Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Ante Tomić: Hrvatska je i nakon ulaska u EU ostala poremećena zemlja, raj za satiričare

Novinar i pisac Ante Tomić objavio je zbirku priča “Pogledaj što je mačka donijela” koja je u samo nekoliko mjeseci dogurala do trećeg izdanja.
02. veljače 2018. u 09:20 147 komentara 11488 prikaza
Foto: Tomislav Miletić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/3

Jedan od vodećih hrvatskih satiričara Ante Tomić nedavno je objavio zbirku priča “Pogledaj što je mačka donijela” čija su prva dva izdanja već razgrabljena. On je jedan od naših najposuđivanijih književnika, ali i intelektualac s kojim se često i srčano polemizira, pa i s pomoću sudskih postupaka. Romanom “Veličanstveni Poskokovi” do najmanjih detalja predvidio je krizu u Agrokoru.

Ante Tomić KNJIGA NA STOLU Šteta da Tomić nije napisao priču “Što se dogodilo poslije Veličanstvenih Poskokovih “

Po kojem ste kriteriju birali priče za zbirku?
Nisam imao nikakvog kriterija, a zlobnici bi zacijelo primijetili da se to i vidi. Naprosto sam sakupio priče koje nisu izašle u mojoj prvoj zbirci prije dvadeset godina, potrpao sam među korice svu kratku fikcionalnu prozu koju sam napisao u različitim prilikama, obično za neke novine. Knjiga je zbog toga heterogena. Motivski, stilski, pa i vjerojatno kvalitativno je neujednačena. Ponešto u njoj danas zacijelo ne bih napisao kako sam 1997. ili 2003. pisao, ali ništa nisam mijenjao i popravljao. Iskreno, starije priče nisam ponovo ni čitao i tek se neodređeno sjećam što je u njima. U strahu da mi se možda neće svidjeti, samo sam ih poslao urednici Marini Vujčić i pouzdao se u njezin sud da se neću osramotiti. Priče su sumornije nego što su čitatelji navikli od mene, ali nisam stekao dojam da se ljudima ne sviđa. Dapače, zbirka je vrlo uspjela. Prije nekoliko dana izašlo je treće izdanje od tisuću primjeraka.

U zbirci se nalaze i priče koje su svojevrsni nastavci “Muškarca bez brkova” i “Čuda u Poskokovoj Dragi”? Zašto niste napisali i nastavak “Veličanstvenih Poskokovih”, romana koji je doista bio jezovito vizionarski?
Premda sam napisao dvije kratke priče s likovima iz romana, nastavci me ustvari ne uzbuđuju. Kad završim knjigu s nekim junacima, nemam im se želje ponovno vraćati iako bih možda trebao. Neki su mi likovi, osobito ženski, mislim, bili uspjeli, koješta bih o njima još mogao zanimljivo ispričati. Ali nemam više vremena za njih. Lijen sam, kaotičan i neorganiziran i neću napisati valjda ni deseti dio svih dobrih zapleta koji su mi pali na pamet. Kraj svih dobrih neispričanih priča i junaka glupo mi je vraćati se onima o kojima sam već pričao.

Često pišete i o svojim glazbenim uzorima koji nisu klasični glazbenici. Odakle onda priča o splitskom ljubitelju opere Karuzu?
Karuzo je napisan kao skica za nešto veće. Da sam mu posvetio više vremena, bio bi to roman, a da imam glazbenog dara i znam note, napisao bih mjuzikl. Jednako kao što su i “Muškarac bez brkova“ i “Poskokova Draga“ u mojoj glavi bili mjuzikli. To mi je inače najveća neostvarena želja, najveća profesionalna frustracija. Kad dođe moje vrijeme, na samrtnoj postelji vjerojatno ću ogorčeno šapnuti: “Šit! Kakvo izgubljeno vrijeme, kakav glupi protraćeni život. Nisam napisao mjuzikl.”

Je li točan dojam da ste u priči “Bog je ateist” pokazali jako puno empatije prema Bogu?
Kao što možda znate, ja sam ateist, no paradoksalno, često razmišljam o savršenom nevidljivom, sveprisutnom i svemoćnom biću u koje, eto, ne vjerujem. U stvarnosti ga ne vidim, ali mi katkad dolazi u snovima. Sjedimo na dva jednostavna bijela štokrla pod krošnjom jedne murve, oprezno srčemo vrelu tursku kavu, sladimo se rahatlukom i razgovaramo o koječemu. Nekad mi je On komična, nekad tragična figura. Zajedljiv je, muči ga jedan nesnosan mnogotisućljetni giht i ne ide mu u glavu: ti ljudi koje je napravio na svoju priliku, ne sjeća se više, zašto je to, pobogu, učinio, što su ti šupci Njemu trebali?

Hoće li neke od priča završiti i na filmskom platnu?
Ne znam, nitko me ništa dosad nije pitao. Vjerojatno i neće. Kako bilo, nađe li se tkogod zainteresiran, ja neću pisati scenarij. Da traže da štogod adaptiram za film, sad bih uzeo neku bolju literaturu od svoje, možda nešto od Krleže ili Danila Kiša.

