Ima jedna biljka koja prekrasno miriše. Imate li ih dovoljno posađenih po kvartu, cijelo proljeće, cijelo godišnje doba miriše na nju.
Ali, uberete li koju njenu granu, koji cvijet, da biste je unijeli u dom, biljka izgubi miris. Ubrana, prestane mirisati. Gubeći dodir sa svojim izvorom, umire, a s njom i njen divan miris.
***
„A onda si rekao nešto što nisam zaboravila. Noću dolaze lisice. Kada to čuješ, da netko više ne želi živjeti, više ne znaš tko je on doista, čovjek koji sve nasmijava, ili čovjek s lisicama koji jednom u danu više ne želi živjeti.“ Tko su te lisice koje njuškaju, grizu šatorsko platno, šušte i šuškaju, tiho dahću, pandžama prebiru po platnu poluotvorenih gubica? Tko su lisice u našim životima koje nagrizaju svakodnevnu sigurnost, osjećaj sreće i čine da, jedanput dnevno, poželimo više ne živjeti?
A onda si rekao nešto što nisam zaboravila:
a lisice
lisice
taj čovjek
ma želi živjeti
samo nije još upoznao pravi život
pa misli da odustaje
a u biti nema od čega odustati
Ponekad sam bila ljubomorna na ljude koji bi s tako malo riječi znali reći toliko mnogo toga. Ljudi koji bi, vjerojatno bez mnogo razmišljanja, rekli ono što sam ja pokušavala cijelim tekstovima, a rijetko kada u tome i uspjela.
U tim danima, kada sam imala osjećaj da u svome životu ne mogu pronaći ni jednu pozitivnu stvar, ništa za što bih se mogla uhvatiti i osjećati se sretnom, hodanje, mnogo hodanja, pomagalo je. Pitala sam se što bi bilo da je kojim slučajem padala kiša. Što kada ne bih mogla hodati. Onda sam se sjetila da sam jednom davno, istinski nesretna, šetala po kiši, po gnjilom lišću, i nisam naročito marila zbog toga.
Hodanje je uvijek pomagalo.
***
Mostovi, mostovi su tako obećavajući, omogućuju ti da prijeđeš na drugu stranu, na stranu za koju ti se činilo da do nje ne možeš doći. Mostovi ušutkavaju lisice, izdižu se iznad voda i ponora.
A hodati po njima – samo morate imati povjerenja u strukturu koju ne razumijete, u arhitekte i građevinare, u nekoga tko je znao što radi kada je toliku materiju natrpao u zrak.
Vjeruješ li u mostove?
A vjerujete li u simbole? Vjerujete li da ima biljaka koje prežive sve uvjete, i one za koje se vama čini da ih ne možete preživjeti, vjerujete li da biljke unose simboliku u vaše živote?
Shvati li biljka, nakon deset godina odupiranja, da ni ne zna što je život, ako ne procvjeta? I onda se prestane odupirati i jednostavno počne – živjeti?
Vjeruješ li u mostove?
U njihov beton, željezne konstrukcije, njihov asfalt i temelje duboko u zemlji?
Vjeruješ li da čvrsto stoje i da ih gotovo ništa ne može srušiti?
Vjeruješ li da im možeš vjerovati, hodati po njima bez straha, znajući da ćeš sigurno stići na drugu stranu?
Vjeruješ li u mostove, u njihove stupove, sve betonske blokove, proste grede, grede s prepustima, kontinualne grede, Gerberove grede?
Ako vjeruješ, vjeruješ li više u pune ili rešetkaste nosače, vjeruješ li mostovima u krivini, vertikalnim pojasnim limovima?
Može li jedna rečenica, ne imati od čega odustati, i dva mosta preko Save, i procvala hatiora – mogu li dati nadu da na kraju, ipak, sve procvjeta?
Nakon deset godina, na kraju sve procvjeta.
Mogu li jednaku nadu davati ljudski izum, gomila nadruckanog kamenja složena zakonima koje prosječan pješak ne razumije, i božanski plod, jedna biljka koja je mudro znala čuvati vodu i kada je nisam zalijevala, sakrivenu duboko u svojim temeljima, korijenju u zemlji, koja je deset godina, u kojima sam mislila da nešto radim pogrešno, a ponekad i bila ljuta na nju, skupljala snagu da jednoga proljeća, iznenada, preko noći, procvjeta?
***
Zadnjih me je dana mučilo uvijek jedno te isto pitanje, pitanje na koje nisam nalazila odgovor. Vrzmalo se mojim mislima, ne dajući mi da uživam u danom trenutku, neprestano budeći u meni strah od nadolazećeg:
Što kada hodanje više neće pomagati?
***
Kada si malen, i tvoje su želje malene: korica na svježe kuhanom pudingu, pomfrit koji preostane u masnoj, plastičnoj zdjeli a ti si već sit (i ne moraš brinuti da ga nema dovoljno za tebe), konzerva s ribicama u umaku od povrća koju je otac kupio samo za tebe (a braće nigdje u blizini).
Da mi je bilo nikada ne odrasti!
***
I one su narcise nosile ponešto simbolike (ili cijelu jednu gomilu!). Znate koje, narcise koje mi je poklonio u teglici za Valentinovo, da ih ne bi morao ubiti, narcise – jer je mislio da sam silno umišljena, narcise koje je majka presadila u tatinu zemlju da bi cvale vječno.
Pišući o njima, napisala sam: Kakve li štete što nismo naše korijenje pustili u zemlju, već smo ostali u teglici koju smo prerasli.
Je li u tome problem, da se ljudi zaborave presaditi? Pustiti svoje korijenje radije u zemlju, zajedno, nego dopustiti mu da izađe kroz jadne rupice na teglici, svatko kroz svoju, i uvene?
***
Je li problem u tome da na pogrešne načine pokušavamo pronaći rješenja? Previše vremena trošimo na složene računske operacije, a zapravo su odgovori jednadžbe s tek jednom nepoznanicom?
Pitanja i odgovori nisu u odnosu jedan naprama jedan. Damo li nekom problemu u svome životu samo jedno rješenje, ogrešujemo li se o život?
Tko nas zalijeva? I kada nas ne zalijeva, čini li to zato što u uputama na kartončiću zabijenom u teglicu piše:
Ne zalijevati zimi!
Ako želite da u proljeće procvjeta.
Sve vam treba nacrtati!
Trebaju li nam upute (koliko bi bilo lakše da smo rođeni s uputama!, toliki su rekli, a svoje živote uglavnom živimo kršeći sva moguća pravila koja su nam dana), bi li bilo lakše da na svakom zavoju stoji životni znak, znak s jasnom uputom kako dalje:
Ali možete širom otvoriti prozore!
Ako širom otvorite prozore, miris te biljke ući će u stan. I bit će kao da je proljeće ušlo u njega.
Možete jednostavno čekati: biljka će jednog sunčanog popodneva procvjetati.
Možete bezbrižno hodati: mostove grade ljudi koji se u to razumiju, a hodanje – hodanje! Za hodanje ne znam. Možda ću o njemu pisati za deset godina, novih deset godina, kada ću ga bolje razumjeti. Jednoga popodneva, kada ću se manje bojati.
Kraći poetizirani esej o mostovima, biljkama, ljudima... Lijepo, a gdje je tu priča? Nema je... :(