Duboko vjerujem da nema baš mnogo toga što je radikalnije od humora. U umjetnosti osobito. Humor je transgresivan. Njime se mogu iskazati nevjerojatno subverzivne, radikalne i provokativne ideje, i to u trenutku kada društveni kontekst možda ne osigurava taj prostor na nekoj drugoj (službenijoj) razini. Ali humor nije jednostavan. On je umijeće koje nije za lijene ni za elitiste. Humor zahtijeva informiranost, sposobnost kritičkog opažanja te improvizaciju i fleksibilnost. Humorom su se u povijesti kritizirali autokrati, diktatori, tirani, aparatčici, demagozi, i poltroni. Tko ne može prihvatiti inteligentnu šalu na vlastiti račun, vjerojatno spada u neku od navedenih kategorija. Tko misli da mu je zauvijek garantirana privilegija i ekskluzivnost, taj nije zreo za demokratsko društvo ni dijalog. A kazalište je upravo to. Dijalog. Smijemo se uvijek onome u čemu ima neke istine, što smatramo problematičnim, što vidimo da je disfunkcionalno. Drugim riječima – humor je jezik pobunjenika. Potlačenih, ugroženih, drugačijih, marginaliziranih, bastardiziranih. I njegova pobuna nije nasilna – ona je pobuna koja, paradoksalno, ljude ujedinjuje i govori – možda se i ne slažete, ali pitajte se zašto ste se nasmijali. Također – humor nije uvreda. Uvreda je nedovoljno inteligentan humor. Toliko o križarima političke korektnosti.
Metodologija kojom sam se vodila pri izboru bila je vrlo jasna – predstave koje sam izabrala nasmijale su me. Ali, osim što su me nasmijale, one imaju elaborirane kazališne svjetove. One nisu samo duhovite, provokativne i britke. One su kazališno intrigantne, i u njima postoji mnogo više od dobrog humora. U njima postoji nešto ispod same površine, nešto što je više od toga da se katkad nasmijete na glas. Postoji jasna autorska i umjetnička pozicija kao i snažna potreba autora da nas uvuku u svoje svjetove. Zapravo, ako ću biti najiskrenija, postoji dubinska autorska potreba. A autorska potreba je element bez koje dobra predstava naprosto ne može postojati. A kad smo kod potreba, također je bitno naglasiti da su Dani satire regionalni festival i da to uključuje privilegiju da naša publika vidi što se događa izvan Zagreba i izvan Hrvatske. I to što je ovo regionalni festival možda je jednako bitno kao i činjenica da je satiričan. Ako nam nešto duboko nedostaje danas, to je istinska potreba da se povežemo i da se čujemo.
Dakle, predstave koje sam izabrala nasmijale su me, a kroz taj smijeh ponekad i rastužile, ali u svakom slučaju rekle nešto bitno o društvu u kojem živimo danas. I s nekim tezama u određenim predstavama čak se ni sama ne slažem. Ali su me potaknule na razmišljanje. I zato za kraj ove 'riječi autorice', moram dodati nešto što je mene potaknulo na razmišljanje. Uzimajući u obzir da je svaka produkcijska godina drukčija, referirat ću se na predstave prijavljene na ovogodišnje Dane satire. Uživala sam gledajući ih, i smatram se privilegiranom biti svjesna presjeka ovogodišnje regionalne satirične produkcije. No ono što me zaintrigiralo ove sezone jest što nije prijavljeno više žena, autorica i redateljica (ako ćemo iskreno – ono što sam izračunala je manje od 15% prijavljenih produkcija). Pa sam se pitala je li to samo takva godina ili nam je takva generalna slika. Zaintrigiralo me također što nije prijavljeno više živih pisaca, autora i autorskih projekata. Jer koliko god je ključno da gledamo u povijest i baštinu da bismo razumjeli današnjicu, tako ne možemo dati dignitet prošlosti ako se pošteno i iskreno ne bavimo onim što je sada i onima koji/koje su sada. To je uvijek rizik. Ali rizik je naš posao. On je najbitniji posao satire i on je najbitniji posao teatra. Želim nam svima da se u budućnosti osjećamo slobodnima manje kalkulirati, a više riskirati.
