Prije nešto više od mjesec dana, 2. siječnja 2026. godine, studentica talijanske književnosti Sveučilišta u Teheranu, Raha Bahloulipour, objavila je jednu od svojih posljednjih filmskih recenzija na platformi Letterboxd. Velika zaljubljenica u film, Raha je na toj stranici pažljivo zabilježila čak 795 filmova koje je odgledala u posljednje dvije i pol godine. Tog je petka, uz naslov "Sentimental Value" Joachima Triera, trenutačno za Oscara nominiranog filma, stavila srce, označivši ga tako kao jednog od svojih favorita. Već 8. siječnja Raha je bila mrtva. Postala je jedna od više tisuća žrtava režima koji se na najokrutniji mogući način odlučio obračunati s prosvjednicima koji su protiv njega ustali.
Kako je u tekstu za časopis Atlantic to dirljivo sročio autor Arash Azizi: "Raha nikada neće pogledati nijedan od 279 filmova koje je stavila na svoju Letterboxd 'watchlistu'. Neće dobiti svoju diplomu talijanskog. Ali njezini zapisi bit će vječni, a njezino ime živjeti među Irancima koji se i dalje bore kako bi vratili svoju zemlju. Raha Bahloulipour, čiji je život oduzet, možda, povrh svega, jer ga je toliko voljela. Kao što je napisala na Telegramu: 'Ništa u ovom životu nije bilo kao što smo htjeli da bude. Ali smo to htjeli, ludo voljeli i za to se borili.'"
A dok je, krajem prošle godine, Iranac Jafar Panahi, redatelj još jednog, ove godine za Oscara nominiranog filma – "Bila je to samo nesreća" – promovirao taj film po Sjedinjenim Američkim Državama i Europi, iz njegove domovine stigla je vijest: vrati li se kući, čeka ga zatvorska kazna i zabrana putovanja. Nedugo potom, mirni prosvjedi iranskih građana brutalno su ugušeni. Nije to prvi put da se Panahi sukobljava s režimom, odnosno režim s Panahijem. Dva je puta zatvaran, zabranjeno mu je stvaranje, svoj najnoviji film snimio je ilegalno, a legenda glasi da je svoj raniji rad, "Ovo nije film" iz 2011. godine, na filmski festival u Cannesu iz Irana prokrijumčario na USB sticku skrivenom u torti. Unatoč svemu tome, bez obzira na nemilu opasnost koja mu prijeti u Iranu, čim završi kampanju za Oscara, najavio je Panahi, vratit će se kući.
Nešto ranije, 2024. godine, dok je svijet pratio vijesti o padu helikoptera i smrti iranskog predsjednika Ebrahima Raisija, jedan je čovjek pod okriljem noći pješačio preko surove planinske granice kako bi pobjegao iz vlastite zemlje. Bio je to iranski redatelj Mohammad Rasoulof, netom osuđen na osam godina zatvora, bičevanje i oduzimanje imovine zbog propagande protiv režima. Samo nekoliko tjedana kasnije, taj isti čovjek stajao je na crvenom tepihu Filmskog festivala u Cannesu, gdje je njegov film "Sjeme svete smokve", snimljen u potpunoj tajnosti, nagrađen Specijalnom nagradom žirija uz petnaestominutne ovacije.
Hrabrost ljudi poput Jafara Panahija, Mohammada Rasoulofa i Rahe Bahloulipour postali su stoga nešto poput simbola nevjerojatne priče o iranskom filmu – umjetnosti koja se rađa iz prkosa i postaje jedno od najsnažnijih oružja u borbi za slobodu. Umjetnosti koja unutar oko okova strogih, često i apsurdnih zabrana, uspijeva iznjedriti remek-djela, nagrađivana, prepoznata i cijenjena diljem cijelog svijeta, djela koja izviru iz duge i bogate povijesti iranskog naroda, njihove nesalomljive upornosti, snalažljivosti i otpora.
