeti. To je naša sudbina.” Vidite, on kaže “sudbina”! Ako netko s umom Kieślowskog nije mogao pronaći rješenje, kako ja da ga nađem? Kolektivno, ne vidim izlaz iz nereda – barem ne u bliskoj budućnosti. Međutim, na individualnoj razini stvari stoje malo drukčije. Jer kada su posrijedi pojedinci, ova drama povijesne predodređenosti ponekad prelazi u viši stupanj lucidnosti i u dublje razumijevanje funkcioniranja povijesti. Svijest o tome da ste “smrvljeni” poviješću zasigurno uzrokuje patnju, ali također čini da bolje vidite i više razumijete. To je možda jedan od razloga zašto, u svoj svojoj političkoj i ekonomskoj nesigurnosti, regija daje tako dobre umjetnike i pisce. Pisanje i umjetnost dobra su terapija za taj osjećaj “smrvljenosti”.

Je li u akademskim filozofskim krugovima bilo lustracije?

Na početku su bile neke čistke, ali prilično plahe i loše zamišljene i od njih se brzo odustalo. Dok su 1990. strasti još bile uzavrele, od nekih se profesora tražilo da napuste fakultet, ali su se za nekoliko godina, kad su se emocije ohladile, vratili. Rumunjska, napokon, nije Njemačka. Mi se prilagođavamo svim vrstama ponašanja, tolerantni smo i puni razumijevanja, opraštamo sve grijehe, čak i prije nego što su počinjeni. Mi smo izmislili moralni relativizam mnogo prije nego što su filozofi i naslutili da je takvo što uopće moguće. Nietzsche je rekao da bi smrt Boga bila užasna tragedija jer bi tada naš moral ostao bez temelja. Rumunji time nisu bili impresionirani i nisu mogli vidjeti tragediju: ionako nikada nisu previše upotrebljavali moral. Iako su možda vjerovali u Boga (ali i to je diskutabilno), nikada nisu vjerovali u moral.

U vašoj sam knjizi prepoznao i neku vrstu kritike filozofije shvaćene i prakticirane samo na akademski način, a ne kao načina života. Je li taj dojam ispravan?

Filozofska smrt – “umiranje za ideje” – prirodni je ishod filozofskog života. Samo netko tko utjelovljuje svoje ideje u vlastitom životu, u svakodnevnim odnosima sa svijetom i drugim ljudima, moći će umrijeti za njih. Od akademskih filozofa možemo očekivati da rade štošta, ali ne i da, Bože sačuvaj, umiru za svoje ideje. Razlika između ta dva pristupa stara je koliko i sama filozofija. Sokrat je utjelovio svoje ideje u svom životu i svojoj smrti. Tako i Diogen i drugi, dok se vrlo ugledan niz filozofa, od Aristotela do današnjih akademskih filozofa, zadovoljava samo podučavanjem svojih ideja, a ne nužno i njihovim utjelovljivanjem. Neki su primjeri urnebesno smiješni. Seneka, na primjer. U spisima je do neba hvalio siromaštvo, dok je u svom svakodnevnom životu bio multimilijunaš, agresivni kamatar, Neronov spin-doktor i što još sve ne. Imao je toliko zemlje da više ni sam nije znao koliko. U usporedbi sa Senekom, današnji su filozofski licemjeri mala djeca.

Jesu li filozofi, po vašem mišljenju, obvezani da budu živi primjeri, propovjednici, a po potrebi čak i mučenici svojih ideja?

Mislim da je ovdje „obveza“ i preslab i prejak pojam. Preslab jer ono što osjećaju ti filozofi, o kojima pišem u knjizi, više sliči prisili: oni jednostavno ne mogu činiti drukčije. A prejak iz istog razloga: oni odgovaraju unutrašnjem pozivu, a ne nekoj vanjskoj društvenoj zapovijedi ili obvezi. Međutim, kada se jednom odluče, više ih ništa ne može zaustaviti. Ne živjeti u skladu sa svojim idejama oni bi vidjeli kao izdaju samih sebe. Ali, oni za svoje ideje neće umrijeti na propovjednički način, nego, ako je ikako moguće, diskretno i neuočljivo.

