Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Hasanbegovićeva je opsesija da hrvatski film stavi pod svoju blajburšku čizmu

S jednim od najvećih hrvatskih filmskih autora razgovarali smo o novom filmu i hrvatskoj stvarnosti.
24. siječnja 2019. u 22:50 52 komentara 1920 prikaza
Rajko Grlić
Foto: Boris Ščitar/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/5

Unjoj nema gorčine, niskosti, naznaka podmuklosti, ni mrvice simpatije prema zlu, nasilja ni u naznakama dok pripovijeda i o tome. Zato je mirovna, jer nas uči, poučava, njeguje nas, hrani, poručuje nam da, kako nas god život tretirao, možemo to prihvatiti i ostati baš zato veliki.

Otvoreno Slučaj Tolušić Hasanbegović: Koja je svrha objavljivanja lažnih fotografija? Jelinić: To je javni interes

Riječ je o knjizi “Neispričane priče” Rajka Grlića, a prethodne rečenice navodimo iz obrazloženja Nagrade za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava “Krunoslav Sukić” kojom je osječki Centar za mir, nenasilje i ljudska prava ovo lanjsko izdanje Hena Coma u prosincu nagradio kao knjigu godine, skupa s “Vjerom u dijalog” urednika Zorana Grozdanova i Nebojše Zelića. Slikoviti i neobični Grlićevi memoari jedinstvena su, vrlo originalna i nadahnuta kombinacija zbirke priča i abecedarija filmske umjetnosti.

Veliki filmski pripovjedač ovom se knjigom predstavio i kao rasni pisac i literarni pripovjedač fascinantnih priča iz tuđih života, kao i vlastitog, te iz povijesti svoje obitelji. Jedan od najvećih jugoslavenskih i hrvatskih filmskih autora, zabranjivan i nagrađivan i u prošloj i u sadašnjoj državi, doista nam je podario pismo lišeno svake gorčine i revanšističkih niskosti, što je već samo po sebi danas i ovdje silno potrebno i rijetko.

branko pofuk Za New York Times Buljan je vrh europskog teatra, a Hasanbegoviću je nepoželjan

Od 1990-ih Rajko Grlić živi i radi na dvije strane svijeta. Upravo ovih dana ponovno je iz Hrvatske otišao u SAD, kamo smo za njim poslali pitanja o promjeni svjetova, Trumpovoj Americi, filmskim scenama u hrvatskom Saboru, Hasanbegovićovoj viziji hrvatske kulture i filma, državi u kojoj ga pljuju i nagrađuju, sljedećem filmu koji opet priprema s Antom Tomićem i Nagradi “Vladimir Nazor” za životno djelo koju je prošle godine dobio.

Upravo ste još jednom preletjeli Atlantik. Koliko ste dugo ovaj put bili u Hrvatskoj i koliko dugo sada ostajete u SAD-u?
Bio sam svega četrdesetak dana. Putovao sam s knjigom “Neispričanih priča” od Pule i Rijeke pa sve do Osijeka. Uz to odavao sam počast i puno govorio o dvojici velikih glumaca koji su nas napustili, a s kojima sam imao čast raditi – Nebojši Glogovcu, kojem sam u Beogradu otvarao izložbu posvećenu njegovu radu, i Ivi Gregureviću, mojem Čarugi, bećaru koji je otputovao tiho, bez tamburaša, u snu. U Americi ostajem do kraja travnja.

Gledate li u avionu filmove, ili vrtite u glavi svoje vlastite?
Sve teže podnosim ta duga putovanja. Što se filmova tiče, gledao sam “Wife”, izvrsno ispričanu priču o autorstvu s Glenn Close koja je za tu ulogu nedavno dobila Zlatni globus. Ali na tim putovanjima najdraži su mi stari filmovi. Ovaj put to je bila Cukorova “Philadelphia Story” s Caryjem Grantom, Katharine Hepburn i Jamesom Stewartom. Divno je gledati jednostavnost s kojom oni to igraju.

