Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Čudo

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964.godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
28. svibnja 2017. u 14:07 1 komentara 387 prikaza
Stjepan Tomaš
Foto: Vecernji.hr

Bilo je točno deset sati kada se autobus “Panturista” zastavio na zagrebačkom kolodvoru. Ukočenog tijela, gospođa srednjih godina, profesorica hrvatskog jezika u jednoj osječkoj srednjoj školi, nije ni pomišljala da sjedne u taksi ili u tramvaj, krenula je u grad pješice osjećajući užitak u svakom sporom koraku. Nakon četiri sata i petnaest minuta vožnje od Osijeka, stisnuta u uskom sjedalu uz mladoliku časnu sestru (koja je cijelo vrijeme prebirala prstićem po zaslonu mobitela), godila joj je šetnja u to sunčano prijepodne posljednjeg dana travnja. Voljela je dolaziti u grad u kojemu je svojedobno studirala, ali godine su učinile svoje i ona bi nakon obavljenog posla hitala na prvi vlak ili autobus kojim će se, nakon puta koji će opet trajati četiri ili pet sati, vratiti u 280 kilometara udaljen zavičaj, što je mutilo svaku radost putovanja i duljeg boravka u gradu.

Ovaj put došla je kao spisateljica ženskog pisma u jednu zagrebačku srednju školu odazvavši se molbi da kao književnica održi sat lektire govoreći o tome kako nastaje priča. Rado se odazvala pozivu, bio joj je izazov, a opet, danima se mučila što reći a da ne upadne u zamku teoretiziranja (o tipovima kratke priče, o dužini, o tome je li kratka priča muški ili ženski žanr, o kompoziciji, o poanti/obratu, čemu je sklona...). Još nije odlučila na kojoj će pripovijetki pokušati objasniti poetiku svoje priče, stvaralački čin od ideje do realizacije, ne zato što bi morala razotkriti intimni i tajanstveni proces njezina nastajanja, nego stoga što se danima mučila s pitanjem hoće li uspjeti uvjerljivo protumačiti bljesak rađanja priče, onu eksploziju duhovne energije, onu tajnu posla koji ne poštuje zakone uma, nego čaroliju nagona, jer je objašnjenje izmicalo svakom racionalnom tumačenju.

Nije književna radionica stolarska radionica!

Na željezničkom kolodvoru kupila je kartu za povratak i uputila se prema Zrinjevcu. Pogledom je tražila bife u koji bi ušla i popila prvu jutarnju kavu. Nedostajala joj je. Zakoračila je preko široke zebre, ali nije načinila ni desetak koraka kad se gotovo sudarila s mladićem koji je ukočeno stajao u mjestu. Ispriječio se ispred nje kao da je želi zaustaviti i ona je zastala. Ne zbog riječi “Udijelite, gospođo, kunu”, koje je izgovorio kao mehanička lutka, nego zbog onoga što je ugledala: mladić nije imao ruke do ramena, što ni u prosjaka nije česta slika.

Otkad tebi, moj prosjače, ti rukavi prazno vise?, iz sjećanja joj izrone stihovi Silvija Strahimira koje je tumačila srednjoškolcima. Nekoliko prolaznika zaobišlo ga je i ne osvrnuvši se na njegove molbe, ona nije. Napipala je na dnu torbice kovanicu, valjda od pet kuna, i kada ga je htjela, u neprilici, upitati gdje da je stavi, uoči na mladićevim prsima platnenu vrećicu s otvorom na gornjem dijelu.

– Je l’ tu?

On kimne glavom. Žena koja se sažalila nad njegovom invalidnošću ubaci novčić u vrećicu ispod njegova vrata, kao u zobnicu.