Među deset ste naših najposuđivanijih deset živućih pisaca. Jeste li i među najprodavanijima?
Možda sam i najprodavaniji, izuzmu li se oni pisci u lektiri što ih djeca kupuju “po službenoj dužnosti“, ali nije to nešto na što sam specijalno ponosan. Prije nego knjiga izađe, ispunjen sam tjeskobom da je nitko neće kupovati, da će izdavač izgubiti novac, a kad se u manje od dva mjeseca rasprodaju dva izdanja, tome se uspjehu nekako zaboravim radovati.

Imali ste tužbi zbog kolumni u novinama. A zbog literature?
Ne, jer mi je literatura plod fikcije i nitko se u njoj ne može prepoznati. Uzimam katkad komadiće živih ljudi, ali nikad njih čitave, s imenima i biografijama. U knjigama se odmaram od živih ljudi.

O Hrvatima vlada fama da nisu duhoviti. Ako je to točno, jeste li vi onda uopće Hrvat?
Duhovitost počinje kad spoznate kako su uzaludna i smiješna vaša nastojanja da budete veliki i važni. Nesumnjivo sam Hrvat jer bi se teško našlo beznačajnijih ljudi. Ljudi čija je uloga u povijesti čovječanstva ništavnija, čije je nastojanje da budu veliki, sudbonosni i nezaobilazni upravo urnebesno.

O vašem djelu ljudi pišu doktorate. Kako to da vas književne nagrade uporno zaobilaze?
Ne znam, nisam ih valjda zaslužio.

Lani ste dobili Zlatnu arenu za scenarij filma “Ustav RH”. Je li scenaristika unosniji posao od pisanja romana i priča?
Naravno da je svaki posao na filmu unosniji bilo kojeg posla u izdavaštvu jer država kinematografiju neusporedivo izdašnije pomaže. Ali novac mi nije motiv. Scenarije pišem samo s Rajkom Grlićem, a s njim bih, bez zajebancije, i džabe radio. Napokon, priče, romani, scenariji, kazališni tekstovi, sve je to meni sporedno jer sam, prije i nakon svega, novinar. Dvadeset pet godina otkad sam počeo raditi u novinama, one me jednako uzbuđuju. Ja ne čeznem za akademijama i sveučilištima, ne žudim za vječnošću. Moje djelo zaista živi u kiosku, u prostoj limenoj kućici kraj autobusne stanice i živi samo jedan dan.

Je li vam kao satiričaru Hrvatska manje inspirativna nakon ulaska u Europsku uniju?
Ne, Hrvatska je bila i ostala jednako poremećena zemlja, raj za satiričare. A ako sam u međuvremenu postao manje smiješan, krivica je samo moja. Umorio sam se i ostario, nisam ni pola od onoga čovjeka kakav sam nekad bio.

Iz kojih biste razloga vi uključili autocenzuru pri pisanju?
Ni zbog čega. Da ne biste pomislili kako sam nekakav hrabar tip, heroj s mučeničkim kompleksom, ja se bojim kao i svi. Ali jednostavno nikad nisam savladao sram od svoga straha. Kad otkrijem da sam se uplašio, kad opazim kako se premišljam trebam li nešto napisati ili ne, zasramim se sebe sama. I onda se osmjelim i u adrenalinskoj stravi pustim preko ruba. Tko god hoće pošteno raditi ovaj naš posao, mora pisati i ono što se mnogima neće svidjeti, pisati i ono što mu, kako bi moj ćaća rekao, “nije trebalo“. Ne ulizivati se gomilama, nego riskirati da budeš neomiljen i izdajica.

1 / 32
Premijera predstave "Šest likova traži autora" održana je u kazalištu Kerempuh.
Denis Derk Dva napeta kriminalistička romana koja su i strastvena kronika međuratnog Zagreba dejan aćimović Večernjakova ruža 2017. Uloga policajca Ante u “Ustavu” napisana je specijalno za Aćimovića Kaverna DENIS DERK Debitantski roman u kojem su glavni likovi djeca iz sirotišta i u kojem dobro ne pobjeđuje zlo
SPAR
ZDRAVLJE I OKUS NA PRVOM MJESTU
Zašto je dobro jesti domaće sezonsko voće i povrće?
PBZ
#OSTAJEMDOMA
Plaćaj račune i upravljaj svojim financijama online: savjeti za organizaciju bez odlazaka u poslovnicu banke
  • evilelvis:

    strasno je da se ovakve likove konstantno gura u prvi plan pa normalni i talentirani nemaju priliku. tomic nit je satira nit cinizam, on je samo ogorceni jugopljuger koji je na vrijeme shvatio da je 'njegovih' jos uvijek dovoljno u ... prikaži još! svim porama drustva pa da se od hrackanja moze fino zivjeti. tu i tamo koja kanta kakice zavrsi po glavi ali kao da je inace mirisljaviji ispod znojem natopljenog sesira.

  • Deleted user:

    Da parafraziram samog Tomića : "Lik i djelo Ante Tomića je toksičan otpad za kojeg ne postoji dovoljno duboka jama da se kvalitetno zbrine".

  • Catalonia:

    Jedina prava satira u Hrvatskoj je bila kad si u vugla dobio kantu ke.nje!!