Stalni ste komentator LA Timesa za religiju. Kako gledate na kohabitaciju religije i filozofije?

Religija je, ili bi trebala biti, vrlo važna za filozofiju. Bilo koje glavno filozofsko pitanje – kako oni kažu “života i smrti” – dobiva na težini proučavanjem na temelju religiozne pozadine kojoj je izvorno pripadalo; ono je tako vitalnije i autentičnije nego kad se izvadi iz svoga prirodnog konteksta i secira kao čisto akademska tema. Biljka koja raste u svome prirodnom staništu i prešana biljka u herbariju dvije su različite biljke. Tretirati isključivo “filozofski” pitanje koje se rodilo u religiji i stoljećima je bilo dio vjerskog života ljudi ne znači samo nanijeti nepravdu tom pitanju. To može biti i recept za neuspjeh: nikada nećete doći do srži problema, o čemu se zapravo tu radi. Što se tiče znanstvene strogosti, filozofi bi, ako ništa drugo, trebali religiju shvatiti ozbiljno. Bez obzira na to vjeruju li osobno ili ne (a pogotovo ako ne vjeruju), bavljenje religioznim samo će ih učiniti boljim, pronicavijim filozofima. Osobno (ne)vjerovanje filozofa je nevažno. Važna je njegova sposobnost da slijedi vitalnu vezu između filozofskog problema i okoline iz koje je proizašao, sposobnost da prouči biljku što je moguće dublje a da je ne ubije.

Na jednome mjestu uzimate Tolstojevu “Smrt Ivana Iljiča” kao primjer kako život čovjeka definira njegova smrt i odnos prema smrti. Kako kroz svoj stav prema umiranju i smrti izgleda ova naša civilizacija?

Prije nekoliko desetljeća Philippe Ariès (francuski povjesničar, op. B. P.) sjajno je analizirao promjene u tom stavu i nisam siguran da se išta može dodati njegovim analizama. Otad se naše izbjegavanje smrti ne samo intenziviralo već se i stopilo s nečim puno starijim: našom naivnom potragom za besmrtnošću. Jedan od zapaženih događaja tijekom posljednjih desetljeća jest pojava transhumanizma čiji svećenici propovijedaju kako naš život, započet u jednom trenutku, ne mora nužno tako brzo i završiti. S pravim uređajima i tehničkim prilagodbama (i pravom količinom novca) ljudski se život može produljiti unedogled. Ipak, tu ima nekih problema. Transhumanisti možda dobro poznaju budućnost, ali čini se da nemaju pojma o prošlosti: proizvodi na polju “ljudskih poboljšanja” pod različitim su etiketama na tržištu barem od epski slavne smrti Enkidua (lik iz mezopotamske mitologije, op. B. P.). U usporedbi s ponudom, na primjer, srednjovjekovnih alkemičara, proizvodi transhumanista izgledaju prilično blijedo. Možda danas živimo dulje, ali i dalje umiremo – uključujući transhumaniste među nama.

Kako se suvremena filozofija i filozofi nose s “novom normalnošću” sada kad je cijeli svijet zastao pred strahom od smrti?

To se naravno razlikuje od mjesta do mjesta, od zemlje do zemlje i kulture do kulture. U svijetu engleskoga govornog područja, s kojim sam ja upoznatiji, filozofi su tipično glasnogovornici svog vremena. Ne očekujte od njih da govore lude stvari, da idu protiv struje, da potkopavaju pravovjerje. Ako, na primjer, Hollywood pod svaku cijenu izbjegava smrt – ni jedan junak nikada neće umrijeti u glavnostrujaškoj hollywoodskoj produkciji jer će inače gledatelji pasti u depresiju i prestati kupovati ulaznice, a producentske će kuće biti na gubitku – američki će filozofi učiniti isto: pod svaku cijenu će izbjeći smrt u svojim radovima kako njihova publika ne bi bila previše potištena. Ili će, ako već pokrenu tu temu, govoriti samo lijepe stvari, na primjer to kako se, da se vratim na transhumanizam, možemo otkupiti od smrti uz prave uređaje i prilagodbe te tome slično.

