Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Delete

Kratka priča "Ranko Marinković" zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
17. lipnja 2017. u 09:15 4 komentara 1055 prikaza

Delete pritisnem i ništa.

KRATKA PRIĆA Keglić u prvom planu

Mislim, mailovi su se nakupili. Jučer sam ih zbrisala, evo ih opet. Jučer sam počupala dlake s brade, danas ih već osjećam pod prstima.

Stalno mi nešto raste.

Nokti, uši, nos.

Onda bore se urezuju. Duborez, gravire, linorez. I stižu poruke na Viber. Jesam li slobodna 24. 7. za susret? Književni.

Sve se umnaža, raste, buja.

Potrošim pola dana da ne izgledam i ne zvučim ko pračovjek. Obujem cipelu, ali žulja. Noge su osjetljive poput lirskog nadahnuća koje je izronilo iz patnje.

Delete.

Kratka priča Ubojstvo vinske mušice

Zvoni mobitel. On je na putovanju, mala se upisuje u srednju školu, teta Zoja još nije bila u Ikei, a život prolazi.

Život prolazi, ne valja pitati ima li smisao. Neposlušnost tijela je ponižavajuća, ono djeluje po svom. Odem na gimnastiku i više ne mogu dodirnuti vrškove prstiju. Moje su poze paraplegičarske, a dah kratak. Trudim se. Znojim se, nije upaljena klima. Trebala bih pisati pjesmu, esej ili priču za odrasle, a zapravo čitam komentare ispod Facebook statusa.

Umjesto teletine s krumpirom jedem paštetu na kruhu. Teletina čeka da je se odmrzne. Dugo čeka. Život se pojednostavnjuje.

Dobar je najbliži dućan.

Dobar je najbliži zubar.

Taksisti postaju dio obitelji. Upisani u kontakte.

Kako sam preživjela, pitam se? U mapu tijela upisani su svi događaji i odlasci na informacije u školu, ljubavni zagrljaji, čekanja u redovima, rane, samoća, bezbrižnost i strah: tijelo je umorno jer pamti. Da nema pamćenja, ne bi umjelo ostarjeti.

Stjepan Tomaš Stjepan Tomaš Čudo

Ponižavajuće umnažanje kaosa na svim razinama, za održavanje reda potrebna je stoička upornost, obnavljajuća energija, vječna praktična angažiranost.

Delete.

Ustanem ujutro, a korov i dalje buja. Trava u vrtu narasla je, u mobitelu je sedam novih poruka, SD kartica je popunjena, računi čekaju, prašina pada, svijet probavlja novi dan, vijesti stižu, gomilaju se, navlačiš tenisice na noge i automatizam svakidašnjice se uključuje, a zove se preživjeti. Budan si i moraš preživjeti.

Otiđem do gospođe Sović, odnesem kruh jer mi je usput, a gospodin Sović leži u krevetu kao i posljednjih sedam godina. Tu nema žurbe, odjednom je nestala, iščeznula, a Sović plače umornim suzama. Kosa, nos i nokti dalje rastu.

– Želim umrijeti – kaže tiho. Potpuno ga razumijem, milujem ga po čelu i otežavam patnju. Milovanje nam daje nadu u drukčiji ishod, u čudesno ozdravljenje, zaborav trenutačne situacije, milovanje je slatka mala pauza između dva udarca sudbine. Ili moždanog.

Delete.

KRATKA PRIČA Mitrova slava

Zašto ta famozna tipka postoji samo u virtualnom svijetu, pitam se. Pobrisala bih sve haljine u ormaru i sve jučerašnje i prekjučerašnje misli. Izbrisala bih sjećanja, traume, radosti i svakoga jutra u novi dan uranjala čista i ponovo rođena. Neuprljana od izrečenih rečenica, očišćena od modrica, udaraca i poljubaca. Od brzine kojom sam ih primala ili ih trebala preboljeti. Ovako, pohranjeni su u najdubljim stanicama tkiva, umreženi u čipku koja me svojim ornamentom guši poput paukove mreže. Ulovljena sam u zamku zajedno s cijelim čovječanstvom, u neku idiotsku računalnu igricu koja ne prestaje, ali i ne dopušta da iz nje izađeš svojom voljom. Osim ako se ne kokneš. A i to mi je sumnjivo – možda upadnem u još veći kaos.

Dobar je najbliži frizer.

– Hoćemo li se vidjeti? – zove me Marko.

– Ako stignem – kažem.

Ako stignem, rečenica koju izgovaram svakodnevno. Poput mantre. Izležavanje i sanjarenje, uživanje i dokonost subverzivne su akcije kojima se isključuješ iz te apokaliptične igre natjecanja i moranja. Ali taj delete je kratkotrajan i ne oporavlja te. Služi za restartanje.

Nešto mi tu smrdi. Stalno. Vječni obrazac patnje koji se poput golemog kotača vrti i ne zaustavlja. U terorističkom napadu ubijeno je 28 ljudi. Ovaj put tipku delete pritisnuo je netko drugi uvećavajući bol koja se kao epidemija širi svijetom. Navikavamo se na umiranje sve brže. A tijelo skuplja informacije, sprema ih duboko i polako vene.

Marko me čeka s vrećicom iz koje vire pastrve.

– Požurimo – kaže. Imam Marka, pomislim, nije to baš ni tako malo. Žurimo u njegov suterenski stan s jednim ogledalom i policom za knjige. U mojem još obitavaju duhovi predaka u raznoraznim oblicima čajnika, stolaca i porculanskih konjanika.