Krešo Beljak NOVI SUKOB Beljak: Hasanbegović je uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda

Jesu li se Hrvatska i SAD u međuvremenu približili po apsurdima, osobito u politici?
Putujem između dva svijeta, između dva podosta različita života, već više od trideset godina. Ako tome dodam studije u Pragu, i puno više od toga. Ukratko, dobro sam istreniran da se brzo i prividno bezbolno prebacujem iz jednog u drugi svijet. Ameriku je vrlo teško definirati jednom rečenicom. Ona nije, kako je kod nas manje-više prikazuju, zemlja hamburgera i televizijskog reality showa karaktera koji se igrom slučaja našao u Bijeloj kući. Amerika je puno više od toga. Na neki način ona nalikuje prekomurskoj gibanici; ima puno slojeva i svaki je potpuno različit, svaki ima svoj okus, u svakom se živi i misli dosta drukčije. Usporedba Amerike i Hrvatske također nije jednostavna. Kao što je Hrvatska iz Jugoslavije uzela sve ono najgore, poput korupcije koju je uz pomoć HDZ-ove vlasti dovela gotovo do savršenstva, tako je i od Amerike preuzela mnogo loših stvari i gotovo ništa od dobrih. Ako govorimo o vlasti, da, tu se u sferi bizarnosti i apsurda opasno približavamo. Dovoljno je samo pogledati fotografije na kojima predsjednica egzaltirano gleda Trumpa. Ta mješavina nezasitnog ega bez pokrića i banalnosti zla s kojom vlada njezin idol svakim je danom sve strašnija. Ali, za razliku od Hrvatske, ovdašnje pravne istrage koje takvo ponašanje proizvodi ne jenjavaju, ne nestaju preko noći jer vlast ne kontrolira pravosuđe kao kod nas. Dapače, nezavisni istražitelji ovdje rade vrlo ozbiljan posao i imam dojam da nikada nisu bili bliže Trumpu.

Jeste li već osjetili neku posljedicu blokade državnih službi zbog sukoba predsjednika Trumpa i Kongresa oko budžeta za gradnju njegova famoznog zida?
Ne, u ovih četrdeset i osam sati koliko sam ovdje još nisam naletio na posljedice, ali Amerika ih, prema vijestima i člancima koje čitam, očito sve teže trpi.

Milan Bandić i Zlatko Hasanbegović razvrgnuta koalicija Bandićevci otpisali Neovisne, tko uskače?

Što kažu vaši američki prijatelji i kolege profesori? Raspituju li se o Europi i Hrvatskoj?
Naravno, u prvim razgovorima s kolegama, osim klasičnih sveučilišnih tema koje su uvijek slatke, govori se o tome kako je Trump sebe utjerao u rupu iz koje nema puno dobrih izlaza. Ako ne sagradi obećani zid, njegovi će mu glasači, koje je uspješno uvjerio da iz Meksika dolaze barbari koji će jesti njihovu djecu i silovati im žene, jednostavno okrenuti leđa. Iz aviona se vidi da tu nije riječ o zidu, nego jednostavno o predsjedničkim izborima 2020. godine. Što se Europe tiče, svi se čude kako je Trump u Poljskoj, Mađarskoj, pa i Hrvatskoj tako lako našao suigrače s kojima potkopava, ovdje tvrde u ime Rusa, Europsku uniju. O tome puno razgovaraju, pitaju. Pokušavam naći racionalan odgovor na tu iracionalnu pojavu, ali nisam siguran da u tome uspijevam.

Koja je posljednja slika, dojam ili priča koju ste ovaj put ponijeli iz Hrvatske?
U Zagrebu živim u centru, to je scenografija mojeg djetinjstva, odrastanja. Svakodnevno se šećem tim ulicama i gledam kako raste nesklad između sve oronulijih fasada i sve elegantnijih dućana, kako je jaz između onih koji u sve većem broju čeprkaju po smeću i onih koji mogu ući u te dućane svakim danom sve bolniji. Šećem se i gledam kako je naša verzija ranog kapitalizma ispala jedna od najtužnijih i kako djeca mojih poznanika masovno odlaze i traže život negdje drugdje. Ukratko, šećem se i gledam tu sliku nevoljenog grada i sve se teže s njom mirim.