– Hvala vam! – čula ga je. Hitro je krenula dalje, ali zaustavila se već nakon nekoliko koraka. Uoči putovanja u Zagreb kupila je, da bi prekratila vrijeme na putu, za stotinjak kuna novina i časopisa, kroasan s marmeladom, štrudlu s jabukom, mineralnu vodu, što li sve ne, a sada se tog jadnika riješila s nekoliko kuna. Vratila se i posegnula rukom u torbicu, za novčanikom, uzela je iz njega pedeset kuna i ugurala ih u vrećicu koja mu je visjela o vratu.

– Hvala na pomoći – izgovori on ozarena lica. Vidjelo se da je bio ozaren, dugo nije vidio novčanicu od pedeset kuna.

– Tebi zaista treba pomoći – rekla mu je. – A pomažu li ti?

Pogledala je pažljivije njegovo gotovo dječačko lice posuto tamnim mrljama, kao lišajem, oči u kojima se ogledao umor, prugastu ne baš čistu majicu kratkih rukava iz kojih nisu izvirivale ruke.

– Pomažu – odgovori prosjak. ...Dobri ljudi dadu tralja, opet Silvije.

– Što ti se dogodilo, jesi li stradao u ratu?

Mladić se izmaknuo grupici veselih djevojčica koje su nahrupile i sjeo na najbližu klupu. Nije znala izbjegava li njezino neugodno pitanje ili se uklonio djevojčicama koje su naišle. I ona se povuče ustranu, ali ostade stajati uz njega, još uvijek joj nije bilo do sjedenja.

– Dodirnuo sam električni vod pod visokim naponom i gotovo me ubila struja.
Što je dalje bilo, ne znam; tek bilo je dugo, dugo; Tu izgubih obje ruke; sad sam ‘vako, što bih drugo!

Znala je napamet stihove koje je tumačila učenicima. Da je pokazao zlovolju ili netrpeljivost, da joj nije odgovorio, da se okrenuo i udaljio, shvatila bi, ali on je ostao sjediti na klupi, a ona nije odlazila i nije imala osjećaj da je s pedeset kuna kupila njegovu strpljivost.

– Nisi dobio nikakvu naknadu, mirovinu od firme u kojoj si radio?

Odmahnuo je glavom.

Penzijice imam nešto..., rekao je Kranjčevićev čovo, naš ni to.

– To se dogodilo još u djetinjstvu... Igrao sam se s dečkima na krovu željezničkog vagona i slučajno dotaknuo žicu koja je bila pod naponom... Osvijestio sam se tek u bolnici.

– I nisu ti mogli spasiti ruke?

Istog trena shvati besmislenost svog pitanja. Bilo je očito da nisu.

– Spasili su što su mogli – on ravnodušno slegne mršavim ramenima.
– Boli li te? – ote joj se opet neprilično pitanje.
– Trgaju me ramena za svake promjene vremena, zimi neprestano. Bole me ruke kojih nemam.
– Tebi zaista samo Bog može pomoći – prošaputala je sućutno.
– Pa i pomogao je.
– Ta jest. Mogao si ostati na mjestu mrtav.
– Ne meni – dodao je. – Pomogao je mojoj mami.
Nije ga shvatila: pomogao joj je time što joj je ostavio sakatog sina za kojeg se vjerojatno ni ona ni drugi ne mogu brinuti. Vidjelo se po njegovu izgledu da ne mogu. Ta prosi.
– Pomogao je tvojoj majci?
Kimnuo je potvrdno glavom. – Dok sam ležao u bolnici, svakodnevno me posjećivala čekajući ispred portirnice da je puste k meni, sjela bi na klupicu u parku i molila da se dogodi čudo... Molila je krunicu.
– Krunicu?
Nerijetko je spisateljica dolazila u bolnicu, ali ondje nikad nije vidjela ženu s krunicom u rukama. One koje su molile ispred vukovarske bolnice vidjela je samo na televiziji.
– Da.
– Nosila ju je sa sobom u torbici i...
– Ne – bio je iznenađujuće strpljiv sa znatiželjnom ženom – molila je na prste... Ona je iz vrlo pobožne obitelji i u djetinjstvu je često molila krunicu, ali krunica je dan i noć bila u bakinim rukama pa bi mojoj mami rekla – neka moli na prste, pa je nikada neće zaboljeti. I djevojčica je molila radosne, žalosne, kakve li sve ne, prebirući nakon svake Zdravomarije po svojim prstima umjesto po zrncima krunice.

