Ako pratite tok Kupe u karlovačkom naselju Gazi, dok se šećete pokraj starinskih prizemnih kuća na kojima se, na nekima od njih, iako sramežljivo i izblijedjelo, još naziru natpisi nekadašnjih obrta koji su tu poslovali, naići ćete na kuću koja odstupa od ostatka ove pitoreskne cjeline. Potpuno obnovljena, upada u oko s novom, svijetlom fasadom, drvenim prozorima i teškim, masivnim drvenim vratima koja vas, kada ih otvorite i prijeđete prag, puste u neki drugi svijet. Odmah u ulaznom hodniku, ako niste pročitali natpis na dvorišnim vratima i ne znate kome ste svratili, dočekaju vas lica domaćina; Stjepan, njegova supruga Zlata i sin Slavko, a veliki natpis govori da ste ušli u Mihalićevu kuću književnosti!
Po mnogočemu je riječ o posebnoj oazi, doista svijetu drukčijem od onoga koji ga okružuje. U ulici u kojoj većina kuća treba obnovu, kuća ove hrvatske obitelji književnika fascinira jednostavnošću, ljepotom i uređenošću koju su diktirali konzervatori želeći sačuvati autentičan izgled kuće iz vremena kada je izgrađena, dakle oko polovine 19. stoljeća, kao dio urbanističke cjeline; prizemnica s potkrovljem, debelih zidova, drvenih greda koje se protežu prostorom, sa zatvorenim dvorištem okrenutim rijeci i natkrivenom terasom u dvorištu zaštićenom od sunca. Sve je tu, ali moderno uređeno i posvećeno ostavštini poznate karlovačke obitelji Mihalić, u kojoj se rodio Slavko Mihalić, hrvatski akademik, jedan od najtrofejnijih i najplodnijih hrvatskih pjesnika prošlog stoljeća, koji je bio i novelist, književni kritičar, glavni i odgovorni urednik časopisa Forum, predsjednik Društva hrvatskih književnika, autor u brojnim publikacijama, zaljubljenik u pjesništvo.
Talent je svakako naslijedio od oca Stjepana, kulturnog djelatnika, dramatičara, ravnatelja kazališta Zorin dom. Stjepan je obnovio izlaženje karlovačkog časopisa Svjetlo, čiji je urednik bio od 1965. do 1971. godine I gdje je redovito objavljivao kolumne i feljtone pod prepoznatljivim nazivima "Ćaskanja u suton" i "Razgovori na uglu" posvećene životu grada. Njegova supruga Zlata bila je prvakinja drame Narodnog kazališta Karlovac i divan sopran, a veliki je uspjeh postigla glavnom ulogom u drami "Grbavica" nakon čega joj je ponuđen angažman u HNK Zagreb, koji je odbila. Nije stoga čudno što je Slavko Mihalić nastavio stopama svojih roditelja, koji su živote posvetili književnosti i umjetnosti. Odrastanje uz rijeku Kupu svakako je ostavilo traga i na bogatom pjesničkom opusu akademika Slavka Mihalića, čije su pjesme prevođene širom svijeta na 25 svjetskih jezika. No uvijek je ostao vjeran i posvećen rodnom gradu i sudjelovanjem u radu Hrvatske književne nagrade "Zdravko Pucak" za mlade pjesnike.
Stoga ne čudi da su Gradska knjižnica "Ivan Goran Kovačić" u Karlovcu i lokalna vlast odlučile, nakon otkupa rodne kuće obitelji Mihalić, kuću urediti i pretvoriti je u jedinstvenu Mihalićevu kuću književnosti. Njome danas upravlja karlovačka Gradska knjižnica "Ivan Goran Kovačić", Grad Karlovac joj je vlasnik, a riječ je i o prvoj ustanovi u Karlovačkoj županiji koja književnicima i prevoditeljima nudi rezidencijalni program, kakvih nema puno u Hrvatskoj.
Zapravo, karlovačka je kuća raritet; riječ je o kući koja se nalazi unutar zaštićene kulturno-povijesne urbanističke cjeline grada Karlovca, upisane u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Vrijednost njezine obnove iznosila je gotovo milijun eura, a sredstva su osigurana iz Fonda solidarnosti Europske unije te Nacionalnog programa oporavka i otpornosti. Obnovu i opremanje sufinanciralo je Ministarstvo kulture i medija. Mihalićeva je kuća oštećena u potresu 2020., stoga je najprije konstruktivno obnovljena, a onda je prošla cjelovitu i energetsku obnovu. Trebale su tri godine da se kuća potpuno obnovi; u prizemlju je smještena spomen-soba s dvoranom za književne susrete, sastanke čitateljskih klubova, dodjele nagrada, razna književna događanja. Upravo je ta soba doista fascinantna, jer vas svaki zid podsjeća da ste u kući dva velika književnika; na zidovima su vitrine s njihovim rukopisima ili su zidovi ispisani njihovim tekstovima, među kojima dominira natpis "Knjiga sama sebi krči put". Autor grafita je domaći umjetnik Leonard Lesić, koji je dizajnirao i likove Stjepana, Zlate i Slavka Mihalića u ulaznom hodniku, te prepoznatljivih fotografija Stjepana i Slavka Mihalića u dvorani za susrete.