Ne sjećam se kada je posljednji put mišljenje nekog filozofa dospjelo u udarne vijesti, za razliku od epidemiologa, ekonomista, sociologa, pa čak i psihijatara... Je li glas filozofa prigušen u aktualnim globalnim raspravama i donošenju odluka o našoj svakodnevici?

Možda je i bolje tako. Liječnici obično znaju o čemu govore. Pa tako i mnogi ekonomisti. Pa čak i neki sociolozi. Ali filozofi? Ako se ni o jednom važnom pitanju ne mogu složiti među sobom, kako bi mogli u bilo što uvjeriti druge? Stvarno, zašto bismo uopće trebali vjerovati filozofima?

Je li “Umrijeti za ideje” knjiga o svecima filozofije? Jesu li ljudi opisani u njoj i njihove smrti vaši osobni uzori ili ih možda predlažete kao uzore življenja i umiranja za filozofiju?

Nisu toliko sveci koliko ljudi koji se ističu na polju na kojem se mnogi ističu. Takvi ljudi, kada se pojave, promijene uobičajen tijek povijesti. Postoje neki jasni obrasci u intelektualnoj povijesti: mislilac, zato što je važan i utjecajan, na kraju osniva školu koja promiče njegove metode i vokabular i tako ovjekovječuje spomen na sebe. Njegova se učenja prenose s generacije na generaciju. Zato imamo kantizam, hegelijanstvo, marksizam. Ili, a to je drugi obrazac, ne postoje odgovarajuće škole, ali vrlo utjecajni mislioci poput Pascala, Nietzschea ili Kierkegaarda, koji ne moraju imati svoje metode i vokabular, na kraju jednako snažno utječu na druge. Sve se to mijenja kad filozofa ubiju zbog njegovih ideja. Tu više nemamo racionalan postupak, u kojem se vjerni učenici brinu o nasljeđu svog učitelja, ponavljaju njegove metode, jezik i slično, već gotovo potpuno iracionalan: sljedeće generacije su prisiljene na određeni način odgovoriti filozofu mučeniku. Njegova nasilna smrt gurne ih u određeni položaj i prisili ih da prema njemu zauzmu stav najdubljeg poštovanja. Dakle, nije stvar u tome da ih odaberete za “uzor”. Ovdje zapravo nemate puno izbora.

Jedna od junakinja vaše knjige je aleksandrijska filozofkinja Hipatija koju su ubili kršćani. Je li njena smrt primjer kako su kršćani u jednom trenutku od spremnosti davanja vlastitog prešli na spremnost oduzimanja tuđeg života zbog vjere?

Tako izgleda. Kad su kršćani prije 313. godine puštali da budu mučeni zbog svoje vjere, činili su to jer su vjerovali da je njihov Bog jedini pravi Bog, a vjera jedina autentična vjera. Kako su mogli izdati jedinog, pravog, autentičnog Boga? Nakon što je Rimsko Carstvo prihvatilo njihovu religiju, počeli su progoniti druge iz potpuno istog razloga: njihov Bog bio je jedini pravi Bog, a kršćanstvo jedina autentična vjera i kako ti pogani, nevjernici i heretici mogu ne pokoriti mu se?

Vidite li u suvremenom svijetu likove poput Jana Patočke, žrtve komunističke torture u Čehoslovačkoj, ili Simone Weil, koja se izgladnila do smrti zbog svog, kako pišete, “organskog suosjećanja sa žrtvama” bilo kakvih oblika nepravde ili izrabljivanja?

Moraju postojati čak i ako ih ne vidimo. Dapače, to što ih ne vidimo, to može biti neizravan dokaz da postoje i rade svoj posao. Ako bi se pojavili i pokazivali na televiziji i vlastitim YouTube kanalima, baš i ne bi imali “organsko suosjećanje” sa žrtvama i potlačenima. Imali bi samo očajničku potrebu za samopromocijom. Što god radili, ti ljudi moraju biti diskretni. Ne možete spašavati svijet i sebe događajima na Facebooku uživo: “Sutra od 17 sati bavit ćemo se iskupljenjem izgubljenih duša. Članovi ostvaruju popust. Dovedite prijatelja i dobit ćete dodatni popust.”