Korijene onoga što će postati iranska kinematografija možemo pronaći stotinama, ako ne i tisućama godina daleko u prošlosti. Pripovijedanje je oduvijek bilo integralan dio perzijske kulture. Svjedoči tome i fascinantna drevna praksa dramskog pripovijedanja, zvana naqqāli, koja se nalazi na UNESCO-ovu popisu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, kao i glasoviti, monumentalni ep "Šahnameh" ili "Knjiga kraljeva", iz 11. stoljeća, jedan od temelja iranskog nacionalnog identiteta. Djelo pjesnika Firdusija, s više od 50.000 stihova, to je najduže djelo jednog autora ikada napisano. Ep je nastao u trenutku kada je perzijska kultura proživljavala ponovno buđenje nakon jednog od najmračnijih razdoblja u svojoj povijesti, poznatog kao i "dva stoljeća tišine", dobu nakon arapske invazije u 7. stoljeću. Pod čizmom stranih osvajača koji su sa sobom donijeli novu religiju – islam, i novi jezik – arapski, žestoko je zatomljivana autohtona religija zoroastrizma, zabranjen perzijski jezik, a knjižnice spaljivane, pri čemu nije teško povući paralele s Islamskom revolucijom koja će Iran zahvatiti 1979. Iako na rubu izumiranja, tijekom ta je dva stoljeća perzijska kultura uspjela preživjeti u tajnosti, undergroundu, a "Šahnameh" je postao stoga dokument koji slavi bogatu perzijsku povijest i mitologiju prije pojave islama i arapskog osvajanja.
Priča je to koju poznaje baš svaki Iranac, a njezin narativni stil i vizualni elementi kojima obiluje oblikuju način izražavanja iranskih umjetnika do dana današnjeg.
No, što se početaka sedme umjetnosti na području Irana tiče, kako se to često poetski ističe – "filmu je bilo tek pet godina kada je, početkom 20. stoljeća, stigao u Perziju". Neka su kazivanja proturječna, a izvori se ne slažu uvijek po pitanju egzaktnih godina, ali povijest se odvila otprilike ovako: prve je snimke na filmsku vrpcu zabilježio Mirza Ebrahim Khan Akkas Bashi, službeni fotograf šaha Muzaffar al-Dina. Nakon posjeta Parizu 1900. godine, na nagovor šaha oduševljenog novom tehnologijom kinematografa, započeo je snimati njegova putovanja i ceremonije. Prva javna filmska projekcija u Iranu zbila se 1904., a samo godinu kasnije otvoreno je i prvo kino. Uslijedilo je razdoblje političkih previranja tijekom kojih su kina i fotografski studiji zatvarani, ali nove kinodvorane u Iranu ponovno su počele nicati 1912. Nacionalnu kinematografiju, kao i prvu filmsku školu u Iranu, pod imenom Parvareshgahe Artistiye Cinema, nakanio je utemeljiti Ovanes Ohanian 1925. godine, nakon povratka sa studija filma u Moskvi. Uz pomoć svojih učenika, Ohanian je 1930. godine snimio i prvi film u iranskoj povijesti – "Abi i Rabi". Jedina vrpca tog nijemog komičnog filma, na nesreću, stradala je u požaru nedugo potom. Ocem iranskih zvučnih filmova smatra se pak Abdul Hossein Sepenta, a prvi je takav film, nazvan "Djevojka iz Lora", snimio, doduše, u Indiji. Ipak, polučio je veliki uspjeh u Iranu, gdje je u kinima igrao više od dvije godine!
Do šezdesetih godina prošlog stoljeća iranskom filmskom scenom dominirao je žanr poznat kao Filmfarsi, naziv za jeftine melodrame s formulaičnim zapletima, elementima plesa i nasilja, nalik indijskom Bollywoodu. Kao odgovor, ili bolje rečeno otpor, takvim komercijalnim filmovima za šire mase javlja se iranski novi val, pokret koji je zahtijevao dublji umjetnički i društveni angažman. Film koji se najčešće spominje kao začetnik novog vala jest "Krava" redatelja Dariusha Mehrjuija iz 1969., međutim ranija ostvarenja poput "Zmijske kože" iz 1964. godine, eksperimentalnog kratkog filma Hajira Dariousha temeljenog na knjizi "Ljubavnik Lady Chatterley" D. H.-a Lawrencea, i dokumentarac "Kuća je crna" pjesnikinje Forugh Farrokhzad koji, uz naraciju redateljice, prikazuje život u iranskoj koloniji gubavaca, postavili su temelje estetike koja će postati zaštitni znak iranskog filma. No, i tih je dana, za režima šaha Mohammada Reze Pahlavija, umjetnička sloboda patila – i spomenuti je film "Krava", koji je šah promptno zabranio zbog "negativnog prikaza ruralnog Irana", odnosno prikazivanja siromaštva u trenutku kada je vlast svijetu željela projicirati sliku napretka i modernizacije, morao biti prokrijumčaren na Venecijanski filmski festival gdje je 1971. osvojio nagradu FIPRESCI. Navodno, taj se film posebno svidio iranskom ajatolahu Homeiniju, što neki smatraju i razlogom zbog kojeg se iranskim filmašima nije u potpunosti zabranilo djelovanje nakon Islamske revolucije.