Hrvoje Hribar Redatelj Hrvoje Hribar HAVC su uništili jer je bio dobar

Zapisujete li i dalje u svoju bilježnicu neispričane priče? Prilaze li vam možda ljudi, potaknuti vašom knjigom, češće sa svojim i tuđim pričama?
Zapisujem još neke američke neispričane priče ako dođe do američkog izdanja. A što se tiče prilaženja i javljanja, e-mailova, telefona i SMS poruka koje sam primio vezano za ovu knjigu, i u Hrvatskoj, i u Srbiji, pa i Bosni, mogu mirno reći da su me njihov broj i doza intimnosti s kojom su popraćeni zaista zapanjili. Tu ima i smijeha i suza, tu ima i tuge i radosti. Žao mi je što neke od njih nisam sačuvao jer bi jednoga dana mogli biti krasan dodatak nekom idućem izdanju.

Pratite li nakon odlaska u Ameriku i dalje vijesti iz Hrvatske? Dok ste vi putovali, Sabor nas je obogatio dvjema “filmskim” scenama. U jednoj ministar obrane bijesno o pod razbija igračku avion, u drugoj Plenković “nasrće” na Grmoju...
Takve akcijske scene pristojan režiser ne propušta. Pogotovo ovu u kojoj čovjek koji je sebe poistovjetio s vojskom, a vojsku s državom, koji se nadasve bahato razmeće velikim novcem u maloj siromašnoj zemlji, ne može izgovoriti jednu jedinu prosto proširenu rečenicu. Kad bi u Saboru sjedila neka iole ozbiljnija opozicija... ali o tome je zaludno govoriti.

Zlatko Hasanbegović i Milan Bandić Parafrazirao Mesića Hasanbegović opleo po Bandiću: 'Njegov klub je sakupljalište političkog otpada'

U knjizi ste napisali da niste sigurni da biste izdržali još jedan film, odnosno rad na njemu s Antom Tomićem, ali strah od prekidanja te igre, koji ste spomenuli, očito je bio jači. Tko je ovaj put kome poslao e-mail nakon kojeg ste počeli raditi na novom filmu?
Ovaj put prvi korak prema još nekom mogućem “zadnjem filmu” učinili smo tijekom jedne duge noćne šetnje. Razgovarali smo o tridesetima prošlog stoljeća, o podudarnosti s vremenom u kojem živimo i tako neminovno došli do Krleže.

Otkrili ste nedavno da ste jednom s Ljubom Tadićem i Mladenom Budišćakom došli Krleži na razgovor o ideji da od “Na rubu pameti” napravite igrani film, a on vam je uzvratio prepričavajući svoju nenapisanu dramu o posljednjoj noći Austro-Ugarske Monarhije. Kako je zapravo Krleža reagirao na ideju o tom filmu i pamtite li i danas siže i kostur te njegove nenapisane drame, još jedne neispričane priče?
Da, bio sam u audijenciji kod Krleže, praćen dvojicom vrsnih glumaca; Mladenom Budišćakom, čijeg je Žganca Vudrigu Krleža smatrao jednom od, ako ne i najboljom izvedbom nekoga svojeg teksta, i Ljubom Tadićem, glumcem koji ga je duboko impresionirao igrajući njegove likove na filmu i u kazalištu. Bio sam, dakle, dobro oboružan i njegov je pristanak na ekranizaciju „Na rubu pameti”, s tim da mu „ne prčkamo puno po tekstu“, brzo dobiven. Nakon toga počeo nam je govoriti, u realnom vremenu od gotovo tri sata, svoju nenapisanu dramu koja se događa u Petrovaradinskoj tvrđavi, na oficirskoj večeri, u noći koja je prethodila kraju Austro-Ugarske Monarhije. Priča tog komada, kako je ja danas pamtim, vjerojatno je zahvaljujući vremenu podosta drukčija od onoga što nam je on ispričao. Zato se i ne usudim o tome govoriti. Uostalom, nije pristojno prepričavati takvog pripovjedača kao što je Krleža.

