Groblje može biti poučnije i uzbudljivije od muzeja ako znate priče koje pričaju grobovi i spomenici na njima. Uvjerio sam se u to kada sam se ovih dana pridružio maloj prijateljskoj skupini koju je u šetnju Mirogojem povela Nada Bezić.
Grob prvog Ere
Zagrebačka muzikologinja i voditeljica knjižnice i arhiva Hrvatskoga glazbenog zavoda na tom je polju stručnjak, o čemu svjedoči i njena izvrsna knjiga \"Glazbena topografija Zagreba od 1799. do 2010.\" koju je ove godine objavilo Hrvatsko muzikološko društvo. Uz Nadu Bezić, mirogojski grobovi ne samo da pričaju nego i sviraju i pjevaju. Primjerice, ako vas netko ne upozori, teško ćete primijetiti da su u reljefno poprsje na grobu tenora Marija Šimenca (1896.-1958.) urezane i note iz jedne od njegovih najvažnijih uloga. Šimenc je bio prvi Ero koji je naslovnu ulogu slavne opere Jakova Gotovca (1895.-1982.) pjevao na praizvedbi, baš na Dušni dan 1935. godine.
Naslijeđeni spomenik
Grob Franje Krežme (1862.-1881.) priča cijelo jedno poglavlje hrvatske glazbene povijest. Taj koliko mlad, toliko slavan violinist, a i skladatelj, umro je u Njemačkoj, a posmrtne ostatke dvije godine poslije na Trgu bana Jelačića dočekalo je petnaest tisuća ljudi! Uzevši u obzir ondašnji i današnji broj stanovnika Zagreba, možemo reći da su u naše doba takav doček imali samo pape, Janica Kostelić i Ante Gotovina. Dakako, živi. Hrvatsko pjevačko društvo Kolo, zaslužno i za rodoljubni mirogojski spomen Srpanjskim žrtvama, Krežmin je grob ukrasilo spomenikom koji je prije stajao na starom Jurjevskom groblju nad glavom Vatroslava Lisinskog (1819.-1854.) koji je, pak, na Mirogoju dobio počasno mjesto u arkadama. Ali, dok mi to nije otkrila Nada Bezić, nisam primijetio ispod poznatog lika autora prve hrvatske opere piše – Vratoslav! Bečkom klesaru, autoru medaljona s likom Lisinskog, bilo je svejedno. A izgleda da je i nama Hrvatima.
Saznajemo da se spomenici i kradu poput brončanog medaljona s likom Vaclava Humla (1880.-1953.). Srećom, obitelj je sačuvala kalup, pa je rad kipara Ive Kerdića vraćen na grob virtuoza.
Samoubojica iz Češke
U arkadama nalazimo i spomenik velikom češkom dirigentu i skladatelju Oskaru Nedbalu (1874.-1930.), koji tamo već odavno ne leži jer su ga Česi s počastima prenijeli u Prag. Ali, počasno mjesto i natpis na češkom mnogo govore o kulturi Zagreba 1935. godine kada je Nedbal u našem gradu, na sam Badnjak, počinio samoubojstvo skočivši s balkona HNK.
– Kritike Nedbalova baleta u Zagrebu nisu bile sjajne, ali nisu bile baš ni toliko loše – kaže Nada Bezić ne izbjegavajući i koje zrnce crnog humora, ali s mjerom i ukusom. A muzičke kritike nalazimo i na Mirogoju. Ulomak iz jedne, naravno pohvalne, uklesan je ispod lijepog spomenika Josipa Poljana na grobu violončelista Gjure, odnosno Jure Tkalčića (1877.-1957.): \"Jedan od prvih violončelskih virtuoza u Evropi ne zaostajući nimalo za Casalsom\". Kritičar u potpisu je violončelist, puno poznatiji kao književnik, A. G. Matoš.
Vrlo lijep spomenik, jedini koji je nekom glazbeniku na Mirogoju izradio Vanja Radauš, ima i Franjo Schneider (1903.-1966.). Doduše, on nije bio virtuoz, ali violina u ruci kipa s majstorskom pregačom na pravom je mjestu. Riječ je o grobu graditelja glazbala koji je u staroj predratnoj Jugoslaviji imao najveću tvornicu tamburica i violina. Na njegovu grobu Nada Bezić nas je podsjetila na komunističku nacionalizaciju Schneiderove tvornice i trgovine u Teslinoj 10 gdje se kasnije nalazila Muzička naklada, a Schneiderov majstorski obrt danas ima svoj muzej uz Školu primijenjene umjetnosti. Prije šetnje kupili smo svijeće koje svatko ostavlja po vlastitom izboru. Moja je ostala već na prvoj postaji obilaska, u južnom, židovskom dijelu Arkada pod lijepim spomenikom obitelji Siebenschein, u čast Karla, odnosno, kako se poslije sam nazvao, Dragana Plamenca (1895.-1983.) koji na Mirogoju, srećom, ne počiva. Veliki hrvatski muzikolog, u 20. stoljeću najzaslužniji za velika otkrića iz hrvatske glazbene baštine, srećom se, kako kaže i sama Nada Bezić, još 1933. odselio iz Hrvatske, a potom i Europe, te tako izbjegao holokaust. Umro je u Nizozemskoj, s čijih mu je obala pepeo po vlastitoj želji rasut u more, ali se ipak pobrinuo i da mu ime bude uklesano na obiteljski nadgrobni spomenik na Mirogoju, zlatnim slovima, s pravom, dok zlatnom bojom premazan nadgrobni kip violinista Zlatka Balokovića (1895.-1965.) ipak malo više govori o ljudskoj megalomaniji. Nježna su sjećanja zato upućena violinistici Renati Senečić (1905.-2000.) iz obitelji Schönstein na čijem grobu, kao titula i zvanje, stoji \"profesorica muzike\".
Od dive do dive
Zajedno brojimo 65 koraka od Milke Trnine (1863.-1941.) do Zinke Kunc (1906.-1989.). Izmjenjuju se zvuci orkestara i orgulja dok prolazimo pokraj Matačića (1899.-1985.) i obitelji Heferer, a zastali smo s dužnom pažnjom i pokraj Ive Robića. U arkadama zastajemo pokraj Tijardovića (1895.-1976.) i Zajca (1832.-1914.), a s razlogom je u glazbenu šetnju uključen i Vjekoslav Klaić (1849.-1928.), dugogodišnji zaslužni potpredsjednik HGZ-a te dirigent i skladatelj amater. Šetnja i priča završavaju na početku, na grobu Miroslava Singera, učitelja mačevanja koji je obučavao baletane za praizvedbu Zrinjskog. Nesretno se otrovao plinom na sam Dušni dan 1876. godine. Premijera Zrinjskog bila je 4. studenog, a Singer je 6. ili 7. studenog postao prvi vječni stanovnik netom otvorenoga groblja Mirogoj.
Otvori KEKS Pay