Štoviše, mogli bismo također reći da je Islamska revolucija na neki način i započela u kinu. Naime, 19. kolovoza 1978., četvorica islamskih militanata zapalila su kino Rex u Abadanu, ubivši između 377 i 470 ljudi koji su se našli unutra. Bio je to okidač događaja koji će uslijediti, budući da su, u tim turbulentnim vremenima, Iranom kružile brojne teorije o podmetnutom požaru. Naime, dio građana krivcem je smatrao SAVAK, državnu tajnu policiju, što je itekako pridonijelo atmosferi nepovjerenja prema vlasti, koja je zatim nasilno svrgnuta. Revolucionari su upravo kina smatrali simbolom zapadnjačke dekadencije i kulturne invazije te su nakon kina Rex zapaljene još stotine dvorana, a filmska produkcija gotovo je stala. Budućnost filma u Iranu činila se posve mračnom sve dok ajatolah Homeini, nije izrekao ovu, znakovitu rečenicu: "Mi nismo protiv kina, mi smo protiv prostitucije u kinu." Ta je izjava na neki način dala zeleno svjetlo za ponovno pokretanje filmske industrije, ali pod novim, drastično strožim pravilima. Uspostavljeno je Ministarstvo kulture i islamske upute, koje je postalo vrhovni arbitar filmske sudbine, definirajući dvije linije koje se ne smiju prijeći – moralnu, koja štiti svetost obitelji i islamske vrijednosti, i političku, koja štiti načela Islamske Republike. Uveden je drakonski sustav cenzure koji je zahtijevao dvije dozvole, jednu za scenarij i drugu za prikazivanje gotovog filma. Zabranjena je svaka kritika režima i posebno su restriktivna bila pravila koja se odnose prikaz žena. One su u svakoj sceni morale nositi hidžab, fizički kontakt s muškarcima bio je zabranjen i na platnu, a filmaši su započeli iznalaziti kreativne načine kako bi prikazali bliskost bez dodira.
Suočeni s tim ograničenjima, iranski filmaši nisu odustali. Umjesto toga, iznjedrili su jedinstven i suptilan filmski jezik, utemeljen na metaforama, aluzijama, dugim kadrovima i vizualnom pripovijedanju. Kako bi izbjegli cenzuru kompleksnih odnosa među odraslima, mnogi su se okrenuli dječjoj perspektivi. Kroz nevine oči dječjih protagonista progovarali su o siromaštvu, birokraciji, društvenoj nepravdi i apsurdnosti pravila odraslog svijeta. Najbolji je primjer ove strategije remek-djelo Abbasa Kiarostamija "Gdje je kuća mojega prijatelja?" iz 1987., film koji prati dječaka u očajničkoj potrazi za svojim školskim kolegom kako bi mu vratio bilježnicu i spasio ga od kazne, pripovijedajući tako priču o odgovornosti, dobroti, ali i krutosti i okrutnosti sustava. Još jedan dragulj ovog perioda jest "Djeca neba" iz 1997. Majida Majidija, priča o bratu i sestri koji dijele jedan par cipela, film koji je Iranu donio prvu nominaciju za Oscara. Upravo je taj stil, nazvan poetski neorealizam, postao zaštitni znak postrevolucionarnog iranskog filma i osvojio srca publike i kritike diljem svijeta.
Devedesete godine prošlog stoljeća i početak novog milenija predstavljaju zlatno doba iranskog filma, kada on zauzima svoje zasluženo mjesto na svjetskoj pozornici i pozicionira se kao jedna od najvažnijih nacionalnih kinematografija. Predvodnik tog vala bio je Kiarostami, čiji je najpoznatiji film "Okus trešnje", priča o čovjeku koji traži nekoga da ga pokopa nakon planiranog samoubojstva, 1997. godine osvojio i Zlatnu palmu u Cannesu. Zanimljivo je spomenuti da je Kiarostami, koji je preminuo 2016., tvrdio da Islamska revolucija nije imala nikakvog utjecaja na njegovo stvaralaštvo, odnosno da taj događaj nije uopće igrao važnu ulogu u razvoju iranske kinematografije, kao što su mnogi govorili. Iranski novi val stasao je desetljećima prije revolucije 1979., smatrao je on, i bilo kakav pokušaj da se razgovara o "novom iranskom filmu" je falsifikacija povijesti. Revolucija je za njega bila samo povijesni događaj koji ga je "zaobišao", i nije smatrao sebe dijelom žanra koji je postao poznat kao postrevolucionarni iranski film.