I za kraj – toplo vas pozivam da dođete i uživate u ovogodišnjim Danima satire te da uronite u ovu selekciju. Ali više od svega pozivam vas da se nakon smijeha možda i – zapitate.
"Žene na vlasti", 3.6. Kerempuh
Predstava “Žene na vlasti” ili na slovenskom “Ženske na ovlasti” ističe prekid s patrijarhatom, propituje što bi značio ženski svijet bez tradicionalnih hijerarhija te istražuje ideju egalitarne zajednice utemeljene na odgovornosti pojedinca i zajedničkom dobru. ”Sebičnost je glavni uzrok političkih i ekonomskih problema Atene. Komedijom Aristofan ističe kako ljudski nagon za sebičnošću onemogućava bilo kakvu trajnu promjenu sustava”, ističe redateljica Maša Pelko. No ovdje je riječ o modernoj adaptaciji, u kojoj se pitanje sebičnosti postavlja mnogo šire od onoga što je zahvatio Aristofan, taj starogrčki majstor komedije. Ovdje je taj problem postavljen u kontekst današnjeg društva i suvremenog života u kojem dominira narcistička kultura. No predstava istovremeno postavlja i ključno pitanje: ima li rješenja za takvo ‘stanje stvari’ koje je zavladalo našim cijelim svijetom. Na to pitanje redateljica odgovara: ”Potrebno je prerasti granice svijeta na koji smo navikli, u kojem smo se udobno smjestili i čija smo pravila usvojili, ali umjesto toga zamisliti nove strukture. Ono što u osnovi znači feministička filozofija i aktivna participacija u svijetu nije samo nešto uništiti, već prije svega – kako nešto novo izgraditi.” Ova nova mariborska predstava nastala je na temelju novog prijevoda Maje Sunčič, koji je bio podloga za adaptaciju, a koji je također bio objavljen pod intrigantnim naslovom “Parlamentarke”.
Redatelj: Juš Zidar
Glume: Nataša Matjašec Rošker, Ksenija Mišič,
Maša Žilavec, Irena Varga, Liza Marijina, Minca
Lorenci, Petja Labović, Blaž Dolenc, Vojko Belšak
Produkcija: Slovensko narodno gledališče drama, Maribor
"Sanjao sam da sam se probudio", 4.6. Kerempuh
"Napisao sam komad o kazalištu, o tome koliko i kome ono znači, a kome ne, o njegovoj društvenoj poziciji, subverzivnosti, sjaju i bijedi, o onome što je u njemu lijepo i ružno, o strasti koja ga stvara i obijesti koja ga razara, o umjetničkoj sujeti i bezrezervnoj ljubavi, o snazi onih koji u njega vjeruju i koji mu se daju čak i kada mu ne vjeruju, o teatarskim utilitaristima i duhovnicima… O svim onim dragim (i ne tako dragim) kazalištarcima koji su prošetali kroz moj život u teatru i ostavili biljeg, s kojim valja živjeti, a sanjati. Čitav život sam sanjao da sam se probudio. I još uvijek sanjam…"
Ovo je zapisao Željko Hubač, dok redatelj Dino Mustafić tvrdi kako se pozabavio ovim tekstom upravo zato što su u suvremenom dramskom pismu najrjeđi tekstovi koji se bave upravo kazalištem. Stoga objašnjava:
"Trudili smo se da u interpretaciji Hubačeve drame publici pokažemo teatar kao društveni događaj, urbani ritual koji treba otvarati bolna i tabuizirana pitanja, pružati doprinos umjetničkoj i društvenoj emancipaciji; kao prostor socijalnog dijaloga, mjesto različitosti i otvaranja receptivnog horizonta za nepoznato i drukčije. I na kraju, nastojali smo pokazati da i u teatarskom deiluzionizmu ima književne i scenske ljepote, svojevrsne utopije pozorišnog prostora kao paralelnog svijeta u kojem mi kao akteri proživimo dobar dio našeg životnog vijeka."
Kazališna kritika u Srbiji ovu je predstavu okarakterizirala kao crnu komediju.
