Kada je 14. prosinca 1977. godine u Los Angelesu premijerno prikazana "Groznica subotnje večeri", malo tko je mogao predvidjeti da svjedoči rađanju kulturnog fenomena. Film redatelja Johna Badhama preko noći je postao globalna senzacija. Svijet je poludio za likom Tonyja Manera, mladića iz Brooklyna zarobljenog u monotoniji radničkog života, čiji je jedini bijeg bio plesni podij diskoteke 2001 Odyssey.
Legendarno bijelo odijelo Johna Travolte postalo je modna ikona, njegovi plesni pokreti su se kopirali u klubovima diljem planeta, a soundtrack, kojim dominiraju hitovi grupe Bee Gees, vinuo se na vrhove ljestvica i postao jedan od najprodavanijih albuma svih vremena. Film je disko glazbu, koja je dotad bila dio underground scene, katapultirao u mainstream, definirajući zvuk i stil kasnih sedamdesetih.
Ipak, svoditi "Groznicu subotnje večeri" samo na plesni film bilo bi potpuno pogrešno. U njemu krije se iznenađujuće mračna i sirova drama o socijalnoj neprilagođenosti, klasnim tenzijama i potrazi za smislom. Priča o Tonyju Maneru zapravo je priča o beznađu mladih talijanskih Amerikanaca u Brooklynu, čiji su životi svedeni na isprazne poslove i snove o boljem životu. Film se ne ustručava prikazati tamnu stranu tog svijeta poput toksične muškosti, rasizma, homofobije i duboko ukorijenjene mizoginije. Scene koje uključuju grupno silovanje i samoubojstvo šokirale su publiku i dale filmu težinu koja je nadilazila tipične hollywoodske priče. Upravo je ta autentičnost, prikaz života bez uljepšavanja, omogućila filmu da bude shvaćen kao snažna društvena kritika svog vremena. Zbog eksplicitnog sadržaja film je originalno dobio R-rating, no svejedno je u nekoliko tjedana zaradi 26 milijuna dolara na kinoblagajnama, a dvije godine kasnije, 1979., objavljena je i ublažena PG verzija kako bi privukla i mlađu publiku, zaradivši dodatnih devet milijuna dolara.
Ironično, cijela je priča temeljena na velikoj novinarskoj prevari. Film je nastao prema članku "Plemenski obredi nove subotnje večeri" ("The Tribal Rites of the New Saturday Night") koji je britanski novinar Nik Cohn 1976. objavio u časopisu New York. Cohn je detaljno opisao život "Vincenta", kralja plesnog podija u Bay Ridgeu, predstavljajući priču kao autentičnu reportažu. Producent Robert Stigwood otkupio je prava i stvorio filmsku povijest. Međutim, dvadesetak godina kasnije, Cohn je priznao šokantnu istinu, da je priča bila gotovo u potpunosti izmišljena. Tek što je stigao u Ameriku, nije razumio lokalnu scenu, pa je lik Tonyja Manera bazirao na poznaniku, engleskom "modu" iz šezdesetih.
Uloga Tonyja Manera pretvorila je Johna Travoltu, tada poznatog po sitcomu "Welcome Back, Kotter", u jednu od najvećih svjetskih zvijezda i donijela mu nominaciju za Oscara. Njegova predanost ulozi bila je nevjerojatna te je inspiriran glumačkom metodom Roberta De Nira, Travolta je mjesecima svakodnevno trenirao ples, smršavio gotovo 10 kilograma i sam izvodio sve plesne scene. No, iza kulisa se odvijala osobna drama. Tijekom snimanja, njegova tadašnja djevojka, glumica Diana Hyland, preminula je od raka dojke. Travolta je napustio set kako bi bio s njom u posljednjim trenucima, a zatim se, slomljen, vratio dovršiti film koji će ga lansirati među zvijezde.
Glazba je bez sumnje srce filma, no put do legendarnog soundtracka bio je pun preokreta. Grupa Bee Gees uključena je u projekt tek u fazi postprodukcije. Producent Stigwood poslao im je scenarij, a braća Gibb su u samo jednom vikendu napisala neke od najvećih hitova ere, uključujući "Stayin' Alive", "Night Fever" i "How Deep Is Your Love". Budući da glazba nije bila gotova tijekom snimanja, Travolta i ostali glumci svoje su slavne plesne scene zapravo snimali plešući na pjesme Stevieja Wondera i Boza Scaggsa. Štoviše, kultna scena probe plesa između Tonyja i Stephanie originalno je koreografirana uz Scaggsov hit "Lowdown", no njegov menadžment je u zadnji čas povukao dopuštenje. Album sa soundtrackom filma, objavljen u studenom 1977., srušio je sve rekorde prodaje, proveo 24 tjedna na prvom mjestu Billboardove ljestvice i postao najprodavaniji soundtrack u povijesti, sve do izlaska "Tjelohranitelja" 15 godina kasnije.
Snimanje u Brooklynu bilo je logistička noćna mora. Travoltina slava privlačila je tisuće obožavatelja, zbog čega je ekipa često morala snimati u cik zorue ili kasno noću kako bi izbjegla gužve. Lokalne bande čak su prijetile filmskoj ekipi, a lokaciju snimanja (pravi klub 2001 Odyssey), čak su pokušali i zapaliti. Nedugo potom, izvršnom producentu filma Kevinu McCormicku prišla su dvojica nepoznatih grubijana i kazali mu: "Znate, ometate susjedstvo. Mnogima se ne sviđa što ste tu i vjerojatno vam je potrebna zaštita". McCormick je procijenio da je sedam tisuća dolara, koliko su tražili, pristojna cijena za "zaštitu", i snimanje se neometano nastavilo.
Čuveno bijelo odijelo, koje je kasnije prodano na aukciji za vrtoglavih 145.000 dolara, zamalo je bilo crno. I Travolta i redatelj smatrali su da je crna boja prikladnija, no kostimografkinja Patrizia von Brandenstein inzistirala je na bijeloj, ne samo zbog simbolike već i iz praktičnog razloga, jer bolje se vidjela u mračnoj diskoteci.
Nasljeđe "Groznice subotnje večeri" je nemjerljivo. Ne samo da je redefinirao plesne filmove i promijenio odnos glazbene i filmske industrije, već je 2010. uvršten u Nacionalni filmski registar Kongresne knjižnice SAD-a kao kulturno, povijesno i estetski značajno djelo. I nakon 48 godina, groznica i dalje trese.
Otvori KEKS Pay
