Kad je Victor Hugo preminuo 1885. godine, na njegovu sprovodu okupilo se više od dva milijuna ljudi, a tijelo mu je položeno u Panteon, među najveće sinove Francuske.
Cijela nacija slavila ga je kao besmrtnog autora "Jadnika" i "Zvonara crkve Notre-Dame", ali i kao filantropa i političara koji se borio za ukidanje smrtne kazne i besplatno obrazovanje. Ipak, istina o njegovu životu bila je daleko kompleksnija. Bio je čovjek ekstrema, vođen nezasitnom željom za slavom, novcem i, iznad svega, libidom koji je šokirao čak i Pariz 19. stoljeća.
Njegov ego bio je toliko golem da je, kad su ulicu u kojoj je živio preimenovali u Aveniju Victora Hugoa, počeo primati pisma naslovljena s "Gospodinu Victoru, u njegovoj aveniji, Pariz".
Jedna od najbizarnijih crtica iz njegova života bila je metoda kojom se borio protiv prokrastinacije. Kako bi se natjerao na pisanje, Hugo bi se zaključao u radnu sobu, skinuo svu odjeću i predao je slugama uz strogu naredbu da mu je ne vraćaju dok ne završi zadano poglavlje. Satima bi sjedio potpuno gol, okružen samo papirom i tintom. Njegova supruga Adèle u svojim je memoarima zapisala kako je, dok je pisao "Zvonara crkve Notre-Dame", nabavio "golemi sivi pleteni šal koji ga je obavijao od glave do pete" i zaključao svu svoju odjeću kako ne bi došao u iskušenje da iziđe. Roman je, kako je zapisala, postao njegov zatvor.
Ta opsesivna disciplina nije se, međutim, prenosila na njegov privatni život. Hugo je bio, kako ga opisuju biografi, vjerojatno najpotentniji seksualni ovisnik 19. stoljeća. Hvalio se kako je prve bračne noći sa suprugom Adèle Foucher vodio ljubav devet puta. Kad je ona s vremenom izgubila interes za njegove neutažive apetite, utjehu je potražio u pariškim bordelima, postavši njihov najodaniji klijent. Pričalo se da je njegov dnevni raspored uključivao prostitutku ujutro, glumicu prije ručka i kurtizanu kao "aperitiv" prije noći koju bi proveo sa svojom dugogodišnjom ljubavnicom. Koliko je bio cijenjen u tim krugovima, svjedoči i činjenica da su na dan njegove smrti svi pariški bordeli zatvorili svoja vrata kako bi djelatnice mogle odati počast vjernoj mušteriji.
Suprugu Adèle, ljubav iz djetinjstva s kojom je imao petero djece, navodno je tretirao s prezirom. Nakon što je ona započela aferu s njegovim prijateljem, književnim kritičarem Sainte-Beuveom, Hugo se osjetio oslobođenim svih bračnih obveza i u potpunosti se prepustio izvanbračnim vezama. Iako se nikada nisu razveli, njihov je zajednički život postao samo fasada, a Adèle je tiho patila, svjesna da je desetljećima tek druga žena. Jedan posjetitelj na otoku Guernsey, gdje je obitelj bila u egzilu, zatekao ju je jednom prilikom samu i u bolovima. Kad ju je upitao gdje su joj suprug i sinovi, tužno je odgovorila: "O, otišli su gospođi Drouet da se zabave. Idite i vi, ovdje vam neće biti zabavno."
Naime, žena koja je obilježila njegov život bila je glumica Juliette Drouet. Postala je njegova ljubavnica 1833. i ostala uz njega punih 50 godina, sve do svoje smrti. Zbog njega je napustila karijeru i postala njegova neslužbena tajnica, družica i inspiracija. Pratila ga je u izgnanstvo, prepisivala tisuće stranica njegovih rukopisa i bila mu potpuno odana. No, njezina predanost nije bila nagrađena vjernošću. Hugo ju je držao u svojevrsnom zlatnom kavezu, kontrolirajući njezine izlaske i dajući joj tek skroman džeparac, dok je istovremeno nemilice trošio na druge žene. Tijekom njihove polustoljetne veze neprestano ju je varao, a zabilježeno je da je u jednom dvogodišnjem razdoblju spavao s više od dvjesto žena. Njegov nagon bio je toliko jak da je zaveo čak i djevojku vlastitog sina.
Ipak, Hugo je ostavio književno nasljeđe koje nadilazi skandale. Jedan od njegovih najvećih doprinosa Francuskoj nije bio samo književni, već i stvarni, opipljivi spas jednog od njezinih najvećih simbola. Početkom 19. stoljeća, veličanstvena katedrala Notre-Dame bila je u katastrofalnom stanju. Zapuštena, oskvrnuta tijekom Francuske revolucije i oštećena zubom vremena. Bila je toliko ruinirana da su gradske vlasti ozbiljno razmatrale njezino rušenje. Hugo, strastveni zaljubljenik u gotičku arhitekturu, nije se mogao pomiriti s tom idejom. Odlučio je napisati roman u kojem katedrala neće biti samo pozadina, već glavni lik.
Tako je nastao "Zvonar crkve Notre-Dame". Knjiga je postigla golem uspjeh i probudila nacionalni ponos. Priča o Quasimodu, Esmeraldi i Frollu skrenula je pozornost javnosti na zanemareni dragulj u srcu Pariza. Pod pritiskom javnosti, vlasti su odustale od rušenja i pokrenule masivan projekt obnove koji je vodio arhitekt Viollet-le-Duc. Victor Hugo je tako svojim perom spasio Notre-Dame od uništenja, dokazavši da je snaga riječi ponekad jača od kamena. Bio je čovjek proturječnosti, razvratnik i spasitelj, tiranin u privatnom životu i borac za obespravljene u javnosti, čija kompleksna ostavština i danas intrigira.
Otvori KEKS Pay
