Maiamar Abrodos imala je 41 godinu kada je napokon počela živjeti svoju istinu. Rođena 1966. godine u glavnom gradu Argentine, Buenos Airesu, većinu svog života provela je u muškom tijelu. Odmalena zaljubljena u umjetnost i kazalište, najprije je završila studij scenografije i kostimografije, no danas, kada ima gotovo 59 godina, ponosna je trans žena i glumica. Jer, kao što kaže, "ne postoje trans glumice – samo glumice. Neke su cis žene, neke su trans žene, ali biti glumica ili glumac, to je jednostavno profesija i poziv".
– U mom slučaju, put od bivanja iza scene do bivanja na sceni vjerojatno je bio povezan s mojim istraživanjem roda. Baviti se glumom započela sam kako bih pronašla vlastito ja. Ono što je jednom bilo iza pozornice, sada je na pozornici, jer se napokon osjećam kao da živim u skladu sa svojim rodnim identitetom i sama sa sobom – govori nam Abrodos, koja je priču o pronalasku sebe, svim ljudima koji su joj putem pomogli, ali i izazovima koje je morala prebroditi, pretočila u predstavu "Sva moja tijela", koja u četvrtak 22. i petak 23. svibnja igra u sklopu Queer Zagreb Festivala.
"Sva moja tijela", predstava nastala u produkciji udruge Domino i režiji argentinskog umjetnika s hrvatskom adresom Gonzala Quintane, emocionalno je, performativno i intimno putovanje najvažnijim događajima nevjerojatnog života Maiamar Abrodos. Predstava započinje kao predavanje iz scenografije, što ne iznenađuje jer je Abrodos dugi niz godina provela kao profesorica na fakultetu. Međutim, lekcija o perspektivi i tijelu na pozornici vrlo brzo postaje okvir za dublju priču.
– Podučavanje je za mene bilo nešto poput sidra. Pomoglo mi je da se izgradim i razumijem tko sam. Više nego kao profesoricu, vidjela sam sebe kao vodiča, koji dijeli znanje i iskustvo kako bi drugi mogli graditi svoje priče. To je, za mene, najbolji put do razumijevanja da svatko od nas u sebi nosi dio cjeline i da samo trebamo dopustiti da izađe na vidjelo. Traganje za znanjem nikada ne prestaje. Sve je beskrajan niz mogućnosti i upravo je to ono što uvijek pokušavam pokazati drugima, bilo u učionici ili na pozornici – priča nam umjetnica.
Spajajući dokumentarno s poetskim, Abrodos nas upoznaje i s likovima koji su je oblikovali – od njezine bake Irme, slikarice koja ju je upoznala sa svijetom umjetnosti, preko Asensión, žene koja ju je odgojila i inspirirala, prijatelja koji su 1990-ih život izgubili u epidemiji HIV-a, njezine učiteljice glume Marte, pa sve do majke, koja je stajala uz nju i podržavala je tijekom tranzicije.
– Ovaj komad istražuje moj život i kako sam postala osoba koja sam danas. To je priča o transrodnoj ženi, glumici, koja navigira životom u specifičnom političkom i društvenom kontekstu. U predstavi nema izmišljenih događaja – samo stvarni život, odnosno moja životna avantura koja me odvela na mnogo različitih puteva. Likovi u predstavi stvarni su ljudi koji su bili dio mog života, a koji danas, nažalost, više nisu s nama. Na neki način, to je posveta njima i ljubavi koju su mi pružili, a koja je me nepovratno izmijenila – kaže nam Abrodos.
A njezin aktivistički angažman i beskompromisno prihvaćanje vlastitog identiteta u očima javnosti, Abrodos su učinili i, zanimljivo je spomenuti, jednom od prvih osoba u Argentini koja je zakonski promijenila rodni identitet. U razgovoru s nama, prisjetila se tog povijesnog trenutka u kojoj joj je nove dokumente 2012. godine osobno uručila tadašnja predsjednica Cristina Kirchner.
– Kada mi je Cristina dala novu osobnu iskaznicu, osjećala sam golemo olakšanje. Kao da sam napokon priznata, viđena. No sada, pitam se znači li to da sam u tom trenutku još slijedila i pokoravala se istom tom sustavu koji nas kontrolira? Tako da, iznimno sam zahvalna na tom trenutku, ali istovremeno, znam da je to bilo moje pravo kao građanke Argentine. Moja je zemlja kompleksno mjesto. S jedne strane, Argentina je bila pionir po pitanju progresivnih zakona. Imali smo i političke figure, poput Cristine i Néstora Kirchnera, koji su se uistinu zalagali za ljudska prava. Nažalost, trenutačna politička klima čini se kao velik korak unazad. Međutim, naše zajednice sada su snažnije. Znamo da nas više neće biti lako izbrisati ili podčiniti diskriminacijom i dehumanizacijom – iskreno će Abrodos, koju smo pitali kako gleda na trenutačnu globalnu atmosferu u kojoj se teško izborena prava transrodne zajednice ponovno preispituju i pokušavaju ukinuti.
– Nalazimo se u 2025. godini, a ja još ne mogu razumjeti kako svijet uspijeva tako zaostajati kada se radi o pravima ljudi koji su "različiti". Namjerno kažem "različiti" u navodnim znakovima, zato što etiketiranje ljudi na taj način implicira da postoji nekakav standard ili norma – a to doista nije slučaj ili barem ne bi trebao biti. Sve to, smatram, dolazi iz sustava kontrole – političkog, vjerskog, društvenog – koji se trude ljude spriječiti da budu doista slobodni. Zato što, kada bi postojala prava sloboda, nitko ne bi mogao dominirati ili gospodariti drugima. Napad na trans i LGBTIQ+ zajednicu u cjelini kukavički je čin. Čin koji je motiviran nevjerojatnom glađu za moći i dominacijom. No ono što oni ne razumiju jest da smo mi ovdje, postojimo i nastavit ćemo postojati. Mi smo oni koji jesmo i nitko nam to ne može oduzeti, utišati nas i izbrisati nas – zaključuje.
Otvori KEKS Pay
Mozete vi sami sebi lagati koliko god zelite, ali nitko nije rodjen u pogresnom tijelu. Problem je u mozgu, pa ako se ne zele lijeciti, to je njihov problem, ali nitko ne moze nametati svoju imaginarnu stvarnost drugima i traziti da ju prihvate kao svoju.