Nakon njega, globalnu scenu osvojio je Asghar Farhadi, donijevši Iranu čak dva Oscara za najbolji strani film, 2011. za "Nader i Simin se rastaju" i 2016. za "Trgovačkog putnika". Njegov opus karakteriziraju psihološke drame s fokusom na običnim ljudima i svakodnevici, moralnim dilemama, kompleksnoj obiteljskoj dinamici i društvenim pritiscima iranske srednje klase. Pobjede iranskog filma na festivalima u Berlinu, Cannesu i Veneciji postale su pravilo, a ne iznimka. Probijati su se započele i svoje mjesto na svjetskoj filmskoj sceni zauzele i jake redateljice poput Rakhshan Bani-Etemad, nazivanom i prvom damom iranskog filma, te Samire Makhmalbaf, koje su u fokus pak stavile priče o ženama i njihovoj borbi za ravnopravnost.
I dok su neki redatelji uspijevali raditi unutar represivnog sustava i vješto izbjegavati zabrane i cenzuru, drugi su odabrali put izravnog sukoba. Rad filmaša poput Panahija i Rasoulofa, ali i Farhadija – koji je odbio raditi u domovini dok se ne ukine zakon o obveznom hidžabu za žene, kako na filmu, tako i izvan njega – svijetu su pokazali kako je u Iranu, gdje svaka snimljena scena nosi rizik od zatvora, snimanje filma postalo neodvojivo od političkog aktivizma. Vrijedi to ne samo za filmske autore, već i sve filmske radnike te glumce. Da spomenemo samo neke, tri glumice iz Rasoulofova "Sjemena svete smokve", Niousha Akhshi, Mahsa Rostami i Setareh Maleki, trenutačno, poput redatelja, žive u egzilu u Njemačkoj.
"Nevjerojatno je teško", priznale su glumice u intervjuu za njemački časopis Fraeulein. "Prije nekoliko dana sjedila sam u svom stanu, gledala uokolo i osjetila duboku, neopisivu tugu. Voljela sam svoj dom u Teheranu. Za mene, bilo je to najljepše mjesto na svijetu. Pomislila sam: 'Gdje je moj dom sada? Gdje su moje stvari? Gdje je moja obitelj? Gdje su moji prijatelji? Zašto sam ja ovdje?' No, zatim sam shvatila da bih, čak i kada bih mogla vratiti vrijeme, napravila sve to ponovno, i ponovno, i ponovno. Jer sam se borila za nešto u što doista vjerujem. Ne želim više biti primorana nositi hidžab. Ne želim živjeti 'normalan' život ako to znači zaboraviti što se dogodilo ljudima u Iranu. Toliko je ljudi umrlo zbog svojih uvjerenja. Započeti novi život iz nule je teško, ali u usporedbi s onima koji su izgubili svoju djecu, koje je vlast ubila ili zarobila – to je ništa. Ja sam dobila novu priliku. Oni nisu", kazala je Maleki.
Nakon masovnih prosvjeda "Žena, život, sloboda", potaknutih smrću Mahse Amini u pritvoru moralne policije 2022. godine, pojavio se još jači otpor. Filmovi se i dalje snimaju – bez ikakvih dozvola, gerilski, s malim digitalnim kamerama i mobitelima te distribuiraju tajnim kanalima i ilegalno izvoze iz zemlje. Ta nova generacija filmaša još je žešća i izravnija u kritici represivnog sustava u kojem žive. Među njima su autori poput Maryam Ataei i Hosseina Keshavarza, čiji je film "Kuća mog prijatelja je ovdje", koji portretira živopisnu iransku kulturu mladih koja cvjeta skrivena od očiju režima, upravo nagrađen na Sundanceu. "Skrivali smo opremu, a zbog straha od špijuna koji bi nas prijavili, filmska ekipa i statisti mogli su biti samo naši bliski prijatelji i članovi obitelji kojima vjerujemo", kazali su Ataei i Keshavarz, čiji je film bio u postprodukciji kada je krenuo novi val uličnih prosvjeda, a vlada ugasila internet. Film su sakrili na hard disku tako što su ga namontirali na kraj jednog dopuštenog, religijskog filma i 12 sati bez stajanja vozili do turske granice kako bi ga prošvercali na Sundance.
I unatoč prijetnjama zatvorom, pa i smrću, u zemlji u kojoj su umjetnici državni neprijatelji i koja ne preže pred masovnim ubojstvima vlastitih građana, Iranci, i iranski filmaši, ustraju. Kroz njihove kamere svijet ne vidi samo priče o represiji, već i neizmjernu ljubav prema životu, umjetnosti i slobodi. Kao i onomad, za vrijeme dva stoljeća tišine, zabranjena se kultura povukla duboko u underground – i preživjela.
Otvori KEKS Pay