Kristina Čunović, ravnateljica Gradske knjižnice "Ivan Goran Kovačić", podsjeća da je ta gradska knjižnica najstarija ustanova u kulturi, sljednica Ilirskog čitalačkog društva od 1838. godine, od kada prikuplja, štiti, čuva i daje na korištenje građu.
– Sve je to došlo do izražaja 2007. godine kada je knjižnica dograđena i tada je dobila Zavičajni odjel unutar kojeg je postavljana Spomen-soba Slavka i Stjepana Mihalića te kada smo dobili i manji dio ostavštine obitelji Mihalić. No najveći dio ostavštine Knjižnici daju Slavkovi sinovi Tomislav i Zlatko Mihalić 2018. godine. Riječ je o čak 2000 jedinica građe; od knjiga, periodike, djela Slavka i Stjepana Mihalića, prijevoda na stranim jezicima, djela drugih aurora, rukopisa Slavka i Stjepana Mihalića, gramofonskih ploča, umjetnina, a tu je i restauriran pisaći stol koji su koristili Stjepan i Slavko u svom radu. Posebnost zbirke su gramofonske ploče, njih čak 400, jer je Slavko Mihalić bio veliki zaljubljenik u klasičnu glazbu, posebno u Bachove skladbe, uz koju je pisao pjesme i koja mu je bila motivator. Svoju je prvu zbirku poezije nastalu u Karlovcu nazvao "Komorna muzika". Uživao je i u jazzu, ali klasika mu je bila glavna inspiracija. Zato smo i dogovorili s projektantima da u prizemlju kuće postavimo zvučnike, a nabavili smo i gramofon, kako bi se, tijekom događanja ili kada kuću posjećuju neke grupe, posebno učenici, moglo uživati u glazbi koja je poznatog hrvatskog pjesnika inspirirala u stvaranju – rekla nam je Kristina Čunović, s kojom smo obišli Mihalićevu kuću književnosti koja je javnosti otvorena prije nešto više od pola godine.
Kuća je doista impresivna, a izgledom rodne kuće svojih predaka i pažnjom koju Knjižnica posvećuje obiteljskoj ostavštini bili su na otvorenju zadovoljni i nasljednici.
Sva se događanja u Mihalićevoj kući književnosti, kaže nam ravnateljica, vrte mahom oko poezije i književnosti; od dodjele književnih nagrada, sastanaka čitateljskog kluba pod nazivom Klub ljubitelja poezije "Stihom u srce", koji djeluje već deset godina i ima uvijek oko 30-ak članova.
– Ministarstvo kulture i medija podržalo nam je i projekt poetske biblioterapije s pedagoginjom Juditom Kralj, koja je i biblioterapeutkinja. Imamo radionice kreativnog pisanja, a od otvaranja kuću je obišlo oko 700 srednjoškolaca. Usko surađujemo i s Glazbenom školom u Karlovcu baš zbog te povezanosti Slavka Mihalića s klasičnom glazbom – doznajemo od K. Čunović.
Posebno je zanimljiv stan za rezidencijalni program u potkrovlju kuće, namijenjen nesmetanom radu književnika i prevoditelja.
– Raspisali smo javni poziv za rezidencijalni program u kojem su kandidati, a javilo nam se šest autora, morali predati koncept rada koji će provoditi u tri tjedna boravka u kući. Odabrali smo dva rezidenta koji će dobiti stipendije za boravak u kući, tako da se nesmetano mogu posvetiti stvaranju i ne razmišljati o financijskim potrebama. Stipendije su osigurali Grad Karlovac i Ministarstvo kulture i medija, a naši su rezidenti Robert Mlinarec, koji je sada u kući, i Davor Mandić, koji će u kući boraviti od 15. listopada do 4. studenog ove godine. Obojica su u dosadašnjem radu bila povezana sa Slavkom Mihalićem i imala su koncepte koje je komisija prepoznala kao najbolje; Robert Mlinarec piše o gradovima koji su ga inspirirali u radu, a među njima je i Karlovac, dok se Davorov koncept odnosi na stvaranje pjesama u kući. Ubuduće ćemo se javljati na natječaj Ministarstva kulture i medija i za rezidente iz cijele Europe – ispričala nam je ravnateljica Kristina Čunović.
A novi će rezidenti, kaže nam Robert Mlinarec, autor iz Zagreba koji je prvi pisac koji je odsjeo u Mihalićevoj kući književnosti, ambijent, ugođaj, mogućnosti koju lokacija daje svakako znati cijeniti i voljeti. On je sam, kaže, već prvoga dana boravka u Karlovcu zatražio člansku iskaznicu Gradske knjižnice; postao je počasni član Gradske knjižnice "Ivan Goran Kovačić".