Redatelj: Dino Mustafić
Glume: Jovan Jovanović, Dušan Matejić, Anastasia Mandić, Suzana Lukić, Nina Nešković, Nikola Vujović, Slobodan Beštić
Produkcija: Narodno pozorište u Beogradu
"Robi K./Crvenkapa je mrtva", 5.6. Kerempuh
Upravo je Satiričko kazalište Kerempuh prvi puta na kazališnoj sceni oživjelo Robija K., tog mitskog junaka legendarnog Feral Tribunea. I sada će biti posebno zanimljivo vidjeti kako su to napravili u Robijevu rodnom gradu – Splitu.
U ovoj je predstavi Robi K. i dalje najpoznatiji devetogodišnjak na našim prostorima. Pokušava shvatiti svijet i sebe u njemu, u okolnostima koje su krajnje neshvatljive zrelim i formiranim osobama, a kamoli nekome tko u život tek ulazi. On dakle živi svoje anksiozno djetinjstvo u stalnom grču da je kriv za nešto, a taj se grč prenosi i u snove.
"Robi će učiniti sve da dokaže kako je lojalan, dostojan i 'pravi dječak na pravom mjestu', a pokušavajući to upada iz jedne apsurdne situacije u drugu te razotkriva besmislenost, apsurdnost i hipokriziju koje čine njegov svijet. Budimo mu suputnici na tom putu, mi, ostarjeli devetogodišnjaci koji smo jednom zamišljali svijet kao bolji i pošteniji od onoga u kojem sada moramo živjeti", ističe redatelj. A u povodu premijere Večernjakova novinarka Maja Pejković Kaćanski zapisala je:
– Svestrani splitski glumci zapravo su koautori jer su tijekom procesa stvaranja predstave danima dopisivali tekst. Osuvremenjivali su ga nizom splitskih 'fora i baza' koje se odnose na aktualno stanje u državi, poglavito političko. Jer što bismo mi bez politike? Stara je izreka: Ako se ti ne budeš bavio politikom, bavit će se ona tobom!
Redatelj: Kokan Mladenović
Glume: Donat Zeko, Stipe Radoja, Andrea Mladinić, Elvis Bošnjak, Mijo Jurišić, Nikša Arčanin, Zdeslav Čotić, Monika Vuco Carev, Tajana Jovanović, Anastasija Jankovskaja
Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište Split
"Sve zbog jednog imena", 6.6. Kerempuh
Ova britka francuska komedija odvija se jedne večeri, u realnom vremenu, na druženju obitelji i prijatelja. Sve započinje idilično, a onda se fasade ruše nevjerojatnom brzinom i izlaze na površinu svi oni skriveni slojevi, međusobna zamjeranja i istine koje su predugo prešućivane. Središnje teme su suparništvo između braće i sestara, zatim bračna ogorčenost, položaj žene unutar obitelji, nejednaka podjela odgovornosti i brige o zajedničkoj djeci, kao i snažnoj netrpeljivosti koja se razvija kao prirodna posljedica svih navedenih nejednakosti.
Kritika je nakon premijere, krajem prosinca prošle godine, među ostalim zapisala:
– Ovu je komediju, u pravom ritmu i tonu, po prijevodu Vande Mikšić i u dramatizaciji Dore Delbianco, režirala Saša Broz. S prvom je odlučila biti krajnje jednostavna, a dobar tekst koji joj se našao u rukama dala je u ruke pravim glumcima. Jedini "ispad" je scena obračuna koju je režirala efektom "slow motiona", čime je odala počast nekim starim francuskim filmskim komedijama koje s ovim suvremenim djelom dijele mudrost utkanu u pozadinu komičnih situacija. Scenografkinja Sara Haas priču je postavila u sasvim bezličan građanski salon, koji može biti i sada i tada, a koji je posve nepotrebno ukrašen slikom svih aktera priče (također djelo scenografkinje). Kostimi Mije Popovske također su na granici bezličnosti, ali sve to ne umanjuje dojam same predstave u kojoj briljiraju glumci.