Kratka priča Vrag nikad ne spava

– Jedva sam ih nabavio?

– Koga?

– Pastrve.

Nedjelja je. Zadnji dan u tjednu u pravilu nema opciju delete. Još uvijek je donekle dostojanstvena ta ofucana kapitalistička nedjelja u kojoj zvone alarmi na izlazima Zarinih prodavaonica. U njoj se nađe mjesta za šutnju i za stvaranje priče. Marko i ja stvaramo priču. Inače smo zauzeti trčanjem kroz život, čupanjem obrva i kroćenjem svega što stalno raste. Nedjelja nas zavarava i miluje, iako nas mračne i tamne sile stalno bacaju u bezdan krivice jer nismo stigli obaviti ono nešto za ponedjeljak. Radni. Ono nešto što uvijek postoji u nevidljivom opisu poslova. Neman koju treba nahraniti.

– Pravi si majstor – kažem Marku nakon što sam oblizala mali prst. Volim ribu jesti prstima. Biti ošamućena čašom vina. Bespomoćno sjediti u naslonjaču, osvojena dokolicom i imanjem vremena. Barem na trenutak.

Onda gledamo televiziju, pijemo kavu u krevetu i slušamo kako kaplje voda iz slavine u kuhinji. Održavanje će nas ubiti.

– Sutra ću srediti izrast – kažem.

– A ja ću provjeriti dioptriju, čini mi se da se opet povećala.

Šutim. Neki dan srela sam mjesnog zavodnika, zbog njega su se cure ubijale, rastajale i patile. Sivo lice, štap, jedva se kreće. Oronuo, blijed, ruke prošarane psorijazom, s pramenovima kose poput raznesenih ptičjih gnijezda. Ima pravde i jednakosti u starenju, pomislila sam. Ljudi se zgužvaju, izgube lice i tijelo i dobiju pogled očajnika. Prestanu izlaziti. Umnože se bolesti, a sve jedno za drugim. Ili je prevruće ili je prehladno za izaći na ulicu. Poledica svuda

Delete.

Vratim se kući. Živica narasla, prozori prljavi, 33 maila, i to na samo jednoj adresi, od toga tri o čukljevima, dva o debljini i jedan o vraćanju boje sijedoj kosi. U košari za rublje stvorila se nova hrpa rublja i ručnika, palim televizor, vijesti, izbori, zadavljen dječak i novi teroristički napad.

Kratka priča Kratka priča Vjeruješ li u mostove?

Uzdahnem.

Nikako pobjeći.

Čovjek nije otok. Zbilja nije.

Brišem mailove, fotografije, usisavam paučinu i paukove, mrvice ispod stola. Zapletena sam do krajnjih granica u nešto što se naziva postojanje, ogrnuta beskrajnim ritmom istih događanja, uronjena u čišćenje, u maratonsku utrku na ispadanje, na pokretnoj traci koja klizi sama od sebe, bez stajanja.

Ah, sve sam sredila. Sutra je novi dan!

Pogledam se u zrcalo. Dignem ruke prema nebu. Što ja to vidim? Dlake ispod pazuha već su narasle. Zar već?

Uzmem britvicu.

Delete.

Delete.

Život zbilja prolazi, ne valja pitati ima li smisao? Zato i ne pitam. Tako je lakše.

O autorici Sanji Pilić

Popularna spisateljica rođena je 1954. u Splitu. U Zagrebu je završila Školu primijenjene umjetnosti i radila kao fotografkinja, snimateljica i koloristica na crtanom filmu. Objavila je 30-ak knjiga proze i poezije, a sa šest naslova zastupljena je u lektiri za osnovne škole. Dobitnica je mnogih nagrada: Grigor Vitez, Ivana Brlić Mažuranić, Mato Lovrak, Kiklop, a dva puta dobila je i nagradu Ranko Marinković Večernjeg lista za svoje priče, 1981. i 2006. Njezine su priče pisane nevjerojatnom lakoćom, a jezgrovit, gotovo filmski jezik utječe na jedinstvo dojma i sam ritam, a posebice na neočekivane iznenadne završetke. Ona čitatelju otkriva detalje svakodnevnog života koje on ne primjećuje u životu, ali ih zato pronalazi u njezinim pričama.     

Kratka priča Cohenove longplejke Dražen Pulanić Kratka priča Ljubavni jadi      kratka priča kratka priča Sangue romana (autobiografski zapis)
Financije
Ja sam PMP
Znate li što je PMP i zašto se u svijetu smatra zlatnim standardom?
  • stari_mačak:

    Ne znam zašto mi se ova priča ne dopada, nije me se dojmila, nije me zaintrigirala. Zapravo, negdje na sredini sam jedva čekao da završi. Zanatski je dobro obrađena, ideja postoji, ali nema ono - nešto. Možda zbog suvišnog nabrajanja ... prikaži još! dosadnjikave svakodnevice, nedostatka prave poruke (to sigurno nije: život prolazi, koji je smisao), a možda se radi samo o zasičenosti pisanjem koje izbija između redaka napisanog... Šteta, odabir priče je loš, imala je autorica i svjetlijih literarnih trenutaka, puno svjetlijih.

  • onacita1:

    Sanja nekim čudom uvijek piše - o meni! Kako da je ne volim?