Hrvoje Hribar DORH odbacio slučaj Hribar kao šef HAVC-a nije kršio ni jedan zakon

Kako ste i zašto zaključili da se morate udaljiti od romana “Na rubu pameti” kao polazišta i da ćete u novom filmu zadržati samo Krležin duh?
Kada počnete ozbiljno čitati i razgrađivati taj roman, shvatite da je to briljantan esej o moralu, o nepostojanju tog morala, o neljudskosti ovdašnjeg kapitala koji lomi i zadnji trag ljudskog u ljudima, o nemoći da mu se išta suprotstavi… Ukratko, da tu, što se radnje tiče, nema više od dvije minute, ali da zato ima nešto vrednije, snažan duh koji odzvanja i u ovom našem vremenu. Tako smo dosta brzo ustanovili da moramo graditi novu, potpuno drukčiju priču, a da gradeći nju, moramo u uhu držati zvonjavu njegova duha. Zato na scenariju i stoji da je „nadahnut duhom Miroslava Krleže“.

Čitajući što ste govorili o svojem novom filmu pod radnim naslovom “E, jebi ga”, pitam se jesu li vas možda Mate Matišić i Vinko Brešan preduhitrili svojim filmom “Koja je ovo država”?
Mate i Vinko bave se u svojem novom filmu apsurdom jedne države, dovode ovaj naš apsurdistan do krajnjih konzekvenci i onda se stilizirano igraju s njim držeći i likove i radnju nekoliko centimetara iznad tla. Da su pogodili najbolje, govori brojka onih koji su to već gledali. Ante i ja se u ovom što pripremamo ne bavimo državom. Mi se, po svojem običaju, bavimo malim brojem likova koji u ovom vremenu i u ovom prostoru imaju svoju osobnu dramu. Mi ukratko idemo potpuno drukčijim, prljavo realističkim putem pokušavajući kroz ljubavnu priču o kapitalizmu ući u intimu naših junaka.

Željko Glasnović Sredinom studenoga Glasnović gostuje na konvenciji njemačkih neonacista

Smjenom Ane Lederer s čelnog mjesta zagrebačke kulture, Milan Bandić ovih dana privodi kraju demontažu Hasanbegovića i njegova društva koju je počeo već Andrej Plenković. Mogu li se njihove ideje, a pogotovo njihove posljedice u društvu, tek tako pomesti sada kada vladajućima vjerojatno više ne trebaju njihovi glasovi?
Demontaža je bila nužna, ali bojim se da će Černobil koji su izazvali još dugo zagađivati hrvatsku kulturu. Pokušali su je svesti na jednodimenzionalnu, ustaštvom nadahnutu ideologiju, i pri tome maknuti i uništiti sve što se ne uklapa u taj suludi kalup. Može se reći da su u tome podosta uspjeli i da će proces dekontaminacije, brzinom kojom se (ne)događa, očito dugo trajati. Jedino očekujem da Bandić, u tom restartanju, ide do kraja i vrati trgu ime najvećeg hrvatskog političara, jedinog za kojega su ikada čuli u svijetu.

