U jednom trenutku autor navodi na sasvim pogrešan trag, štoviše tjera čitatelja da o njemu misli sve najgore. Dojam je zaista takav: stari se majstor umorio i počinje reciklirati samog sebe.
No, kada je taj majstor Stephen King, istina je potpuno drugačija jer kao i u svim dosadašnjim hit-romanima kralj trilera voli se “igrati” očekivanjima svojih čitatelja. Upravo takva vrhunska igra roman je “Tko nađe, njegovo” (Znanje, urednik Tomislav Zagoda, prijevod Mladen Jurčić, 99 kuna), zapravo svojevrsni nastavak prethodnog romana “Mercedes” u kojem tek u drugom dijelu postaje jasno da autor jednostavno nije završio s junacima koje je stvorio u “Mercedesu”, kao i to da njihove avanture ne završavaju ovim romanom.
A kako to kod Kinga uvijek biva, igra je to na nekoliko vrlo različitih kolosijeka pa je ovo i jedna sasvim posebna analiza književnosti. Naime, kroz uzbudljivu kriminalističku priču on se zapravo bavi pitanjem: što je to vrhunsko književno djelo? Može li se zbog njega ubiti? Ili biti ubijen?
Povod za okrutno ubojstvo u ovom romanu nije krađa novca, već (tada još vrlo mlad) glavni negativac priče u oružanu pljačku krene kako bi se domogao rukopisa pisca koji se proslavio s tri svoja romana, da bi nakon toga zauvijek zašutio. Stoga je ovo roman u kojem susrećemo ubojicu i monstruma nove vrste: on je okrutni psihopat koji ubija kako bi doznao što se dalje dogodilo s njegovim omiljenim književnim likom.
King mu stoga piše i sasvim odgovarajući kaznu: sve što je učinio ne dovodi ga do te nagrade. Nakon godina provedenih u zatvoru, nakon nove serije ubojstva, nikada neće uspjeti pročitati žuđene stranice, ali i nikada neće shvatiti kako je iz pogrešnog razloga ubio čovjeka koji ih je napisao. Sluti se kroz te stranice da je King imao svojih ludih i opasnih obožavatelja, ali svaka od njih slavi činjenicu da je to obožavanje i preživio.