Redateljica Saša Broz u jednom je intervjuu u povodu premijere predstave, među ostalim, duhovito poentirala: "Moj život bi se u duhu s naslovom predstave mogao nazvati 'Sve zbog jednog prezimena', no činjenica da nosim prezime Broz odredila me samo privatno, ali ne i profesionalno, a to je vrlo važno. Uvijek iznova treba ponavljati da u našem poslu ne možeš dobiti angažman na temelju prezimena, odnosno porijekla" te istaknula kako nema ljepšeg osjećaja nego kada se cijelo kazalište od srca smije tvojoj predstavi.
Redateljica: Saša Broz
Glume: Anita Matić Delić, Damir Poljičak, Domagoj Ivanković, Borko Perić, Mirela Videk Hranjec
Produkcija: Satiričko kazalište Kerempuh
"Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute", 8.6. ZKM
Vladino predviđanje novih ekonomskih i ekoloških katastrofa donosi razvoj sustava zaštite, kao i informativne formulare čije jedno pitanje izazove velike prijepore. Naime, upitnik u kojem se od roditelja višečlane obitelji pita: ako zbog katastrofalnih događaja možete zadržati samo jedno dijete, koje bi to dijete bilo? Sadašnji trenutak drame je trenutak u kojem roditelji priznaju najstarijem sinu, miljeniku obitelji, kako su ga u formularu odabrali kao nekoga koga bi se potencijalno odrekli te kako bi zadržali mlađeg sina, koji je oduvijek bio problematičan. U nizu razgovora za stolom Sin, Majka i Otac seciraju svoju obitelj, svoju prošlost i sve neprešućene istine, kao i onu najgoru – istinu da ga ipak ne vole bezuvjetno.
Hrvatski dramatičar svjetske karijere Ivor Martinić ideju za ovu predstavu dobio je kada je tijekom pandemije koronavirusa u Španjolskoj, u kojoj živi zadnjih godina, morao ispunjavati sličan upitnik. On ga je radikalizirao, gurnuo do ruba ljudske izdržljivosti i time na neki način stvorio "Sofijin izbor" našeg ludog i sve opasnijeg vremena u kojem prijetnje nuklearnim bojevim glavama postaju naša svakodnevica. Martinić je pri tome eksperimentirao i s dramskom formom, jer napisao je dramu koja je čisti dijalog, dok se jedina didaskalija nalazi u njezinu naslovu, čime je redatelju i glumcima stvorio neslućeni prostor slobodne igre.
U intervjuu u povodu premijere predstave Martinić je naglasio da se njegove drame bave obiteljima te kako se u njegovim likovima mnogi mogu prepoznati. Zaintrigirao ga je podatak da Hrvatska ima mjesta u svojim atomskim skloništima samo za 10 posto svojih stanovnika te je istaknuo: "Zaista sam se zapitao tko su Hrvati koji bi ušli u tih 10 posto, tko bi bio izabran da preživi."
Kako bi ublažio ovu oštricu, u njegovoj drami odabrano je dijete ono koje nije izgubilo sposobnost za ljubav.
Redatelj: Aleksandar Švabić
Glume: Doris Šarić Kukuljica, Sreten Mokrović, Petra Svrtan, Luka Knez
Produkcija: Zagrebačko kazalište mladih
"Jimmy Ćorak", 9.6. Kunstteatar
Na sjecištu prerije i pustinje, netom prije no što će sunce dosegnuti zenit, a sat na zvoniku otkucati podne, Jimmy Ćorak i Johnny Brada zauzet će svoje pozicije za kaubojski dvoboj. Dlanovi će im titrati u neposrednoj blizini revolvera u teškim kožnatim futrolama. Kad se prvi put oglasi zvonik, Jimmy i Johnny zakoračit će u svojim čizmama svatko u svoju stranu, u prvi korak. Pa u drugi. Pa u treći... Posegnut će za svojim revolverima i naciljati jedan u drugoga. Dvoboj će nepovratno promijeniti njihove živote – metak jednog od njih naći će se u srcu drugoga, a riječi drugoga pogodit će prvog točno u srce. U nastojanju da dokaže kako je najbolji revolveraš na cijelom svijetu, Jimmy Ćorak kreće u avanturu života koja će dovesti u pitanje sve što misli da zna o sebi i svom identitetu.
Ova predstava žanrom vesterna pripovijeda arhetipsku priču o sinu i ocu, o njihovoj fizičkoj razdvojenosti, ali unutarnjoj neraskidivoj povezanosti, o paradoksalnim potrebama sina da se s ocem istovremeno poveže i od njega separira. Već je iz ovoga jasno da se predstava naslanja na mitologiju i estetiku legendarnih "Kauboja", jedne od najnagrađivanijih kazališnih predstava otkako je Hrvatska samostalna, projekta redatelja Saše Anočića koja i danas puni dvoranu Teatra Exit, iako je po njoj snimljen i istoimeni film. Mnoge gledatelje na ovu će predstavu zasigurno privući i činjenica da se radi o monodrami, najtežoj glumačkoj 'kategoriji', koja i nije posebno česta na Danima satire. Uoči premijere predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama, u kolovozu prošle godine, redatelj Ivan Plazibat je izjavio:
"Sjajno je što smo dramaturginja Ivana Vuković i ja imali nadahnutog glumca Matiju Čigira koji u tumačenju ove monodrame glumi mnoge likove i na kraju ogoljava izvođački identitet", dok je kazališna kritika posebno istaknula energiju koju ovaj glumac unosi u predstavu.
Redatelj: Ivan Plazibat
Glumi: Matija Čigir
Produkcija: UO Punctum, DLJI, Kuća Klajn, KunstTeatar
"Maratonci trče počasni krug", 10.6. Kerempuh
Već pri samom spomenu naslova kultne komedije Maratonci trče počasni krug javljaju se brojne asocijacije i u sjećanje nam naviru slike, glumci i citati iz jednog od najgledanijih filmova ovih prostora. Topalovići, pogrebno poduzeće, likovi stari 150 godina, čitanje oporuke i mnogi slični motivi pronašli su svoje mjesto u općoj kulturnoj svijesti našeg vremena.
Godine prolaze, a popularnost Maratonaca ne opada pa ova priča kontinuirano stječe nove obožavatelje. Izvrsni dijalozi, fantastični likovi i svakako začudan zaplet u kojem se ismijava smrt i lažni moral.
Priča je to o "najstarijoj balkanskoj obitelji", toliko staroj da joj ni smrt ne može ništa! Tako barem tvrdi autor. Dugo kao i njezini likovi živi i ovo djelo Dušana Kovačevića. Napisao ga je daleke 1972. godine, da bi ona na kazališnim daskama oživjela već godinu dana kasnije, kada ju je Ljubomir Draškić postavio u beogradskom Ateljeu 212. No, slavu na cijelom području Balkana donio joj je istoimeni film Slobodana Šijana iz 1982. godine. Mnogi su nekada ovu komediju vidjeli kao najavu raspada Jugoslavije i tvrdili da je, pišući smrt Pantelije, Kovačević napisao Titovu smrt, ali redateljica predstave u Osijeku nije se zamarala tom poviješću koja je velikom dijelu (posebno mlade) publike danas posve nerazumljiva. I nezanimljiva. Stoga je ona istaknula mnoge stvari koje su danas iste baš kao što su to bile u sedamdesetima ili osamdesetima. Time je stvorila kazališnu priču o obitelji koja generacijama zarađuje na tuđoj nesreći i smrti, koja ima tvrtku čiji se poslovi temelje na mutnim radnjama, čiji članovi nemaju nikakvo obrazovanje, ali dobro zarađuju. To su muškarci koji žene tretiraju kao dijelove namještaja, čime redateljica naglašava da se nismo puno odmaknuli od 1972. godine, ali i ističe da se u ovoj predstavi ekipa veselo bavi tim poražavajućem temama.
Redateljica: Olja Đorđević
Glume: Aljoša Čepl, Miroslav Čabraja, Duško Modrinić, Antonio Jakupčević, Ivica Lučić, Vladimir Tintor, Matija Kačan, Petra Bernarda Blašković, Ivana Soldo Čabraja
Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku
"Slučajna smrt jednog redatelja", 12.6. Kerempuh
Ova predstava progovara o teatru iz njegove nulte pozicije – iz mraka pokusne dvorane gdje su svi potencijalni putevi još neistraženi i gdje pred autorskim timom zjapi zastrašujući niz mogućnosti. Što zapravo napraviti kada se može napraviti bilo što? Što kad se kazalište u kojem se glumci nalaze doima poput kakve kuće duhova, a čak se ni redatelj ne pojavljuje na probi? Suočeni s tim pitanjima i uz upute koje su od redatelja dobili preko maila, troje glumaca polazi od niza zadanih referenci te improvizacija koje konstantno plešu na granici kazališnog i privatnog – ako takva granica uopće postoji. Oni su u potrazi za predstavom, ali slučajno istovremeno i bježe od nje.
Dramu je napisao Rakan Rushaidat i zaista je riječ o odličnom tekstu koji se dotiče mnogih teških tema hrvatskog kazališta, ali je istovremeno miljama od bilo kakvog dociranja. Priča je koliko jednostavna toliko i intrigantna: u gotovo praznoj pokusnoj dvorani troje glumaca čeka "kultnog" rumunjskog redatelja "neobičnog" imena, njima posve nepoznatog, koji ih je odabrao za svoj novi autorski projekt. Umjesto redatelja na tu prvu probu stiže poruka kako on ne može doći i preporuka da rade bez njega, kroz zajednički improviziraju. Rakan Rushaidat igra mrzovoljnog sredovječnog glumca Acu sklonog alkoholu, čovjeka koji je uspio upropastiti i karijeru i privatni život. No tu su i njegove mlađe kolege, Petar kojeg glumi Bernard Tomić i Megi koju glumi Nikolina Prkačin. No, kako probe odmiču, postaje jasno da je priča mnogo kompliciranija i da zadire u prošlost sve troje protagonista, a kroz njihove veze autor vješto provlači mnoge kazališne teme: velikane glume, repertoar naših kazališta, autorske projekte, financiranje kulture, sve kraći rad na predstavama gdje u brzini i nema mjesta za neke velike kreacije... A kome se to čini kompliciranim, neka uživa u vrhunskim glumačkim izvedbama.
Redatelj: Dražen Krešić
Glume: Rakan Rushaidat, Nikolina Prkačin, Bernard Tomić
Produkcija: Teatar &TD
"Nije pas beštija", 13.6. Kerempuh
"Šarko je bio puno više od psa, bio je kumpanjo koji ni po pameti ni po dobi ni po iskustvu nije zaostajao za svojim gospodarom, čime je stekao pravo na svoju ironiju, dišpet i sve vrste manipulacije kojima se bilo koja beštija, bez obzira na to je li životinjska ili ljudska, služi kad se treba snaći u svom okružju. U 'Pasjim noveletama' povezanost i ljubav između Smoje i Šarka 'ušla je u zapisnik', a sad i na kazališnim daskama rekonstruiramo njihove šetnje, dogodovštine i dijaloge u kojima Šarko, zahvaljujući svemu što je Smoje o njemu napisao, vodi glavnu riječ u evociranju zajedničkih uspomena." Ovo je o predstavi "Nije pas beštija" zapisala Marina Vujčić, dramaturginja predstave, uvodeći gledatelje u svijet velikog kroničara Dalmacije i njegova psa, koji je odavno dio urbane legende Splita, važan dio grada kojeg je Smoje opisao 'najluđim na svijetu'.
– Ova predstava u maestralnoj režiji Gorana Golovka iznimno je avangardan lutkarsko-glumačko-kulturološki pokušaj korespondencije s publikom vrlo šarolike dobi, gdje oznaka 16+ znači tek to da se Smojin tekst nije kasapio – dijalekt je vrlo uspješno rekreiran, a poštapalice i vulgarizmi zadržani su svugdje gdje bi njihov izostanak oštetio duh vremena. Već je i sam izbor fokalizacije teksta i pripovjedne perspektive psa Šarka kao glavnog lika, gdje je u biti Smoje njegov "kumpanjo", a ne obratno, vrlo moderno i uspjelo dramaturško i režijsko rješenje. Pametni Šarko time postaje i bezazlen ljubimac pun nježnosti, ali i iskren kritičar svoga vremena, bez dlake na psećem jeziku, član društva koji je, spustivši se na sve četiri, istinski iskusio ljepote, ali i niskosti svoga vremena. Šarko nije lišen želja za malim luksuzima, favoriziranja, nagona – kad se sve zbroji i oduzme, u svojim je pogledima na svijet poprilično ljudski – zapisala je kazališna kritika nakon izvedbe u sklopu nedavno završenih Marulićevih dana.