Jedan od rezultata te politike bila je i hajka na HAVC i na Hrvoja Hribara. Kakve posljedice toga vidite i osjećate za hrvatski film i cijelu društvenu klimu?
Hajka na HAVC, a time i na Hribara, bila je Hasanbegovićeva opsesija da hrvatski film, to neposlušno dijete u kojemu rade čak i neki Srbi, stavi pod svoju blajburšku čizmu. Cijena koja je za to plaćena, ta opsesija tipa koji se zahvaljujući egu već dva puta politički grdno preigrao, velika je i hrvatski film, kao i Hrvoje Hribar, dugo će je plaćati. Da postoji neka ozbiljna pravna država, takva bi osoba bila suđena i od nje bi se tražilo da tu štetu nadoknadi. A što se društvene klime tiče, povijest nas uči da se ljudi, kad krenu smeđekošuljaški batinaši, preplaše, sklanjaju i da dugo treba da ih se opet prizove na ulice i uvjeri da se mogu slobodno kretati.

Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović Svidjela im se obala Snimili gay pornić u Hrvatskoj i unatoč prijavi poručuju: Doći ćemo opet

Posljedica su te klime i već uobičajene uvrede na vaš račun ispisane čak i u komentarima ispod vijesti o smrti Ive Gregurevića, pogotovo nakon što je Marina Vujčić obznanila da su vaše “Neispričane priče” posljednja knjiga koju je veliki glumac kupio dan prije smrti. Nakon toga čini mi se još apsurdnijim put “Čaruge” od posljednjega jugoslavenskog filma, koji su 1991. nazivali četničkim, do statusa prvoga hrvatskog filma u novoj državi...
Čudan je put “Čaruge”. Gotovo uzbudljiv kao i život onoga o kome film govori. Ali ništa manje nije čudan ni put onih koji su ga radili, uključujući i Ivu koji je na njega bio vraški ponosan.

Sara hribar Šovinizam u filmskom svijetu doživjela sam samo od podređenih i žena – šovinistica

Ne libite se u svojim istupima i intervjuima oštro kritizirati hrvatsko društvo i državu te razmahivanje neo ili filoustaštva. Je li vas onda iznenadila najveća nagrada te države i što ste zapravo pomislili kad ste čuli da dobivate Nazora za životno djelo? Osjećate li se kao da ste “rehabilitirani”, obeštećeni za sve one godine izbrisanosti iz hrvatske kulture?
Da, iznenadila me. I to jako. Ali kada sam shvatio da su je izglasali režiseri i glumci na čelu sa Zrinkom Ogrestom, malo mi je laknulo. A što se rehabilitacije tiče, kada god netko spomene tu riječ, sjetim se one stare i puno puta prepričavane priče o generalu Šiblu koji je ’71. pao u nemilost. Priča kaže da je desetak godina kasnije, u kući u kojoj je živio, na njega došao red da bude predsjednik kućnog savjeta i da se od te obveze pokušao izvući rečenicom: “Mislim da je ipak malo prerano za moju političku rehabilitaciju”.

Hrvatski institut za financije
Put do poslovnog uspjeha
Usavršite svoje znanje u upravljanju projektima
  • Milan1:

    Grlic je davno procitana knjiga i primjer jugo i srbofilijske reakcije na hrvatsku drzavu. Jednostavno mu nista ne valja niti ce ikada valjati. Ovakvom davati nagrade ili novac da pljuje po vlastitoj drzavi (ako mu to Hrvatska jest) moze samo ... prikaži još! mazohisticki iskompleksirana Hrvatska.. Sindrom njegovanja i tetosenja vlastitog mrzitelja je iskljucivo nas specijalitet.. On, njegov kompa, nosac govana Tomic i njima slicni kontaminiraju hrv kulturnu scenu, svojim smradom titoizma koji podrazumijeva partizanske bleiburske kame. U prosjecno obrazovanog Hrvata, koji se moze oduprijeti medijskom silovanju i kreacijama promocije antihrvatstva, ovakve kreature izazivaju samo grceve u zeludcu, vjetrove u crijevima i sve ono sto slijedi iza toga. Grlicev kompa Tomic to najbolje razumije - metoda vlastite koze i pune nosurde govana...

  • luksa:

    Našla se dva antihrvatska kretena

  • antipoganin:

    Komunjara bolesna.