– Puno vremena provodim u knjižnici jer istražujem Karlovac pa sam saznao da je gradska četvrt Gaza, u kojoj je ova prekrasna kuća, starija i od samog grada Karlovca. Inače, ova je kuća fantastična, bio sam na nekoliko rezidencija u Hrvatskoj i vani; u Sloveniji, Austriji, Njemačkoj i drugdje, ali ovo je najbolje uređena rezidencija od svih u kojima sam bio. I najugodnija, U Beču su to stari stanovi u centru grada, kao i u Ljubljani; dakle, niste izolirani, već u središtu grada, često u stambenoj zgradi. U Karlovcu ste izolirani, u tišini i miru, a opet za pet minuta dođete pješice u centar grada. Pozicija ne može biti bolja. Osim toga, ovdje ste i u doticaju s prirodom; iza kuće je dvorište i Kupa i vidi se da je rijeka važna Karlovčanima, da grad živi na svojim rijekama, a i da je Kupa bila dio života obitelji Mihalić; Stjepana, koji je bio vrstan ribolovac i, kako sam naučio, volio nedjelje provoditi ploveći na Kupi s obitelji, te Slavka, kojemu se rijeka provlačila i kroz pjesničko stvaralaštvo. Zato ova kuća i lokacija imaju i veliku povijesnu važnost. Ta energija obitelji svakako se osjeti na ovome mjestu. Baš sam neki dan rekao da sam, kada sam se do kasno u noć zadubio u rad, bio uvjeren da sam čuo korake po kući – kaže Robert Mlinarec uz zagonetan osmijeh i zaključak da neki stvaralački duh vjerojatno lebdi u kući.
Kaže da je u mladosti upoznao Slavka Mihalića, koji je tada bio predsjednik Hrvatskog društva književnika u Zagrebu, gdje je Robert bio zadužen za međunarodne književne veze.
– Surađivali smo na dnevnoj bazi, pisci su se već u osam ujutro okupljali na Trgu bana J. Jelačića u HDK i od jutra su recitirali, uvijek opušteno, komentirajući kako je netko nešto lijepo napisao. Bili su to topli, ljudski trenuci, za mene kao klinca, autora i novog člana jako važni i poticajni. U tom su društvu, uz Slavka Mihalića, bila poznata imena, sve hodajuće enciklopedije, bardovi hrvatske književnosti i pjesništva. I svi su bili opušteni, družili su se, stvarali, vezali su nas mlade za književnost i pisanje, bili nam poticaj, davali savjete, usmjeravali. Bili su pristupačni i normalni ljudi s kojima se moglo razgovarati. Moje pitanje odmah ujutro "Slavko, kako ste?" uvijek je bilo uvod u zanimljiv razgovor. Slavko je uvijek govorio da društva moramo pomlađivati, njegovati nove generacije pisaca i zato mi je iznimno drago što sada stvaram u njegovoj rodnoj kući – rekao nam je Robert, koji je do sada dobio brojne nagrade za kratke književne forme, no u Karlovcu se posvetio jednom širem koncertu nazvanom "Moji gradovi", iz kojeg će nastati pripovijetka posvećena 20-ak gradova koje je obišao tijekom stvaranja; po Europi i u Hrvatskoj, a jedan od gradova je i Karlovac.
– Prenijet ću publici svoje impresije gradova, što me dovelo u njih, koji se gradovi isprepliću... Primjerice, u Karlovcu vidim puno Beča; ima tu puno zelenila i rijeka. Kao što su Beču važni Dunav i jezera oko njega, Karlovcu su važne njegove rijeke na kojima živi cijelu godinu – dodaje Robert Mlinarec. Svoju prozu, poeziju i prijevode objavljuje u domaćim i stranim časopisima, prevodi s engleskog, slovenskog i povremeno njemačkog jezika, a za rad je nagrađen književnim nagradama Večernjeg lista, nagradama "Ranko Marinković", Karlovačkog lista, "Mato Lovrak" te Nagradom festivala europske kratke priče. Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.
– U HDK održavamo škole kreativnog pisanja, medijske radionice, uredničke radionice i kritična masa ljudi koji pišu uvijek postoji; stalno se javljaju novi autori, a u zadnje vrijeme prevladavaju autorice. Žene, naime, čine dvije trećine čitatelja, a i u pisanju se preokrenuo trend, to više nije muško zanimanje. Baklju smo predali ženama – poručuje Robert Mlinarec.
Ideja je Gradske knjižnice "Ivan Goran Kovačić", kaže nam Kristina Čunović, da Mihalićeva kuća književnosti bude dio priče koja nosi naziv Književni krajolik. Priča je to koju žele realizirati u budućnosti, a ideja je da se urede kuće ostalih poznatih hrvatskih književnika rođenih u Karlovcu; u blizini kuće obitelji Mihalić su i rodne kuće jezikoslovca Ljudevita Jonkea te Stanka Lasića, hrvatskog književnog teoretičara, povjesničara i esejista svjetskog glasa, a malo dalje je i kuća ilirkinje Dragojle Jarnević. Bila bi to i zanimljiva turistička ruta koja bi posjetiteljima pokazala koja su sve velika imena hrvatske književnosti proistekla iz srca Karlovca.
Otvori KEKS Pay