Što točno hvalite u knjizi “In Praise of Failure” (Pohvala neuspjehu) koju ste upravo završili?

Želim pokazati da je neuspjeh nešto što apsolutno zaslužuje pohvale. Neuspjeh je bitan za ono što jesmo, a način na koji se odnosimo prema njemu nas definira, dok je uspjeh prolazni dodatak koji ne otkriva puno o nama. Možemo živjeti bez uspjeha, ali živjeli bismo ni za što kad se ne bismo pomirili sa svojom konačnošću i nesigurnošću, sa svojom nesavršenošću i smrtnošću, što su sve epifanije neuspjeha. Ako je život u kozmičkoj zapletenosti oblik bolesti, naše ozdravljenje može doći samo od neuspjeha. Možda ćete se iznenaditi, ali neuspjeh vam može spasiti život. Jednostavno morate pomno pratiti neuspjeh i naučit ćete sve što možete naučiti o sebi, svijetu i svome mjestu u njemu. Neuspjeh otkriva pukotine u tkivu postojanja i unutar nas samih. Pokazuje da cijela ljudska povijest nije ništa drugo nego neprestana borba za prevlast nad drugima. Neuspjeh otkriva da su naše političke i društvene institucije (čak i najbolje među njima) uvijek nesigurni, privremeni i nesavršeni aranžmani. Pokazuje koliko nerazumni mogu biti zahtjevi društva prema svojim članovima, koliko su hirovita njegova očekivanja, koliko su plitke njegove prosudbe. Neuspjeh nas otkriva samima sebi, tjera nas do ruba postojanja i pokazuje nam koliko je smrt uvijek blizu. Neuspjeh je najbolji od svih učitelja, najučinkovitiji od svih gospodara: koristi se grubim metodama, ali to je uvijek odlika dobrog poučavanja.

Vaš je sljedeći projekt knjiga o Diogenu Ciniku i onome što bi on mislio o današnjem intelektualnom svijetu. Je li to vaš način da kažete što mislite o tom svijetu i je li to ona nova priča koju ste obećali u posljednjoj rečenici knjige “Umrijeti za ideje”?

Nisam siguran da je to priča koju sam obećao, ali mislim da je to priča koju svakako vrijedi ispričati. Diogen nije bio samo buntovnik i odmetnik, već arhetip svih buntovnika i odmetnika. Uvijek je – zbog principa i osobnog poziva – išao protiv struje i to ga danas, u našem dobu totalnog konformizma, čini tako važnom figurom. Naslov knjige je “Protiv konformizma” (Against Conformity). Ključno je da uvijek postoji netko tko ide protiv struje kako bi upozorio na mogućnost postojanja drugih perspektiva i načina postupanja ili kako bi bio primjer. Posao odmetnika, neistomišljenika može biti nezahvalan i neugodan, ali je njegova društvena, politička i kulturna funkcija od životne važnosti. Neistomišljenici su često rubni likovi koje na kraju nose žig “parije” ili “gubitnika”. Ipak, ironično je da upravo zahvaljujući njihovu postojanju i ustrajnosti zajednice čuvaju određenu mjeru raznolikosti mišljenja, svježine diskursa i intelektualne dinamičnosti.

“Umrijeti za ideje” završava pripisom naslovljenim “Umrijeti s osmijehom”. Ali, kad sam vas pitao zašto ste na svim fotografijama tako ozbiljni, rekli ste mi: “Ne vjerujem u osmjehivanje. Čemu se uopće možemo smiješiti?” Znači li to da je naš život, sa svim borbama, pokušajima i promašajima, tragedija koja se tek na samom kraju pretvara u komediju?

Pa, vi ste to rekli. Puno je načina smijanja, zar ne? Neki od njih su bučni, pa čak i vulgarni, dok drugi ne uključuju nikakvu vanjsku manifestaciju. A kad se smijete kozmičkoj farsi, ne možete to činiti glasno. Najveći, najozbiljniji smijeh je uvijek tih. Toliko tih da ga je zapravo teško razlikovati od najveće tuge.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije