Tko je plemić i vojnik, izvanredni mačevalac, vješt pjesnik i glazbenik, osoba iznimnog bogatstva duha koja ne uspijeva prevladati svoj ne tako laskavi izgled zbog monstruozno velikog nosa? I površni poznavatelji književnosti ispalit će na prvu – Cyrano de Bergerac. Naslovni je to lik klasika, francuskog pjesnika i dramatičara Edmonda Rostanda (1868. – 1918.) iz 1897., kojeg, i ako niste čitali ili ga gledali adaptiranog u kazalištu, znate makar iz mega popularnih filmskih adaptacija poput one hollywoodske u režiji Michaela Gordona s Joséom Ferrerom i francuske iz 1990. u režiji Jean-Paula Rappeneaua s Gérardom Depardieuom u naslovnoj ulozi. Nije mu odolio ni poznati ljubitelj klasika, slovenski redatelj Vito Taufer i premijerno ga 22. svibnja postavlja u HNK Varaždin. U višedesetljetnoj karijeri često je radio u Hrvatskoj, sada prvi put u Varaždinu, što je rezultat njegova poznanstva s intendanticom Senkom Bulić s kojom je radio lani na Dubrovačkim ljetnim igrama.
U kojem kontekstu ga postavljate? Vučete li paralele sa suvremenošću?
Naš Cyrano nastaje u našoj adaptaciji. Koristimo više prijevoda, od hrvatskog i srpskog pa do raznih engleskih prijevoda i adaptacija, filmskih scenarija i raznih drugih materijala o tom tekstu, njegovu autoru i povijesti 17. stoljeća. Tražili smo i dokumente i zapise o pravoj osobi Cyranu de Bergeracu kojih je određeni broj otkriven tek u novije vrijeme. Primjerice onaj o atentatu na Cyrana kao uzrok njegove smrti, što je očito predvidio već i Rostand u svom dramskom tekstu. Uglavnom, o postavljanju Cyrana razmišljam već mnogo godina i tu u Varaždinu našao sam pravu ekipu i idealan barokni ambijent za tu priču. U ovoj našoj sadašnjoj priči povijesni kontekst i paralele sa sadašnjošću imaju važnu ulogu, ali prije svega me zanimao lik Cyrana, njegova slojevitog karaktera i misterij popularnosti tog lika. Bio je filozof, pjesnik, ratnik, pacifist, revolucionar, satiričar, libertinac, vizionar, prvi pisac znanstvene fantastike i još mnogo toga. Čovjek koji je vlastitim potezima i potezima onih koji su ga nastojali izbrisati iz povijesti prešao u legendu, u arhetip heroja bezbrojnih mogućih interpretacija.
Naslovnu ulogu povjerili ste Karlu Mrkši... Cyrano i u vašoj izvedbi zadržava sve svoje poznate kvalitete, i dalje je plemić i vojnik, mačevalac i vješt pjesnik te štošta drugo? Vidim da imate angažiranog i trenera mačevanja.
Da, da, od tih nekih ključnih teatarskih elemenata nikako nisam htio odstupiti. Na kraju, ne mogu ni zamisliti Cyrana koji nije sve to i k tome nije rugoba i nosonja. Taj užitak ne bih htio uskratiti ni sebi, ni glumcu koji ga igra, ni publici, a to zahtijeva i logika priče. Barem takva kako ju ja vidim... Rostand je tu melodramatičnu tragikomediju napisao kao revolt protiv realizma i naturalizma. Metodama redukcije bilo bi teško ući u taj hiperromantičan materijal, a da ga ne uništiš. Oko tih faličnih "tradicionalnih" elemenata – mača i nosa zapravo se neizbježno vrte sve osnovne kreativne odluke. U vremenu u kojem se histerično traži još nešto novo, logično je da su baš ti elementi često prvi na popisu za likvidaciju, pa se time Cyrana jednostavno rečeno kastrira. I elementi melodramatičnosti i naivnosti, pa i drugi danas političko-estetski nekorektni elementi, važni su sastojci te poetike.
Unatoč brojnim vrlinama, nije uspio prevladati hendikepiranost vlastitim izgledom. Čini mi se da bi mu danas, kada je forma važnija od sadržaja, to bilo još teže no što je bilo u 17. stoljeću?
Siguran sam da je podređivanje diktatu forme u tom 17. stoljeću bilo čak i mnogo gore i zahtjevnije nego danas. Današnji diktat estetizacije i mode ne može se mjeriti s politikom mode i terorom estetike na dvoru Luja XIII. i XIV. A to važi i za umjetnost, ponašanje, govor, religiju, politiku... Uglavnom, baveći se Cyranom, kao i uvijek kad se bavim nekim klasičnim tekstovima, uvidio sam da se bitne ljudske osobine zapravo uopće puno ne mijenjaju tijekom stoljeća.
Kostime za predstavu radi virtuoz Alan Hranitelj. Dakle, čeka nas vizualno čudo?
I sami ste izdvojili da je pitanje forme u tom komadu u prvom planu. To se odnosi na sve elemente izvedbe pa je i forma kostima tako jedan od bitnih sadržajnih, dramaturških i nikako samo dekorativnih elemenata. Alan za našu predstavu, naravno, ne radi povijesne već svoje kostime, ali crpe inspiraciju u tom za odijevanje, politiku i umjetnost uopće tako važnom vremenu baroka.
Koja vam je filmska adaptacija Cyrana najdraža?
Ona stara hollywoodska u režiji Michaela Gordona iz koje smo i posudili nekoliko malih stvari.
Jednom ste rekli da želite raditi prave, estetizirane predstave, ali za najširu publiku. Što vam zapravo znači široka publika?
Nikada nisam radio predstave u kojima bi estetizacija bila sama sebi svrha. To je stvar kiča. Kič zapravo nije pitanje umjetnosti, nego prepoznavanja društvenih pojava i ljudskog mišljenja, što je osnovni materijal teatra i teatarskog istraživanja.
Baš su ovih dana Slovenci, histeričnim angažmanom i propagandom desnice, odlučili oduzeti pravo na dodatke mirovini zaslužnim i nagrađivanim umjetnicima. Shvaćanje umjetnosti kao nečega nepotrebnog, pa čak i društveno štetnog, logična je posljedica politike kulturnog zanemarivanja i podcjenjivanja većine ljudi ili estetskog i ideološkog nametanja stvari s kojima se oni ne mogu identificirati. Zbog toga je ogroman broj naše potencijalne publike osuđen zadovoljiti svoje estetske i kulturne potrebe, pa čak i potrebu za zabavom, kičem. Teatar i film, za razliku od drugih umjetnosti, imaju mogućnost i dužnost utjecaja. Inače propadaju.
Je li i ovo takva predstava?
Iskreno se nadam da će biti.
Kolika je uopće snaga kazališta u današnjem vremenu s toliko puno konflikata različitih grupa, konzervativnih, neoliberalnih, urbanih i tradicionalnih?
Sve ovisi o tome koliko ima publike. Ovisi i o tome koliko, primjerice, direktor kazališta ima prijatelja u pravim krugovima. I tako dalje. Sigurno ovisi i o umjetničkoj kvaliteti, ali to u manjoj mjeri.
Koja je osnovna razlika između slovenske i hrvatske kazališne scene?
U Hrvatskoj ima mnogo više dobrih dramskih pisaca bez kojih se kazalište, unatoč svim drugim, pa i najboljim nedramskim praksama, ne može održati. Razlika je i u tome što je ovdje, a pogotovo ako računamo i vaše susjede, kazališni i kulturni prostor te broj publike ipak mnogo veći i time pluralniji. Inače, nekih drugih većih razlika ne vidim. I tu i tamo imamo izvanredne glumce i druge stvaraoce.
Često posežete za starim povijesnim komadima, mislite da nas povijest može doista mnogo toga naučiti?
A što drugo? Kako inače razumjeti sadašnjost?
I u prošlosti, pa tako i sada u ludim društvenim odnosima na svjetskoj razini ljudi si postavljaju pitanje hoće li pobijediti razum ili iracionalnost, demokracija ili autokracija. Jeste li optimistični?
Uvijek nastojim biti.