Redatelj: Goran Golovko
Glume: Alin Antunović, Milana Buzolić, Andrea Majica, Ivan Medić, Branimir Rakić
Produkcija: Gradsko kazalište lutaka Split
"Seljačka opera", 15.6. Kerempuh
Mlada je trudna, a mladoženja voli drugu. Koliko novca staviti u kuvertu? Je li bolji poklon perilica rublja ili no frost hladnjak?
Zvuči poznato? I te kako i zaista se ne događa samo na seoskim svadbama, jer i one u gradu muče istu muku. No "Seljačka opera" je priča koja nosi arhaične motive poput incesta i skrivenog roditeljstva, u kombinaciji s folklornim mozaikom mađarskih balada. Vjenčanje poprima obrnut tijek, nalik onom u antičkoj tragediji, u sintezi dramskih i glazbenih tonova – od uzvišenog do prizemnog. Teško je žanrovski i stilski definirati ovakvu predstavu koja je, od svoje praizvedbe u Budimpešti, privukla širu kulturnu javnost, a sada je, s ovom sarajevskom premijerom, prvi put izvedena na južnoslavenskim jezicima. Predstavu karakterizira lirski jezik balade i glazbeni izričaj dominantnih etnozvukova u kombinaciji s rockom, punkom, klasičnom i jazz-glazbom. Redatelj stoga ističe kako je Béla Pintér genij mađarskog kazališnog života:
– On je pisac, redatelj, koreograf i izvođač. Mislim da je jedini koji je uspio opstati u ovim novim vremenima kada je mađarska samostalna scena gotovo izbrisana. On uspijeva svoje kazalište održati živim i posjećenim, i to je kazalište koje opstaje jer ga financiraju gledatelji, a ulaznice je gotovo nemoguće kupiti. Kritičan je, bolan i poetičan. "Seljačka opera" je blasfemija prema operi i kvaziozbiljnoj umjetnosti uopće. U vrijeme kada se etničko predstavlja kao esencija nacionalnog identiteta, a nacionalni ili vjerski identitet kao najviši, ova predstava to radi na svoj pučki, slobodarski način, govoreći ono što je istina, smijući se drugima i sebi. Jesmo li licemjerni, je li nam društvo licemjerno? Jest. Krijemo li grijehe prošlosti? Krijemo. Mrzimo li se? Mrzimo. Jesmo li nesretni? Jesmo... Dođe li nam na jezik, kada sve pogledamo i suočimo se sa svime, rečenica – majko, draga majko, što si me rodila? Dođe!
Redatelj: András Urbán
Glume: Sanjin Arnautović, Amra Kapidžić, Aldin Omerović, Sanela Krsmanović-Bistrivoda, Sara Seksan, Vedrana Božinović, Mirvad Kurić, Sanin Milavić, Mak Čengić
Produkcija: Narodno pozorište Sarajevo
Svečano zatvaranje i dodjela nagrada, 17.6. Kerempuh
KONCERT – SANJA I ZEC IZVODE NAJVEĆE HITOVE NOVIH FOSILA
I ovogodišnji, 49. Dani satire završavaju svečanom dodjelom nagrada, uključujući i glavnu – Veliku nagradu Večernjeg lista za najbolju predstavu u cjelini, ali i koncertom.
Završna večer festivala Dani satire Fadila Hadžića donosi glazbeni spektakl za pamćenje. Na pozornici će zasjati legendarna Sanja Doležal i Vladimir Kočiš Zec, koji će izvesti najveće hitove legendarnih Novih fosila, benda koji je obilježio desetljeća domaće glazbene scene. Ovaj nezaboravan koncert donosi val nostalgije i pravi vremeplov kroz emotivne i bezvremenske melodije, uz koje su odrastale generacije.
Otvori KEKS Pay