Čovjek se otvorio. Tko zna zašto, ali otvorio se, pripovijedao je svoju intimnu obiteljsku priču ljubopitljivoj i nepoznatoj ženi kao prijateljici. Možda se osjećao dužnim zbog papirnate novčanice koju mu je darovala, možda je osjetio potrebu da govori, možda mu je godilo da ga netko uopće sluša.

– Tih riječi sjetila se kada su joj prsti doista oboljeli: nije ih mogla savinuti, trnuli su, oticali su joj zglobovi bolni na dodir, jedva je držala u šaci kuhaču, lonac nije mogla podići. Već je imala uputnicu za operaciju kad se požalila jednoj susjedi, a ona joj je odgovorila da je takvu operaciju i sama obavila i da joj je mjesecima bilo dobro, ali tada se bolna ukočenost vratila i ponovno su joj liječnici predlagali operaciju jer trajnog izlječenja nema. Mama je oklijevala, ali bol je bila neprebolna i morala je pod nož. Nije i otišla jer se tada meni dogodilo ovo.

– O, Bože – zajauče žena – nije mogla držati ni kuhaču, kako li je tebe njegovala... – Danima se molila očekujući čudo – kao da je nije čuo.
– A čudo se nije dogodilo.
Nesretni mladić veselo se osmjehnuo.
– O, jest... Mamu odonda više nisu boljeli prsti. Mogla ih je savinuti, zglobovi su splasnuli, iz šake joj nisu ispadali lonci...
..........
Stajala je šutke još nekoliko trenutaka a onda mahne nepoznatom mladiću na pozdrav i žurno krene naprijed. Osjetila je neobično olakšanje, gotovo radost – pripovijedat će srednjoškolcima o priči koju će tek napisati.

O autoru

Stjepan Tomaš rođen je u Novoj Bukovici, školovao se u Našicama, a u Zagrebu je na Filozofskom fakultetu završio komparativnu književnost. Pripovjedač, romanopisac, dramski pisac i pisac za djecu, koji je svojoj knjigom priča “Sveti bunar” (1972.) postao jedan od najznačajnijih predstavnika “hrvatskih fantastičara”. Za knjigu priča “Odnekud dolaze sanjari” (2001. ) dobio je Nagradu K. Š. Gjalski. Sudjelovao je u nagradnom natječaju “Večernjeg lista” Ranko Marinković za kratku priču i u 50. natječaju dobio treću nagradu za priču “Čovjek koji je volio ptice”. Valja spomenuti i njegove romane o J. J. Strossmayeru “Zlatousti” (1973.) i o čuvenom violinistu Krežmi “Guslač od marcipana” (2004.).

KBC Rijeka
u riječkom KBC-u
Nakon vijesti da im nerođeno dijete neće preživjeti, mladi par 'u povjerenju' dobio neobičnu preporuku
UHVATI BIORITAM
Koji kronotip posjedujete? Upoznajte se s ovim unutarnjim satom koji trebate slušati
  • stari_mačak:

    Potpuno neuvjerljiva i hiperpatetična priča s osnovnoškolskim dijalogom i danas tako pomodnim elementima ljubavi prema vjeri. Priča napadno i očigledno pisana da se svidi žiriju, ne i onima koji znaju što je književnost, odnosno kratka priča kao njen žanr. Književne ... prikaži još! nagrade, pohvale i priznanja, gospodine Tomaš, nisu garant da je sve ono što se napiše dobro. Uvijek i iznova pisac mora raditi na sebi i onome što svojom pričom želi poručiti. Ovo je jednostavno loše, i kao ideja i kao način na koji je ispričano.